Sve je stvar percepcije kada iz središta izbacimo činjenicu, a stavimo osobu

S obzirom na to da živimo i preživljavamo u svojevrsnom ovodobnom komunikacijskom kaosu, o tome koji informacijski i dezinformacijski narativi prevladavaju posljednjih godina pitali smo izv. prof. dr. sc. Gordanu Tkalec s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever iz Koprivnice.

- Ako bih u dvije riječi morala odgovoriti na vaše pitanje, onda bih odgovorila naslovom filma studija Pixar i Disney: "Izvrnuto obrnuto". To je ono što sve više onečišćuje medijsku scenu i postaje sveprisutno. Samo što više nismo u animiranom filmu, nego u gruboj realnosti koja nam je zamućena virtualnim svijetom.

Upravo takav izvrnuto-obrnut narativ karakterističan je za pseudodogađaje i izvještavanje o njima gdje nebitno postaje bitno, a bitno postaje nebitno. Pseudodogađaji su "medijski događaji" koji se organiziraju samo da bi ih mediji zabilježili i uobličuju se tako da bi bili medijski atraktivni. Cilj im je osiguranje publiciteta za naručitelja (tvrtku, proizvod, političku stranku, osobu…). Koncept pseudodogađaja podrazumijeva planirane događaje i rubni odnos prema stvarnosti i njezino maskiranje dok su sudionici pseudodogađaja dogovoreni, kao i cijeli scenarij.

Kod nas i, primjerice, kazališna premijera postaje u neku ruku pseudodogađaj jer više se važnosti posvećuje tome tko je u publici nego na pozornici! Pseudodogađaji, nažalost, postaju i neke humanitarne akcije, različita otvorenja i obilježavanja važnih (i nevažnih) datuma. Publika je naviknula na pseudodogađaje i ne smatra ih informacijskim otpadom, nego zabavnim sadržajem. Razumljiv je stoga interes medija za pseudodogađajima: jeftini su, mogu se ponavljati, a zadovoljavaju i publiku i naručitelja te donose dvostruku korist uz mala ulaganja; a istinitost je odavno prestala biti imperativ.

Jedna od često spominjanih fraza svakako je i ona koja glasi da je sve "stvar percepcije". Može li se i u kojoj mjeri na takav način tretirati i komunikacija kakva nam se prezentira kroz medije? Drugim riječima, u kojoj mjeri mediji oblikuju stvarnost u kojoj se nalazimo i s kakvom smo svakog dana u kontaktu?

- Sve je stvar percepcije kada iz središta izbacimo činjenicu, a stavimo osobu. Pa onda ona ništa ne zna, nego ima dojam. Dali smo joj na važnosti, a nismo ju obrazovali. Pa je onda ona, tako neobrazovana, jako važna. I onda se svrstava, o bilo kojem pitanju, na jednu od suprotstavljenih strana. Jer o svakom pitanju, ma koliko banalno bilo, mi imamo suprotstavljene strane.

Više nitko ne nudi argumente i ne teži konsenzusu, odnosno općoj suglasnosti, nego gradi priču na osnovi suprotnosti: Nismo mi dobri zbog ovog ili onog razloga, nego zato što su oni drugi loši. To je još jedan od načina privlačenja publike bez argumenata - uzimanje prava na istinu i stvaranje "naše" i "njihove" istine, ali i uspostavljanja veza stvaranjem zajedničkog neprijatelja.

Drugi je razlog taj što je sukob medijski zanimljiv i privlači publiku, a tržišno orijentiranim medijima to znači zaradu ili čak opstanak. Kada se netko bori za opstanak, ne bira sredstva.

Treći se razlog tiče naše teme: Pogledajte tko je uz Trumpa - tehno/medijski oligarsi Elon Musk, Mark Zuckerberg, Tim Cook i Jeff Bezos! Kada imate toliki novac i trenutno najsnažnije medije, možda ne možete kupiti istinu, ali imate sve potrebno da zavedete publiku i upravljate velikim njezinim dijelom. Kada ste zavedeni, koga više istina i zanima?

Uzimajući u obzir širi i dublji kontekst, stoji li teza da je globalizam u komunikacijskom smislu otvorio vrata za istinu, ali i za manipulaciju, laži i obmane? Živimo li danas u Trumpovu šou, kao sveprisutnoj odrednici sadašnjeg društva spektakla, napose političkog, ali i svakog drugog?

- Apsolutno ne živimo u Trumpovu šou. Po svojoj definiciji šou je umjetničko-zabavna priredba, a ono čemu svjedočimo nije nimalo ni umjetničko ni zabavno. Dakle, ne živimo u šou, nego u ozbiljnoj Trumpovoj globalnoj ugrozi. To što su se promijenili načini i komunikacijski modeli, pa sve djeluje kao spektakl za upravljivu masovnu publiku, nimalo ne ublažava opasnu pozadinu zbivanja. Naprotiv!

Uzmimo na primjer susret Zelenskog i Trumpa u Ovalnom uredu 28. veljače ove godine. To je klasičan primjer konstruiranog (pseudo)događaja gdje nebitno postaje bitno, a bitno postaje nebitno. Nakon uobičajenog tijeka protokolarnog sastanka slijedi scenski obrat: Trump namiguje (režimskom) novinaru i on postavlja krajnje neprimjereno pitanje o odjeći predsjednika Zelenskog. Nakon toga kreće uigrani napad američkog predsjednika i potpredsjednika i nameće se notorno neistinita tvrdnja da Zelenski ne poštuje Ameriku i Amerikance.

Činjenice postaju nebitne, a teatralizacijom i promišljenom i dinamičnom, medijski efektnom izvedbom publici se nameće željeni stav. Velik dio Amerike ga usvaja, jedan dio prosvjeduje, ali cilj je postignut: Ukrajina je poražena, ne u vojnom ratu i od Rusije, nego u medijskom, i to, apsolutno neočekivano, ali zato atraktivnije, od Amerike. Međutim, ovdje nije bio cilj poraziti Ukrajinu, nego obustaviti/smanjiti vojnu pomoć Amerike, odnosno stvoriti još bolju poziciju za ucjenu te nametnuti Ameriku, odnosno Trumpa kao središnju figuru svih događanja. Najjačega koji onda upravlja slabijima, koji su nebitni. Zanimljiv presedan koji se dalje može preslikati na bilo koji drugi sukob ili teritorijalnu pretenziju.

Da se ova inscenacija nije dogodila, Trump bi u izvršavanju svojih namjera naišao na znatno veći otpor i domaće i globalne javnosti. Ovako si je stvorio (pseudo)argument. I to vrlo jak. Nema veze što nije utemeljen na istini. Dobro je odigran, pa je medijski nepismenoj publici postao stvaran. Ovdje se pokazala još jedna opasnost na koju redovito upozoravam svoje studente: Novinari moraju pratiti politiku, ne smiju je voditi! Vidimo kakve se opasne posljedice događaju kada novinari postaju sudionici i kreatori događaja.

Trump si je već ranije napravio dobru pripremu zabranivši oporbenim novinarima ulazak u Ovalni ured, a s "podobnima" se svašta može dogovoriti. S ovolikom snagom medija, to postaje stvarna prijetnja; ne samo istini nego i svjetskom poretku. Za početak Prvog svjetskog rata morali su ubiti prijestolonasljednika, a treći je gotovo započeo novinarskim pitanjem o odijevanju!

Pada li u zapadnjačkoj liberalnoj demokraciji povjerenje u medije, a skupa s tim i u institucuje koje mediji nerijetko prikazuju u negativnom svjetlu? Ako pada, koji je razlog ili koji su razlozi?

- Povjerenje ne pada. Deklarativno da, ali kad pogledate mlađe generacije, njima su mediji osnovni izvor spoznaje. Što je osobito opasno zbog nekritičkog odnosa prema stvarnosti. Oni bolje razumiju činjenice kada prođu kroz proces medijacije nego kada ih iskustveno apsorbiraju. Jer stvarnost nije dovoljno atraktivna i efektna kao kad ju mediji prilagode svom formatu. I zato nam se događaju situacije da mladi sjede zajedno i međusobno komuniciraju preko mobitela ili čak da i ne izlaze iz kuće.

Medijska stvarnost postaje dominantna stvarnost. Ako se vratimo na prethodno pitanje i vidimo tko "posjeduje" tu stvarnost, trebamo li zagovarati povjerenje ili nepovjerenje u medije? Ako zagovaramo povjerenje, hoće li suvremeni egomoćnici zloupotrijebiti to povjerenje? Ako zagovaramo nepovjerenje, ne podrivamo li i sami ovaj posljednji stup demokracije i posljednju branu javnoga interesa? Nažalost, na oba pitanja odgovor je DA.

Kakva je budućnost medijske komunikacije, uključujući i one novinarske/novina, portala...?

- Budućnost medijske komunikacije zajamčena je i sigurna, samo u različitim modifikacijama. Budućnost masovne medijske publike također. Ono što me zabrinjava je budućnost pojedinca i budućnost kritičkoga mišljenja. Upravo zbog toga što se svakom pojedincu u publici podilazi i daje mu se na važnosti kako od vlastitoga ega ne bi vidio da je lutka na (medijskom) koncu. Onaj tko upravlja medijima, upravljat će i lutkom. Zbog toga su nam slobodni i neovisni mediji ključ opstanka; a sve ih je manje.