Ozbiljnost je dosadna, argumentacija zamorna, logika nepotrebna, a profesionalnost marginalna

Puno je izraza koji više ili manje uspješno, izravno ili posredno opisuju stvarnost u kakvoj se pojedini događaji odvijaju i okolnosti u kakvima opstoji pojedino društvo. Još je u starom Rimu pjesnik Juvenal skovao termin "kruha i igara" (lat. panem et circenses), koji je poslije postao popularna metafora za metode kojima neka vlast osigurava podršku stanovništva tako što obilno zadovoljava njegove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a na štetu dugoročnih interesa, odnosno da bi mu skrenula pažnju s mnogo važnijih problema, između ostalog. Naravno, izreka "kruha i igara" u starom Rimu imala je i zlokobnu pozadinu vezanu uz gladijatorsku igre, društveni, ali i politički spektakl koji su organizirali rimski carevi.

Tadašnje rimsko (antičko) društvo obožavalo je takve spektakle u arenama koje su doslovce život značili, no par tisuća godina kasnije jedan drugi termin gotovo da je nadmašio otrcanu frazu "kruha i igara". Bile u šezdesete godine prošlog stoljeća kad je Guy-Ernest Debord izmislio izraz "društvo spektakla" i objavio istoimenu knnjigu 1967. godine.

Danas, pak, kad sve postaje spektakl, igra, zabava i hedonizam, makoliko vremena bila surova (sukobi, ratovi, krize...), na svoje su došli i mediji za koje je spektakl poput aktualnog Trump showa pogonsko gorivo koje donosi čitanost, "klikove" i golemu zaradu, pa se bez puno rezervi govori o "društvu spektakla" ovog našeg vremena, izazovnog u svim područjima i nimalo optimističkog u bližim ili daljim vizijama opstanka civilizacije u kakvoj živimo i preživljavamo dok nas svednevice bombardiraju informacije i dezinformacije sa svih strana globalno umreženog 21. stoljeća. No ako ćemo na sve ipak gledati optimističkije, može se i ovako zaključit: udarne vijesti oblikuju naše razumijevanje svijeta i pokreću kotače promjena. One su istovremeno odraz i pokretač društvenih kretanja, ogledalo naših najviših aspiracija i najdubljih strahova...

O tim i nekim drugim aspektima sadašnjosti razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Gabrijelom Kišiček, pročelnicom Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Inflacija svega

Živimo li doista u civilizaciji kojoj prioritet postaje "društvo spektakla", s navodnicima ili bez njih?

- Mislim da ste dobro detektirali da se svijet pretvara u društvo spektakla, a samim time postaje jasno da i komunikacija želi biti spektakularna. Pri tome, spektakularnost ovdje nema pozitivan predznak. Javni nastupi su zapaženi samo ako su, uvjetno rečeno, spektakularni - u privlačenju pozornosti, u količini praćenosti, u broju pregleda… Nešto što je svojedobno bilo rezervirano za zabavnu industriju, postaje uobičajeno i u diskursima koji su slovili kao ozbiljni, profesionalni, stručni.

Cirkusi, performansi, skandali… sve to preselilo se sa zabavljačke scene u javni prostor profesionalnog djelovanja. Tu, prije svega, mislim na političku scenu. Ali nije daleko ni ona medijska, pa čak i znanstvena. Osnovno komunikacijsko obilježje je simplifikacija, banalizacija i trivijalizacija. Trampovski, ali i općenito populistički komunikacijski stil je upravo simplifikacija složenih procesa, banaliziranje donošenja politika i političkih odluka. U prvi se plan stavljaju pitanja kako je tko odjeven, koliko je puta rekao "hvala", kompleksne se stvari predstavljaju kao crno-bijele.

Trump je u svojoj kampanji najavljivao da će rusko-ukrajinski sukob riješiti u jednome danu. Ono što je nekada bilo ispravno načelo o tome da se politika treba nastojati približiti "običnom" čovjeku, sada je hiperbolizirano do te mjere da je postalo smiješno. Sve je to u skladu s onim "nemam energije slušati duge govore", "nemam strpljenja dublje ulaziti u problem". Sve mora biti riješeno brzo, a rješenje prezentirano kratko i jednostavno. Ozbiljnost je postala dosadna, argumentacija zamorna, logika nepotrebna, a profesionalnost marginalna. I naravno da je tada sve površno, kratkotrajno i potrošno.

Jedna od često spominjanih fraza svakako je i ona koja glasi da je sve "stvar percepcije". Može li se i u kojoj mjeri na takav način tretirati i komunikacija kakva nam se prezentira kroz medije? Drugim riječima, u kojoj mjeri mediji oblikuju stvarnost u kojoj se nalazimo i s kakvom smo svakog dana u kontaktu?

- Javna komunikacija, odnosno retorika, uvijek se temeljila na percepciji. Oduvijek je bilo najvažnije kako je publika doživjela govornika/političara, kako je publika doživjela govor, kako je publika procijenila, odnosno percipirala uvjerljivost nekog diskursa.

Mediji u prenošenju govora/govornika/diskursa mogu znatno utjecati na oblikovanje te percepcije, i to je odavno poznato. Zato se Trump toliko sukobljavao s novinarima, zato su autokratski političari oduvijek htjeli upravljati medijima, imati ih pod kontrolom (poput Vučića u Srbiji). No s razvojem medija i društvenih mreža sve je teže njima upravljati. Ali to ne znači da su mediji neutralni, objektivni i uvijek istiniti. Posebice novi mediji, odnosno informacije na društvenim mrežama. Mediji su alat kojim upravljaju ljudi koji mogu biti pristrani, maliciozni, nedovoljno stručni pa im prema tome ne treba nekritički vjerovati. Ono što je ključno u takvome svijetu jest obrazovati publiku, razvijati medijsku pismenost i kritičko mišljenje.

No koliko je to zaista u cilju političarima na vodećim pozicijama? U SAD-u se posljednjih mjeseci vode ozbiljni razgovori o tome koliko su prosječni Amerikanci slabo obrazovani i nevješti u kritičkom slušanju, promišljanju i zaključivanju. Dobro i kvalitetno obrazovanje kakvo u SAD-u nedvojbeno postoji, nedostupno je većini prosječnih ljudi. To su upravo oni na koje je Trump i ciljao u svojoj kampanji, a što je i sam eksplicitno izrekao. Taj antiintelektualni narativ također je postao popularan. I u skladu s rastućim populizmom.

Uzimajući u obzir širi i dublji kontekst, stoji li teza da je globalizam u komunikacijskom smislu otvorio vrata za istinu, ali i za manipulaciju, laži i obmane? Živimo li danas u Trumpovu showu, kao sveprisutnoj odrednici sadašnjeg društva spektakla, napose političkog, ali i svakog drugog?

- Apsolutno. Nikada nije postajala takva dostupnost informacija, a istovremeno ljudi nikada nisu bili manje informirani. Paradoksalno, ali istinito. Nikada nije bilo toliko komunikacijskih stručnjaka, a komunikacija nikada lošija. Inflacija svih i svega te laka dostupnost, ne jamči kvalitetu. Štoviše, dolazi do kaosa u kojem se više ne zna tko jest stručnjak, a tko nije. Tko jest autoritet za određena pitanja, a tko se samo tako predstavlja. Danas se lakše dolazi u fokus javnosti, društvene mreže to su omogućile i ubrzale stvaranje "opinionmakera" i "influencera" koji svi imaju nešto reći, komentirati i analizirati.

Konačan rezultat - ljudi više ne znaju komu vjerovati. Istraživanja pokazuju kako ljudi više ne vjeruju ni znanstvenicima ni znanstvenim istraživanjima. Tome su pridonijeli i sami znanstvenici, i mediji, i političari. Živimo u vremenu skepse. Što nije nužno samo po sebi loše, ali problem nastaje kada se počne vjerovati pogrešnim, neprovjerenim izvorima, neutemeljenim stručnjacima i onima koji vještom manipulacijom uspiju ljude uvjeriti da su oni ti koji sve mogu i znaju. Ono što se sada događa u SAD-u jest da Trump pokušava preuzeti sve veću kontrolu i prevlast nad svim tijelima i institucijama. Zemlja koja se nekada ponosila demokracijom, sada se opasno približava autokraciji.

Zašto pada povjerenje u medije, a skupa s tim i u institucije koje mediji nerijetko prikazuju u negativnom svjetlu? Ako pada, koji je razlog ili koji su razlozi?

- Mislim da je povjerenje u medije povezano s povjerenjem u politiku, odnosno političare. Upravo zbog te vjekovne želje političara da upravljaju medijima i oblikuju percepciju javnosti, simbioza politike i medija je postala negativno konotirana, a mediji doživljavani kao potkupljivi i u službi onoga tko im je doslovan ili metaforički vlasnik.

Sloboda medija, njihova samostalnost u poslovanju, pa i uspješnost poslovanja, vrlo su često ovisili o državi, posredno preko zakona ili neposredno preko financiranja. Tako da je pad povjerenja u političare rezultirao i padom povjerenja u medije. Paradoksalno je što su upravo mediji ti koji su nerijetko razotkrivali političare i njihove afere. No raditi u javnom interesu danas je toliko endemski slučaj da se uz razotkrivanje uvijek postavljalo pitanje: u čijem je to interesu? Prvi bi to pitanje postavio razotkriveni političar i njegovi sljedbenici, a zatim se ponavljanjem istog pitanja, skepsa gomilala. Mnogo je paradoksa u odnosu medija i politike, a u vremenima propitivanja i skepse, već je to dovoljno da se povjerenje naruši.

Ulagati u obrazovanje

Što je potrebno činiti da se iz kaosa informacija i deziformacija, amaterizma i površnosti, naprosvjećenosti, iz društva spektakla o kakvom postajemo sve ovisniji, uključujući i onaj političke naravi, izvučemo koliko-toliko normalni i zdavorazumskog razmišljanja, da se tako izrazim?

- Obrazovanje! Potrebno je što više ulagati u obrazovanje. I onih koji konzumiraju informacije, ali i onih koji oblikuju medijske sadržaje. Mislim da u pozadini "amaterizma i neprosvijećenosti" koje ste spomenuli nisu uvijek zle namjere, već jednostavno potkapacitiranost, nedostatak stručnosti i znanja. Onda se na to nadovezuje i nedostatak posvećenosti i odgovornosti prema javnome interesu.

Uvijek je bilo i bit će političara koji će pokušavati obmanuti, manipulirati i prevariti. Uvijek je bilo i bit će medija i novinara koji će raditi u interesu politike (pogledajte samo Srbiju i njihove "javne servise"). No ne mora uvijek biti toliko ljudi koji će sve što čuju, vide ili pročitaju nekritički prihvaćati. Iako zvuči kao fraza, ali "cjeloživotno obrazovanje" doista bi trebalo biti cilj svih nas. Čak i kada onima na poziciji moći nije u interesu obrazovanje, ono nam je najjači štit u suvremenome svijetu.