Svijet je postao medijska predstava

Pravi problem nastaje kad mediji, vođeni senzacionalizmom, preuzimaju propagandne narative koji cirkuliraju društvenim mrežama. Jedan od takvih je, recimo, da su ukrajinski izbjeglice privilegirani u odnosu prema domicilnom stanovništvu. Istraživanje koje su proveli kolege u okviru projekta ADMO pokazalo je da se gotovo 50 posto hrvatskih građana slaže s tom tezom, što znači da je propaganda odradila svoje. U istraživanju narativa primjećujemo da interpretacijski okvir često i nije potpuno lažan, ali je zavodljiv!

Narativi su silno jaki, jer formiraju percepciju stvarnosti. Društvene mreže šire dezinformacije, no jako je važna i uloga mainstream medija; oni nerijetko odustaju od objektivnosti i profesionalnog izvještavanja jer, u pokušaju preživljavanja udara, prelaze na clickbaitove i senzacionalizam, te ne biraju alate kojima bi zadobili našu pažnju.

Posao tzv. farmi botova postao je iznimno unosan, a sve to vodi tomu da kažemo kako smo u totalnom kaosu i kako više ne znamo kome vjerovati! S pojavom i razvojem UI-ja (umjetne inteligencije) situacija će postati brutalna, ali i zanimljiva za istraživanje. Pravo novinarstvo, nažalost, propada, a etički izazovi koji su pred medijima sve su veći. Zato moramo raditi na jačanju profesionalnih standarda - kazala je prof. dr. sc. Marijana Grbeša Zanzerović, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, kad je u ožujku prošle godine u Rektoratu Sveučilišta u Rijeci predstavljala projekta "Dezinformacijski narativi i kako ih hranimo: Lekcije iz Ukrajine i superizborna 2024. godina".

Trumpijada

U međuvremenu dobili smo novu razinu informacijskog i dezinformacijskog društva spektakla, u kojem američki predsjednik Donald Trump vodi svoj vlastiti show totalno drukčijih od drugih, bivših američkih predsjednika, pa pod geslom Make America Great Again (MAGA) nameće neka nova pravila američke "igre prijestolje", koja u protivnika izazivaju užas, a u poklonika sveopće odobravanje koje graniči s mesijanskom histerijom. Drugim riječima, ponovimo tko zna koji put, Donald Trump je danas ne samo svoj nego i svačiji "trenutak istine" (da, i tako ga se može shvaćati!) u beskrajnim činovima političkog teatra, koji uz svoje posve ozbiljne i respekta vrijedne aspekte (nastojanje da se postigne mir u Ukrajini, recimo) istovremeno reflektira i trenutke nerijetko banalog, pa i apsurdnog, sadržaja u nekom skupnom i uvijek prepoznatljivom, tipično američkom interesnom formatizmu tipa "sve za Ameriku, Ameriku ni za što", da parafraziram jednu slavnu rečenicu iz bliže hrvatske povijesti.

Trump je, dakle, paradigmatski primjer ovodobnog "društva spektakla", odnosno informacijskih i dezinformacijskih narativa, no širi i dublji kontekst pojma (pojmova) otkriva nam još puno toga od neprocjenjive važnosti za poimanje "zrcala stvarnosti" ili "stvarnosti u zrcalu", u kojem se ogledaju istine i laži, realiteti i iluzije, objektivizam (pozdrav Ayn Rand na onome svijetu!) i subjektivizam (pozdrav i Reneu Descartesu i njegovu Cogito ergo sum - Mislim, dakle jesam!), i u konačnici (ili već s početka) povjerenje u institucije i medije u zapadnjačkoj liberalnoj demokraciji.

Ako se, dakle, na trenutak odmaknemo od teorije, praksa nas, između ostalog, neizbježno upućuje i na svakodnevni rat infomacijama i dezinformacijama o aspektima tagedije koja se zbiva na istoku Europe, gotovo u našem susjedsvu.

Pero Kovačević, bivši saborski zastupnik, lijepo je sve sažeo u nekoliko račenica: "Od početka ruske agresije na Ukrajinu vodi se i nesmiljeni informacijski rat. Sve je premreženo dezinformacijama i s ruske, i s ukrajinske, i sa strane Zapada, s učinkom one poznate da u ratu prva strada istina. Naravno, najviše stradaju obični promatrači - građani, kojima se u svemu tome nemoguće snaći."

Osim u ukrajinskom kontekstu reference informacijsko-dezinformacijskog rata mogu se pronaći i na prostorima tzv. balkanske regije, napose u aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Tako je, predstavljajući svoju knjigu "Medijsko-informacijski rat: Informacija u središtu društveno političkih događanja", prof. dr. sc. Silvana Marić Tokić upozorila kako je javno znanje o ratu na ovim prostorima podijeljeno i nije utemeljeno na činjenicama i dokazima, nego na dezinformacijama i pogrešnim informacijama, kojima se svaka strana u sukobu želi prikazati u pozitivnom kontekstu radi oblikovanja budućih događaja.

Teško je zapravo ostati imun na problem informiranja i dezinfomiranja, koliko u globalnom toliko i u lokalnom smislu. Tako je dr. sc. Tomislav Levak, predavač na Odjelu za kulturlogiju Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na pitanje koliko je hrvatsko društvo danas otporno na dezinformacije, odgovor ovako formulirao: "Plašim se da nije, kao uostalom i dobar dio jugoistočne Europe. Uz one univerzalne razloge i uzroke - kao što su razvoj novih digitalnih medija, kojima se sve brže i jače šire (dez)informacije, promjena načina komunikacije, u kojoj smo svi postali tzv. prosumeri, odnosno i proizvođači i konzumenti, porast vjerovanja u teorije urote, viralno širenje vijesti i druge - tu su ponovno i činjenice kao što su niska razina medijske pismenosti te pad povjerenja u društvene institucije, ponajprije medije. Također, hrvatsko društvo danas je većinom duboko podijeljeno između tzv. desnih i lijevih opcija, a više je istraživanja dokazalo da su politički radikalnije orijentirani građani skloniji dijeljenju i diseminaciji dezinformacijskih sadržaja i narativa."

Ovdje svakako treba spomenuti da je i Republika Hrvatska u Domovinskom ratu prolazila kroz zamke dezinformacija, i to u nimalo bezazlenom smislu, naprotiv, puno opasnijem nego što se to činilo. O toj temi preporučljivo je ponovo pročitati knjigu Romana Domovića "U zasjedi dezinformacija - informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata" iz 2019. godine.

I sad ponovo dolazimo do neizbježnog Trumpa. Još prije nego što je superiorno u izbornoj utrci za drugi mandat pomeo Kamalu Harris, mnogi su DT-a vidjeli kao okidač upravo za širenje virusa dezinformiranja, tzv. alternativnih istina, uz dakako širenje teorija urota. "Put izabranog predsjednika Trumpa prema Bijeloj kući nezapamćena je kampanja dezinformacija, prijetnji, jezika podjela i opasnih političkih obećanja. Razumljivo je iščekivati iduće četiri godine s ozbiljnom zabrinutošću", napisao je Kim Waddell iz neprofitne organizacije koju su prije više od 50 godina osnovali znanstvenici i studenti MIT-a. Očekivano, takvima je Trump odmah ukinuo bilo kakve donacije iz državnog proračuna! Oglasio se i profesor sa Sveučilišta Duke, Bill Adair, koji je osnovao portal za provjeru istinitosti informacija PolitiFact i napisao knjigu "Beyond the Big Lie" objavljenu 2024.: "Problem netočnih informacija i dezinformacija najgori je dosad!".

Kad sve netom navedeno uzmemu u obzir, u nekoj široj slici logičnim se nameće temeljno pitanje - kako percipiramo informaciju, makoje ona naravi bila (političke, ekonomske, ratne, kulturne i svake druge), a onda i njezin negativni pandan, dezinformaciju. Ili da pitanje ovako postavimo: Koliko zbog dezinformiranja postajemo i sve više dezorijentirani?

Psihologinja Marija Šimunić ovako zaključuje: "Većina nas funkcionira na automatskom pilotu, odnosno površnom razmišljanju, u kojem uzimamo informacije zdravo za gotovo, bez kritičke provjere i ulaganja truda u detekciju točnosti i istinitosti tvrdnji." Jer, nastavlja psihologinja, "koliko god bili sigurni da točno percipiramo informacije koje primamo iz medija, činjenica je da je ljudska pažnja ograničen resurs koji je selektivan i diskontinuiran. Nesvjesno upijamo samo one informacije koje su nam zbog nekog razloga bitne ili imaju veze s nama i o kojima smo prethodno razmišljali, a najviše pažnje posvećujemo detaljima koji su istaknuti, na početku ili kraju određenog izlaganja (zbog čega su uvodi i zaključci, kao i sami naslovi brojnih medijskih sadržaja, toliko dramatični)".

Opsjenijada

Za kraj ove i ovakve teme možda je najbolje cijelu priču završiti (zasad) ponekom mudrom izrekom upravo iz arhive misli triju najpoznatijih i najslavnijih (ujedno i najzloglasnijih) medijskih tajkuna 20. i 21. stoljeća.

Krenimo, dakle, od najstarijeg, Williama Randolpha Hearsta, koji je ovako zborio: "Vijesti su ono što ljudi ne žele da tiskate. Sve ostalo su oglasi." Također je dodao: "Istina nije samo čudnija od fikcije, ona je i zanimljivija."

Američki, pak, medijski poduzetnik Ted Turner, osnivač televizijske mreže CNN, također je bio jezgrovit, ali i u skladu s vremenom, kad je uzviknuo: "Da biste bili sretni na ovom svijetu, prvo vam treba mobitel, a zatim vam treba avion. Tada ste uistinu bežični."

I kao šlag na tortu trenutka u kakvom živimo i umiremo, Rupert Murdoch, australsko-američki medijski magnat, zaključio je u filozofičnom tonu: "Svijet se jako brzo mijenja. Veliko više neće pobijediti malo. Brzi će pobijediti spore."

A novinar u nama, ili bar u nekima od nas, poslužit će se ciničnom opaskom, s ponešto samokritičnosti u "odjeku", kako je danas novinarstvo kompleksnije nego što je ikada bilo, pa i konzumenti medija (novina, portala, društvenih mreža...) moraju biti svjesni da, iako nešto često nalikuje na vijest - to vijest ne mora biti!