Eskalacija političkog nasilja: riječi su nekad teže od olova

Veliki izazovi za velika vremena - mantra je koju, među ostalima, ponavljaju američki MAGA pristaše Donalda Trumpa pozivajući nakon ubojstva Charlieja Kirka na nacionalno okupljanje i zajedništvo kao u nekim drugim dramatičnim trenutcima iz bliže ili dalje povijesti Sjedinjenih Država.

No u svojoj nedavnoj analizi britanski BBC piše da su izgledi za smirivanje i "okupljanje u nesreći" gotovo nikakvi jer Amerika i nakon "slučaja Kirk" ostaje duboko podijeljeno društvo u kojem političko nasilje opstoji kao dnevna praksa u kojoj se odavno više ne biraju sredstva, a rijetki se zdravorazumski apeli gube u zaglušujućoj buci društva spektakla, koje je u ovom dobu inaugurirao upravo stari/novi stanar Bijele kuće.

Naivni Machiavelli

Što je, međutim, političko nasilje? Kako, između ostaloga, piše prof. dr. sc. Marija Đorić, reklo bi se da je nasilje staro koliko i čovjek. Prema toj analogiji, onda je političko nasilje staro koliko i politika. Čini se da je nasilje imanentno ljudskoj naravi i da je mudri Machiavelli bio u pravu kada je tvrdio da je čovjek un mezzo bestia e mezzo uomo, tj. pola čovjek, pola životinja. Budući da živimo u vremenima u kojima se više nego ikada prije govori o ljudskim pravima, a, s druge strane, više nego ikada prije ratuje, čini se da je Machiavelli ipak bio pomalo naivan. Ljudska vrsta može biti mnogo okrutnija nego što je to stari dobri Machiavelli mogao i pretpostaviti. Čovjek sve više pokazuje animalni dio svoje (destruktivne) naravi, u kojem nema mjesta humanosti, a nasilje postaje osnovni model komunikacije. O tome svjedoče neki od najbrutalnijih ratova sadašnjice, teroristički napadi s morbidnim porukama straha, na tisuće porušenih ognjišta, nove migracije koje s pravom možemo nazvati seobom naroda, zaključuje prof. Đorić. (...)

Stari Grci smatrali su da nasilju nema mjesta u politici i da je ono svojstveno barbarima i pretpolitici. No kako biti optimist u vremenima kakva su ova sadašnja, u sjeni tragičnog ukrajinskog rata i jednako tragičnog rata u Gazi, uza svu silu drugih teških izazova koji prijete ne samo krizama bez izlaza nego i zlokobnim prognozama o opstanku ovodobne civilizacije, ljudske vrste napose. Drugim riječima, ako političko nasilje sve više postaje model komunikacije (a to se upravo događa, pogledajte SAD!), svjetlo na kraju tunela gotovo da nam iz dana u dan postaje sve manje dohvatljivo, dok se tama gomila oko nas i u nama samima - jedan je od pesimističnih komentara na društvenim mrežama nakon ubojstva Charlija Kirka i ovotjedne spektakularne komemoracije na stadionu u Glendaleu.

Naravno da se Amerika, ne samo zbog pokojnog Kirka, redovito navodi kao primjer svega negativnog kad se o politici i podjelama radi. Komentara je bezbroj, uključujući i "tumače situacije" iz Hrvatske. Tako je, među ostalima, profesor i politički analitičar Žarko Puhovski, govoreći na HRT-u o eskalaciji političkog nasilja u SAD-u, naglasio neprihvatljivost "ideje da se nekog ubije zbog njegovih stavova, ali to u američkoj tradiciji postoji. Imate više od tuceta američkih predsjednika koji su bili mete atentata. Neki od njih su ubijeni".

S obzirom na to da je Trump za Kirkovo ubojstvo krivim proglasio i američke ljevičare (ma što to u biti značilo!), Puhovski je odbacio tezu da su političkom nasilju skloniji ljevičari: "To je netočno. Ljudi koji su bili žrtve atentata uglavnom su bili žrtve desničara: Martin Luther King, JFK... Oni nisu bili ljevičari, ali ih je desnica likvidirala. S druge strane, desnica na svojoj strani ima strukturno nasilje - sustav. To je prava konzervativna pozicija."

Puhovski je podsjetio kako ni Europa nije imuna na političko nasilje: "Imali smo u Nizozemskoj atentat u kojem je ubijen visoki državni službenik, imali smo atentat na Olofa Palmea i Alda Morea. Dakle, nije Europa imuna na to, ali u Europi su bar bile jasne crte razgraničenja. Uvijek je bilo tako da su se ljevica i desnica ograđivale od nasilja, osim manjih džepova otpora."

Da, prof. Puhovski je u pravu, "dobra stara" Europa krcata je političkim nasiljem kroz cijelo 20. stoljeće (ali i u stoljećima prije, od revolucija preko anarhizma do terorizma i natrag). No 20. stoljeće bilo je i ostalo paradigmatsko doba za političko nasilje raznih vrsta, počevši od fašističkih i nacističkih narativa, uz neizbježne komunističke, jednako tragičnih posljedica, pa gledajući u tom širem i dubljem kontekstu, s dva razorna svjetska rata i zlokobne učinke totalitarizama, slobodno se može zaključiti da je 20. stoljeće bilo trijumfalno za igre političke moći i nemoći te u konačnici za krvave teatre nasilja s oznakom politike i političkih lidera koje povijest pamti kao najveće zločince uopće.

Ali političkog je nasilja bilo i u godinama mira i prosperiteta, kako u Europi tako i u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata, u sjeni Hladnog rata na globalnom planu, borbe američkih crnaca za ravnopravnost na lokalnoj razini, a u Europi za "olovnih godina" terorizma s kraja 60-ih i u 70-ima s Crvenim brigadama i drugim ljevičarskim ćelijama u prvom planu, koje su Italiji, Njemačkoj, Švedskoj... donijele toliko nesreća, ljudskih žrtava i dramatičnog narušavanja demokratske stabilnosti. Tu su naravno i višedesetljetna nasilja koja su provodile IRA i ETA, ali je na kraju ipak prevladao razum i politička su sredstva zamijenila bombe i atentate.

Međutim, makoliko zlokobne godine odavno bile u ropotarnici prošlosti, ekstremizma s političkim predznakom, dakle političkog nasilja, i s ljudskim žrtvama Europa nije ostala pošteđena ni u sad već dva i pol desetljeća 21. stoljeća. Da o Sjedinjenim Američkim Državama i ne govormio, tamo se puca možda i najviše u povijesti i žrtava je svakim danom sve više, naravno, ne uvijek političkih nego i običnih građana, školaraca, studenata, djece..., žrtava pomahnitalih manijaka kakvi u SAD-u, u kojem su svi ludi za oružjem, uskrsavaju na dnevnoj bazi.

Svaki pak govor o političkom nasilju kao fenomenu 20. stoljeća ne može proteći bez još jednog paradigmatskog primjera - Latinske Amerike, dakle južnoameričkih "olovnih godina", koje su "krasile" Čile, Argentinu, pa i Brazil i Urugvaj, Venezuelu i danas, Kolumbiju... Ukratko, u drugoj polovini 20. stoljeća vlasti vojnih diktatura koristile su se represijom, a gerilske organizacije revolucijom za ostvarenje političkih ciljeva. Žrtve su se gomilale s obje strane...

Pritom nema nekakve dvojbe da je za porast političkog nasilja odgovorno i digitalno doba, globalno umreženje svega i svakoga sa svime i svačime, pa i s najekstremnijim mogućim idejama, teorijama i praksama kojih je internet krcat poput šipka, da o deep webu i ne govorimo, pa je tek mali korak od tamo neke ekstremne parole na drušvenim mrežama do poziva na rušenje ustavnog poretka, smrtnih presuda neistomišljenicima i poziva na odstrel svakoga tko drukčije misli ili se drukčije osjeća. Pa i Kirkov se ubojica Tyler Robinson i sam uslikavao u kojekakvim opasnim pozama, čak se hvalio i zrnima streljiva s posebnim posvetama onima koje je planirao likvidirati.

Tiče se svih nas

Sve u svemu, političko nasilje sastavni je dio svakodnevice ne samo Sjedinjenih Država nego, vidimo, i dobre stare Europe, za koju se mislilo da je svoje "olovne godine" odavno prerasla. Nije, neke negativnosti jednostavno ostaju duboko ukorijenjene u političkoj i općenito društvenoj sceni i europskih država, članica Europske unije, ali i svih drugih. Svima je još u sjećanju atentat na slovačkog premijera iz svibnja prošle godine.

Podsjetimo, slovački premijer Robert Fico teško je ranjen u napadu koji je na njega počinio 71-godišnji amaterski pisac sa zapada zemlje. Evo još nekih primjera. Švedska ministrica vanjskih poslova i vodeća socijaldemokratska političarka Anna Lindh smrtno je ranjena nožem u robnoj kući u središtu Stockholma u rujnu 2003. Napadač je uhićen dva tjedna poslije i osuđen na doživotni zatvor. Francuski predsjednik Jacques Chirac preživio je atentat u srpnju 2002., za vojne parade na Dan pada Bastille, nakon što je napadač prema njemu ispalio hitac i promašio. Poznati nizozemski političar koji je bio kritičan prema imigraciji i islamu, Pim Fortuyn, ubijen je u svibnju 2002., devet dana prije općih izbora. Upucao ga je i ubio aktivist za prava životinja. Njemački političar Wolfgang Schäuble ostao je djelomično paraliziran nakon što je ustrijeljen tri puta na predizbornom skupu nekoliko dana nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. Nakon toga bio je zastupnik u parlamentu i ministar. Umro je prošle godine. I, dakako, "slavan" primjer političkog nasilja iz našeg susjedstva - srbijanski premijer Zoran Đinđić ubijen je u ožujku 2003. u Beogradu. Đinđić je bio prozapadni političar, koji je predvodio svrgavanje Slobodana Miloševića 2000. godine. Ovo pak što se posljednjih godinu-dvije događa u Srbiji političko je nasilje bez presedana i korak prema još jednoj katastrofi na Balkanu...

Umjesto nekog pretencioznog i odveć patetičnog zaključka, ponovimo još jednom - političko nasilje trajan je fenomen koji baca sjenu na demokraciju. Nećemo o političkom nasilju u nedemokratskim režimima (Rusiji, recimo), jer to je neka druga, još okrutnija, priča. Uglavnom, pouka iz prošlosti ne manjka, pa je oprez trajno stanje politike i društva. Frank-Walter Steinmeier, njemački predsjednik, jednostavno je fenomen ovako sažeo: "Političko nasilje ne pogađa svakoga, ali se tiče svih nas. Ono ugrožava naš način života, ugrožava našu slobodu."