Spektakl uvijek naglašava formu, a sadržaj je sekundaran

Kad Guy Debord piše svoju glasovitu knjigu "Društvo spektakla", već se pojavila teorija medija koja je u fokusu imala problem reprezentacije i znaka. Nakon Deborda, zapravo iste godine kada je izišla njegova knjiga, Jaques Derrida objavit će svoja tri epohalna djela koja će pokazati kako je naša stvarnost konstrukt te da je nemoguće doći do zbilje izvan reprezentativnog aparata. Drugim riječima, medij nije slika (medijator) zbilje, već sredstvo za proizvodnju stvarnosti - kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Naime, jezik je sredstvo koje nije u stanju predočiti svijet kakav jest, već stvarati smislene okvire. Ti smisleni okviri su naša stvarnost, čega nema u jeziku, zapravo ne postoji. Što vrijedi za jezik, vrijedi i za medij. Dakle da mi proizvodimo našu stvarnost, a ne obrnuto. Stoga je naša zbilja uvijek lažna i ovisna o kontekstu u kojem se stvara. Iako je nakon Derridinih intervencija u filozofiju jezika i reprezentaciju bilo iznimnih debata o naravi stvarnosti, posebno između znanstvenika iz prirodnih znanosti i onih iz društvenih, poznatih pod nazivom znanstveni ratovi, suvremene neuroznanosti pokazuju kako je naš mozak strukturiran evolucijom tako da nam omogućava uvid u određenu verziju stvarnosti, a ne stvarnost kakva doista jest. Pa čak i visoko formaliziran jezik poput matematike nije potpuno kompletan da bi mogli tvrditi kako se naš svijet ponaša u skladu s tim jezikom. Jedan dio svijeta svakako da, zato i imamo tehnologiju kakvu imamo, no to ne znači da možete ukupni univerzum pretvoriti u jednadžbu. Sve je u reprezentaciji.

Poučak iz raja

Na tragu prethodno izrečenog, može li se zaključiti da je pojavom spektakla došlo do problema odvajanja pojma zbilje i pojma spektakla? Je li spektakl restrukturirana inačica zbilje? Spektakl djeluje preko sredstva masovne komunikacije kako bi obuhvatio veliki broj ljudi, a masovna komunikacija zbog spektakla djeluje privlačno. Vaš komentar?

- Spektakl nije nešto što se pojavilo u određenom trenutku povijesti. Spektakl se odnosi na promatranje. Da bi se nešto moglo promotriti, morate tu stvar prvo izdvojiti iz uobičajenog protoka svakodnevice. Rituali, predstave, zapravo umjetnost u cjelini, čini upravo to, izvlači pojedine elemente kako bi ih mogli promotriti, a to se događa tijekom kompletne ljudske povijesti. Temeljni razlog potrebe za promatranjem jest neka vrsta ekstatičkog iskustva u kojem se zajednica reprezentira kao objekt, kao nešto iz čega se može istupiti. To izmicanje iz društvene realnosti tek je ograničeno moguće, naravno, ali čak i takvo ograničeno inherentna je potreba svake ljudske zajednice. Tu treba uzeti u obzir i dijalektiku gledanja. Naime, kada gledamo, nismo tek puki subjekt koji aktivno upravlja svojim pogledom već i objekti koje se promatra. Čak i korak dalje, da bismo mogli gledati, moramo se prvo podrediti nekom pogledu. Na kraju krajeva, prema jednom od najraširenijih mitova danas kultura počinje u trenutku kada osvijestimo pogled drugog.

Adam i Eva svoj prvi kulturni čin - odijevanje - izvode u trenutku kada postanu svjesni da su pred nečijim pogledom. To je bio spektakl odijevanja opisan u mitu. I taj spektakl na neki način pokazuje dvojnu prirodu čovjeka - svi smo mi podijeljeni na znak i ono što to nije. Jacques Lacan u svojoj će psihoanalitičkoj teoriji tu situaciju prikazati kao prekriženi subjekt - $. Ujedno u tom pasivnom prepuštanju pogledu drugog nailazimo i na užitak, vrstu narcizma. Kada gledamo spektakl, mi zapravo uživamo u situacijama na koji način možemo biti isporučeni nekom pogledu, ne nužno nekoj osobi, već i institucijama ili društvu. Spektakli tako služe promociji normalnosti, sustava u koji se moramo kao znakovi uklopiti.

Spomenuti Debord odvaja posebni ulomak svoje knjige kako bi objasnio značenje pojma zvijezda spektakla. Reprezentirati živog čovjeka u spektakularnom smislu znači predstaviti ga kao zvijezdu banalnosti... Koliko upravo tu teze potvrđuje i ovodobna stvarnost, ovodobno društvo spektakla sa svojim zvijezdama i zvjezdicama, od onih političkih preko filmskih i glazbenih do tikokerskih i influencerskih, uključujući i Donalda Trumpa, koji je spektakl sam po sebi?

- U skladu s rečenim do sada u procesima stvaranja zvijezda, ili kako bismo danas rekli celebrity kulture, pojedinac se u cijelosti pretvara u znak. Stvara se ideja kako postoji pojedinac koji više nije prekriženi subjekt ($), već potpuno i bez ostatka reprezentiran znakom. Time je on oslobođen žudnje i frustracija i ima dostup do potpunog užitka. Takav je sustav potreban svakoj ideologiji jer stvara lažnu sliku kako je sustav u stanju potpuno nadvladati unutarnji rascjep pojedinca i osloboditi ga. S druge se strane uz zvijezde uvijek pojavljuju i paparazzi zaduženi da pokažu kako ipak iza znaka i dalje postoji osoba koja nije tek reprezentacija. U čemu je trik? Ni jedna ideologija ne može živjeti na zgotovljenom proizvodu, već na obećanju. Istraživanja dopamina kod majmuna pokazala su kako dopamin ne raste u trenutku dobivanja nagrade, već u iščekivanju, i posebice u nesigurnosti u ishod. Za razliku od majmuna, ljudska vrsta može držati razine dopamina desetljećima vjerujući u eventualnu nagradu u budućnosti. Tako je i kod našeg odnosa do medijskih zvijezda, njihova nesavršenost otvorit će mogućnost da ja sebe vidim kao nekoga tko možda može uspjeti.

Sve religije također žive na našem dopaminu jer nagradu iščekujemo čak ne u ovom životu, već nakon što umremo. Ipak, danas možemo očitati pomak u poželjnoj medijskoj reprezentaciji. Ne radi se više o pojedincima koji utjelovljuju obećanje punog užitka, upravo suprotno. Medijske zvijezde su oni koji više ne skrivaju ništa, naizgled ne oblikuju svoju medijsku sliku, već nam daju iluziju da ono što je pred nama ujedno je i osoba kakva je i izvan medijske reprezentacije. No u takvom slučaju svjedočimo besramlju, odnosno, ako se vratimo mitskom jeziku, odbacivanju smokvina lista kao nečeg problematičnog. Navodna otvorenost i iskrenost prerasta u nasilje jer nema više brige o drugom, već samo o nekom navodno individualnom interesu. Takav je subjekt stvoren na društvenim mrežama koje su instantno proizvele neinhibirane i narcističke subjekte. Ono što se nudi je ideja društva kao skupa potpuno oslobođenih pojedinaca bez pravila. Ali, da bi se to postiglo, treba paradoksalno uvesti još više kontrole. Ne čudi stoga da političke stranke na čelu s ideologom takve vizije, predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom, svoj cilj mogu ispuniti jedino zabranama i uvođenjima sustava nadzora kakve nismo viđali još od SSSR-a ili DDR-a. Novi spektakl besramlja je dakle moguć samo ako je podržan sustavom zabrana i prijetnji. Užitak je uvijek posljedica zabrane, a ne obrnuto.

Obrana od realnog

Uzimajući u obzir sve što se zbiva, možemo li medije nazvati zavodnicima današnjeg vremena, društva općenito? Ili je to prejednostavna kategorizacija? Baudrillard zavođenje definira kao faktor oduzimanja značenja bilo kakvom zbiljskom kontekstu, odnosno tvrdi da će događaj ili informacija doživjeti zaborav prekomjernim ponavljanjem i spektakularizacijom. Koliko prekomjerna količina ponavljanja i spektakla informaciju doista čine nebitnom? Vaš završni komentar?

- Davno je Marshall McLuhan ustvrdio da je medij poruka. Dakle, nije sadržaj važan za poruku, već medij strukturira svojom formom ono što će biti informacija. U tome se i krije moć spektakla, spektakl naglašava formu, a sadržaj je sekundaran. Medij je tako ovisan o ponavljanju forme i stoga gubi bilo kakvu moć kritike, jer je i sama kritika medijski formatirana. Tako se zatvaramo u petlju iz koje nema izlaza. Za Baudrillarda puni opseg spektakularizacije dogodio se s prvim iračkim ratom, za koji je ustvrdio da se nikada nije dogodio. Zvuči čudno, i sam je Baudrillard morao mnogo puta objašnjavati što je mislio tom izjavom. Radi se naprosto o tome da smo kroz mediji potpuno preoznačili događaj, dodijelili mu novi smisao. U tom preoznačavanju nestala je stvarnost i rat se pretvorio u simulakrum. Time smo naravno izgubili i etičku dimenziju povezanu s ratom, tek hladni direktni prijenos. Ako informaciju smatramo mjerom entropije onda je naravno jasno kako više ništa informativno nema u takvoj slici stvarnosti, stvarnost je nestala pod pritiskom slike.

No nije sve baš tako medijski crno kako bi se moglo na prvi pogled učiniti. Već sam rekao da simbolički jezik nije u stanju reprezentirati stvarnost i iza svih naših konstrukata i pokušaja detaljnih opisa ostaje prostor koji spomenuti psihoanalitičar Jacques Lacan naziva Realno. Taj prostor se vrlo česta zabada u simboličko, čime smo prisiljeni na preopisivanje svijeta. U tom procesu shvaćamo kako su prošle konstrukcije nedorasle situaciji i loše. Spektakl je forma obrane od udara Realnog, ali ne baš odviše učinkovit.