Što više mislimo kako smo jači i globalniji, to smo nemoćniji i zavedeniji

U vremenima smo kada medijski spektakli nisu više samo određene afere, događaji, pretjerivanje i marginaliziranje osoba i (povijesnih) okolnosti, nego je stvorena "mreža" tzv. ideologije zavođenja, cijeli splet kontinuiranih, usklađenih i ciljanih metoda, prikrivanja i skretanja pozornosti s onog što se doista događa u svijetu - kaže doc. dr. sc. Nenad Vertovšek, komunikacijski stručnjak, autor knjiga "Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija", "Drveno željezo medija" i "Filozofija budućeg" (u koautorstvu s Ivanom Gregurić), te dodaje:

- Nije to nikakva teorija urote, jer se i taj pojam sve češće koristi za obezvrjeđivanje neistomišljenika i etiketiranje svega što ne pripada glavnom narativu. Obično su to mainstream mediji, glavne struje, čiji vlasnici nisu, kao sredinom i pretkraj prošlog stoljeća, medijski poslodavci i poduzetnici koji konkuriraju u vijestima i objavljivanju, čak i u obrazovanju javnosti. Umjesto nekadašnjih stotina ili desetaka medijskih kuća sada je to možda i manje od deset megakorporacija, koje nisu ni samo medijske, nego su i (su)vlasnici, primjerice, farmaceutskih korporacija, vojne industrije ili jednostavno unutar supermoćnih obitelji. Ono što javnost najviše privlači jesu zapravo sadržaji koji se nude iz navedenog koncepta i s njihovim ciljevima, manje ili više prikrivenima. Tako onda treba gledati i svijet medija i utjecaja na javnosti, koje su zapravo razbijene, nemoćne ili upućene na površno emotivno iskazivanje, ljudi lajkaju stvarnost, ne razumiju je li nešto istinito ili je lažno, to ih baš više i ne zanima.

NNenad Vertovšek

Percepcija javnosti stoga je dobrim dijelom iluzija kojom se tješimo misleći da smo informirani jer pratimo nekoliko tabloida ili ono što nam "iskače" na mobitelu, a to je zapravo sukus onog što nas zanima i što nam se sviđa. Ne samo medijske sadržaje nego i ljude gledamo kroz nekakvo "sviđanje" dok bjesomučno klikamo misleći kako doista sudjelujemo u globalnom izražavanju. U tom kontekstu i sam američki predsjednik samo je negdje na vrhu piramide koju vidimo, ali je proizvod određenih struktura, mahom slabije vidljivih.

Prvo su nas uvjeravali kako je tzv. novi svjetski poredak puka teorija urote, sad osjećamo kako je nešto takvo smišljeni plan koji se provodi. To seže i u Trumpov prvi mandat, kada se i počela razvijati sintagma post-truth society, odnosno društvo u kojem mediji i javnost ne nastoje razdvojiti i/ili argumentirati istinu od laži, nego istina više nije važna. Istina je zapravo razina do koje možemo prikazati, raspaliti emocije kako bismo ostvarili nečije interese, bez mnogo razuma, koji bi smetao u širenju iluzija. Naravno, sve je slično i zavođenju među ljudima, medijima ili liderima, lokalnim i svjetskim. Uvijek aktualan Mark Twain, koji je razarao lažne tabue i licemjerje svojeg vremena, sve je sažeo u rečenici kako nije teško prevariti (čitaj: zavesti) ljude, samo je teško uvjeriti ih da su prevareni.

O vremenu kaosa...

- Živimo u globalnom kaosu i dvojakom komunikacijskom raspletu. S jedne strane još donekle baštinimo svijet koji mediji razvijaju i pomažu uspostavljanju modernijih međusobnih veza i razumijevanja, unapređuju poslovanja i rješavaju socijalne ili ekonomske probleme. S druge strane, već smo u fazi kada se tako započeta (i medijska) komunikacijska revolucija iskrivljava u goli interes i promociju prava jačeg ne samo u oružju nego i u novcu, pristupu stvarnim i važnim informacijama. Ograničava se postupno, kao "kuhanje žabe", i naša mogućnost reakcije na nepravdu, beskrupuloznost i zločine, u viralnom svijetu i stvarnom životu. Moglo bi se reći - što više mislimo kako smo jači i "globalniji", to smo nemoćniji i zavedeniji. Ulozi su sve veći, sad se ne dijele i otimaju samo gradovi ili prava trgovanja nego i cijele zemlje, regije, teritoriji i sirovine. Pohlepa i grabež, razotkrivena i ogoljena, polako se sele na cijeli planet, a vrlo brzo bit će vjerojatno i bliski svemir premalen...

Uostalom, i majstor razotkrivanja spektakla i iluzije Guy Debord smatrao je još pretkraj prošlog stoljeća kako je "spektakl svagdje počinjao u krvi i prijevari, ali je obećavao bolje dane. Sad više ne obećava ništa, priznaje da je nepopravljiv". Tada mu se ipak činilo optimistično kako društvo obilja i nepravde polako gubi iluzije u sebi, kako su mu "odbrojeni dani" i kako konačno slijedi sukob u kojem valja riješiti posljedice društvenih problema koje i sami spektakli jako dobro prikrivaju. No uoči prelaska u novi milenij upozorava na "žudnju spektakla k modernizaciji, unifikaciji i pojednostavljivanju društva". Jer spektakl napreduje, a "žilavost" društava obilja Zapada i Istoka nužno dovodi do sve sofisticiranijih iluzija i manipulacija društva, dakako i medija.

Što se tiče ljudske zbilje, kada je riječ o medijima i komunikaciji, točnije bi bilo priznati kako se radi o ljudskoj percepciji zbilje, kako mi doživljavamo i tumačimo ono što mislimo da se događa. I što smo mi u svemu tomu. Svijet neće propasti, nego će se sve više mijenjati. Yanis Varoufakis govorio je kako uranjamo u tehnofeudalizam, spoj visoke tehnologije, od kvantnih računala i umjetne inteligencije do feudalnih odnosa, vazalnih i ovisnosti o hirovima tzv. elite i gospodara kaosa. Dobra turska izreka kaže: Ako klaun dođe u palaču ne postaje on kralj, nego palača postaje cirkus! Mi već živimo i uranjamo u svijet klaunova, malih i velikih, lokalnih, regionalnih i globalnih, koji imaju sve manje obzira, kronično su neetični, prevelikog su ega i neutažive pohlepe za novcem i podaništvom. Show postaje već neko vrijeme sve krvaviji, vraćamo se povijesno negdje u posljednje razdoblje Rimskog Carstva: Kruha i igara... danas i kvantnih računala!

O poruci i masaži...

- Ne samo što lakše komentiramo tuđe postupke, jer je naše mišljenje o sebi samima često precijenjeno, nego s jedne strane i postajemo psihijatri, a s druge strane mislimo kako nam stvarni psihijatri sve manje trebaju. McLuhan imao je glasovitu izreku "medij je poruka" (media is a message), danas je to "medij je masaža" (media is a massage) - sve više nas komunikacije masiraju preko mjere umjesto da nam proslijede poruke. Jednostavnije rečeno, informiranje je dobrim dijelom postalo indoktrinacija, uvijek u službi i u korist već navedene elite, globalne tzv. superelite.

Ne bih rekao da je razvijen kritički stav, već kritizerski, za pravo kritičko mišljenje i izražavanje treba nam argumentacija, tolerancija i konstruktivna rasprava. Na forumima su uglavnom medijski bolesnici, često isti ljudi različitih imena i postova, koji samo navijaju, etriketiraju, omalovažavaju i vrijeđaju. Uživa se u ulogama trolova i botova, lajkamo samo one koji su bliski našem mišljenju i navikavamo se na jednoumlje. Naravno, postajemo površni, netolerantni, bahati u okruženju istih mišljenja. Atmosfera je poput one srednjovjekovne, kad se završavalo na lomačama, ali i javnim veseljima, gdje su obični građani jeli, pili i povlačili obješene za noge ili bacali dodatna drva u vatru. Danas su društvene mreže (čast zatvorenijim, stručnim i profesionalnim grupama) zapravo lomače različitih mišljenja i slobode u gotovo svim područjima. Samo zaboravljamo da danas takve tekstove i forume, gdje se raspiruje mržnja i bezobzirnost, čitaju mladi i djeca, ali ne zanima nas koliko to utječe na njih. Sadržaj medija, rekao je sažeto Nicholas Carr, samo je sočan komad mesa što ga provalnik nosi da zavara psa čuvara našeg uma!

O medijskom zavođenju...

- Nekad smo u nerazvijenim demokracijama i diktaturama imali uglavnom pravila da se informacije ograničavaju, kao i izražavanje drukčijeg mišljenja, uz sankcioniranje drukčijih ponašanja, mišljenja i poimanja pravde, slobode i ravnopravnosti. Onda su i tzv. demokracije pomalo preokretale stvarnost u obilju informacija, uglavnom nevažnih, iskrivljenih i jednostranih. Drukčija mišljenja i stavovi, u tzv. slobodi izražavanja, posrnula su pod zakonima clickbaita (isključivog povećanja broja klikanja u svim vrstama tekstova), a vraćamo se i sve više izravnom sankcioniranju, isključivanju i zabranama na mrežama i u viralnom svijetu. Iskusni Voltaire je prije gotovo tri stoljeća rekao da, "ako ne znaš tko vlada (svijetom), pogledaj koga ne smiješ kritizirati", a to je ono što itekako osjećamo danas, ali možda i ne želimo priznati razaranja, ubijanje civila i vladare koje uzdižemo do nebesa. Ponovo kraj Rimskog Carstva, ovaj put će možda malo kraće trajati, ali ne znači da će biti manje patnje i ubijanja.

Zavođenje, političko i medijska, slično je onom između bezobzirnog muškarca i lakovjerne žene (može i obratno) - plan nije samo ostvariti skriven cilj nego i poniziti drugoga, pa sve to prikazati kao uspjeh, prednost i budućnost u kojoj vam većina treba zavidjeti i veličati vas. Do nove žrtve. Tomu služi obilje beskorisnih informacija, spektakularnih detalja, izmišljenih priča i činjenica ne samo u medijima nego i u stvarnoj komunikaciji. Skretanje pozornosti s pravih ljudi i normalnijeg života, uz što manje empatije i odgovornosti svakog za svakog.

Pitanje za sve jest: Gdje je kritičko promišljanje odnosa medija i društva, razotkrivanja tzv. ideologije zavođenja u medijima, pa i u životu? Dublja i jasnija analiza sofisticiranog medijskog zavođenja, od reklama do kampanja i spektakla, usavršenih u fake-news okruženju, koje postaje "priča" stvarnija od stvarnosti. Samo medijsko zavođenje prikrivenije je i lukavije do neprepoznatljivosti, ostaje samo svakodnevni grubi medijski i životni "okus zavedenosti".