Stalna je opasnost nastanka totalitarizma iz demokracije

Koliko je morala u politici ili je politika posve amoralna, što nas uči teorija, a što pokazuje praksa, ako krenemo dublje u prošlost pa se zaustavimo u sadašnjosti, između ostalih i kod Trumpa - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gorana Sunajka s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

- Odgovorimo li makijavelistički, odnosno realpolitički ili praktično, u politici je cilj najvažniji pa sredstva, ovisno o mogućnostima njegova postizanja, mogu biti moralna ili nemoralna. Učinimo li to idealistički, odnosno ideal-politički ili teorijski, politika je od etike neodvojiva pa se u filozofijsko-političkom smislu ne može govoriti o amoralnosti u politici. Do ovog problema dovodi prijepor nastao utjecajem Machiavellijeva "Vladara", odnosno razumijevanja politike u kojoj su, uz dobru sreću i vrlinu, dopuštena brojna sredstva radi očuvanja države.

Premda su od grčkih filozofskih rasprava politika i etika neodvojive, pa ih Aristotel smješta u praktičke znanosti, od kojih je politika njihova kraljica, problem nastaje prevladavanjem realpolitičkoga shvaćanja. U filozofskome je smislu etika preskriptivna, odnosno ne polazi od čovjeka kakav jest, već određuje kakav bi on i njegovo djelovanje u idealu trebali biti. Politika pak sve više polazi od čovjeka kakav jest, od zadovoljenja njegovih egzistencijalnih potreba pa se ideal svodi na čisti ekonomizam. Zbog toga se politiku često određuje realpolitički, odnosno Bismarckovim pravilom, kao"umijeće mogućega."

Uzevši u obzir navedeno, rekao bih da Trump razumijevanje politike vraća u stanje slično feudalnim odnosima i ranonovovjekovnom suverenizmu. Ne treba, međutim, to čuditi jer je na čelo SAD-a dospio iz potrebe rebalansa američke vanjskotrgovinske bilance posljedicom koje je prezaduženo američko gospodarstvo znatno opalo u odnosu na najsnažnije konkurente Kinu i EU-u. Njegovu djelovanju nalazim dva bitna razloga. Tradiciju američkih Republikanaca oslonjenu na neoliberalno razumijevanje politike te činjenicu da dolazi iz poslovnog sektora, što se prirodno sljubljuje s neoliberalnim pogledom na politiku.

Razlozi su to zbog kojih Trump upravljanje državom ne razlikuje od korporativnog upravljanja, a to je prema brojnim političkim teoretičarima prvi pogrešan korak u državničkom djelovanju jer, kako će Rousseau još u 18. stoljeću zapisati, država nije zajednica privatnih vlasnika, nego političkih građana, pa se ideja jednakosti i socijalne pravednosti mora pretpostaviti. Stoga je analogija prema kojoj je dobar gospodarstvenik najbolji kandidat za državnika posve promašena, jer tko god je u demokratskim porecima državu pokušao voditi kao tvrtku propao je, kao i onaj koji je tvrtku vodio kao državu. Ekonomski je interes, valja imati na umu, samo jedan segment državničkog djelovanja koje mora krasiti širina razumijevanja smisla politike nesvodiva na samo ekonomska pitanja.

Moralno i nemoralno

Koji su ključni aspekti kad politiku i moral promatramo (i tumačimo) u širem društvenom kontekstu? Vrijede li za politiku uobičajeni moralni temelji društva i moralna pravila, ili postoje pravila koja vrijede samo za politiku?

- Ne radi se o tome da moralna načela ne bi trebala vrijediti jednako u privatnoj, društvenoj i javnoj sferi, nego o tome da politika ima svoje zakonitosti koje su posve drukčije naravi od društvenih i privatnih jer je i način odnosa i dogovora drukčiji od društvenoga. Primjerice, nikad se ne bismo odlučili za neprincipijelnog prijatelja ili izabrali takvo društvo, no političke se koalicije sklapaju najčešće na takvim temeljima. Obećanje koje smo dali prijatelju ili u društvu, za nas je nekakav moralni imperativ, a u politici često nalazimo slučajeve da je politička stranka dobila predizborne glasove birača sasvim različita svjetonazora u odnosu prema onom stranke s kojom je poslije, prevarivši birače, sklopila postizbornu koaliciju. U društvu ćemo izbjegavati onoga tko jedno misli, drugo radi, a treće govori, a takav će se u politici odrediti mudrim političarom. Takve ćemo poteze nazvati nemoralnima, samo zato što očekujemo da u politici vrijedi ista moralna logika kao i u svakodnevnom životu. U tome je i glavni razlog nepovjerenja u politiku kao djelatnost. Treba li tomu biti tako lako ćemo odgovoriti, no pravila igre u politici sasvim su drukčija i sama su društva na to već prešutno pristala pa se oni kojima takav obrazac smeta politike klone jer ne mogu pristati na to da pravedan i nepravedan, pošten i nepošten, obrazovan i neobrazovan, sudjeluju u istom argumentacijskom procesu koji među njima ukida razlike.

Može li se zaključiti da se danas više nego ikada prije politiku percipira kao amoralnu kategoriju koja vlastite devijacije "projicira" na šire društvene odnose? I zašto je tome tako?

- Može, a razlog valja pronaći u osnovama prethodnih odgovora. Naime, od industrijske revolucije naovamo život se sve više ekonomizirao, a danas, kada je globalna ekonomija posve preuzela nametanje smisla života u trgovini, bogaćenju i ponudi dobara svake vrste, dospjeli smo pod vladavinu potrošačkog društva koje ima neodoljivu moć. Građani su i društva postali zaokupljeni sobom, osiguranjem i poboljšanjem svojih životnih uvjeta koji im osiguravaju ne samo egzistenciju, nego i društveni prestiž pa im je nekad plemenito područje politike posve izvan fokusa i taj posao radije prepuštaju drugima. Iz tog se razloga, uz čast iznimkama, sve više politikom odlučuju baviti oni koji vide svoj privatni interes ondje gdje bi on trebao biti opći, pa je i povjerenje u politiku i političare na najnižim razinama. Ne treba izgubiti iz vida da, bar prema liberalnim političkim teoretičarima, čovjek uvijek teži ostvarenju svojega privatnog interesa, samo ga jedni nastoje ostvariti u privatnom, a drugi u javnom (političkom) polju, makar on bio sveden samo i na potrebu ega za prisutnošću u javnom i medijskom prostoru, na želju da se bude viđen. Suvremeni je čovjek smisao svoje egzistencije sveo na zadovoljenje svojega ega i ekonomskih potreba, a dok su one temeljne vrijednosti teško je očekivati da će se smisao politike promijeniti.

Kad gledamo širu sliku, što valja, a što ne valja u hrvatskoj politici danas? Koje nas odrednice prezentiraju u europskom svjetlu, a koje u balkanskom mraku, recimo tako? Ili da postavimo pitanje i ovako: Koliko smo zemlja demokracije, a koliko meritokracije, a koliko politokracije?

- Rekao bih da je ponajviše balkanske kulture izraženo u stavu kako je "vani" bolje nego kod nas, no globalizacija nije samo izbrisala svaku razliku, nego i razotkrila da se slučajevi kojima svjedočimo u našoj političkoj praksi ne razlikuju mnogo od onih u razvijenim demokracijama. Razlika je, čini se, više u tome što je u razvijenim kulturama sustav kažnjavanja korupcije rigorozniji i odlučniji nego u nas. U tom se smislu naša politička kultura može još uvijek odrediti tranzicijskom jer započeti demokratski procesi nisu još dovršeni. No, ne može se ni zanemariti jedan posve oprečan, također "balkanski" sindrom "malih naroda" - da naša kultura preuzima obrasce razvijenih zemalja više nego što ih oni sami njeguju.

Kao prednost svakako vidim razvijenu kulturu civilnoga društva i udruga koje su simptom snažne demokratizacije društva jer politika nije prepuštena samo političkim strankama i državnim tijelima, nego se zrcali u civilnim inicijativama kao političkoj alternativi državnim politikama. Meritokraciju u politici ipak ne treba očekivati jer ne postoji diploma za političara, koji je u demokratskoj kulturi uspješno "diplomirao" samo onoliko, koliko ga birači poštuju i daju mu povjerenje, no nastupa jedan drugi, inverzivan proces, a možemo ga nazvati demokratizacijom meritokracije.

Naima, suvremena društva, osobito mladi, smatraju da odluke u svim segmentima društva trebaju proći demokratsku proceduru rasprave i glasanja, no u pitanjima struke demokratsko izjašnjavanje i preglasavanje može biti kontraproduktivno. To je u knjizi "Kraj autoriteta" 2004. godine pokazao francuski politički filozof Alain Renaut. Na francuskom je primjeru prikazao koliko je prelijevanje demokratskog modelana struku dovelo do općeg sloma autoriteta jer je dugo iščekivani slom političkog autoriteta, koji je po sebi označio veliki napredak u odbacivanju autoritarnosti, kao nusprodukt proizveo nepoštivanje autoriteta struke, primjerice obrazovnih profesija, liječništva, sudstva itd., u čije se odluke želi uključivati sve više izvanstručnih aktera.

Kada je riječ o politokraciji rekao bih da je ona u nas izražena u manjoj mjeri u odnosu na ideologizaciju koja politiku svodi na pripadništvo vojnim formacijama i ishodima II. svjetskog rata, kao da je ukinuto vrijeme koje odavno minule događaje dijeli od suvremenih političkih tema. U tom se smislu događa još nešto pogubnije. Naime, politike uopće nema jer razni akteri, rehabilitirajući neprestano ideološke teme stare 80 godina, derogiraju smisao političkoga kao djelovanja jedne generacije za vrijednosti, teme i probleme svojega vremena na koje jedino može imati utjecaja.

Izazovi sutrašnjice

Zaključno, kakva je zapravo budućnost demokracije u sadašnjim i još više budućim izazovnim vremenima? Treba li demokraciji jedan poticajni reset, dodatni input, i kakav, za dalje održivo postojanje i primjenjivanje u praksi?

- Demokracija se prometnula u pojam koji, sve više osjećamo, počinje značiti sve i time ništa. Jedno je sigurno, ako se u demokraciji može izreći sve, osim njezine kritike, društvo sigurno nije demokratsko. Čini se kako je danas njezin pojam postao kovanica ne samo u svakodnevnoj uporabi nego i među obrazovanim elitama. Zbog prečeste je uporabe demokracija postala isprazna riječ, lišena sadržaja i smisla - obična formalna dosjetka u slučajevima kada nam nedostaje argumenata. Ako valja govoriti o "resetu" ili vraćanju pojma demokracije na izvorne postavke, onda se čini kako se postupak najprije mora usmjeriti prestanku svođenja demokratskoga djelovanja na proceduralni formalizam, na pogrešnu pretpostavku da je većina u pravu samo temeljem činjenice da je većina. Valja zato podizati svijest da demokratsko djelovanje nije kvantitativno, svedivo na većinsko pravilo, već kvalitativno, odnosno da podrazumijeva aktivno i informirano i time odgovorno djelovanje prema rješavanju temeljnih društvenih problema koji se na sve jednako odnose.

Potrebno je zato kao novi "input" uspostaviti odgovornost za demokraciju koji će postati vrijednost novoga doba jer ona ne smije postati novouspostavljena moć većine nad manjinom. Francuski je filozof i sociolog Raymond Aron u knjizi "Demokracija i totalitarizam" iz 1966. godine isticao upravo opasnost nastanka totalitarizma iz demokracije jer se premoćna većina bez zakonskih ograničenja vrlo lako može prometnuti u totalitarni obrazac. Stoga treba uključiti liberalni moment zakonskoga očuvanja individualne slobode od nasrtaja premoćne, politizirane većine koja prodire u svaki segment društva.