U dobrom političkom djelovanju ulogu igra i sreća

Ima li morala u politici ili je politika posve amoralna, što nas uči teorija, a što pokazuje praksa, između ostalih i kod Donalda Trumpa - pitali smo prof. dr. sc. Krešimira Petkovića, redovitog profesora političke znanosti, javnih politika i političke etike s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Naravno da ima. Politika kao područje kolektivnog djelovanja podliježe moralnim procjenama uključenih aktera. Samo što, prvo, ta pravila ne moraju odgovarati onima iz drugih područja života i, drugo, nerijetko se jedno govori, a drugo radi, što znači da su u igri neka druga pravila od onih proklamiranih. Taj jaz ne mora biti privremeno licemjerje, nego strukturni dio politike. Igra politike ima svoje zakonitosti, strategije i taktike uspješnih i neuspješnih igrača, a moguće i nemoguće te priče o tome što je dobro, a što loše, hinjene i stvarne, mijenjaju se ovisno o fazi igre čiju dinamiku nijedan igrač samostalno ne kontrolira. Igra politike sve nas pojedinačno nadilazi, pomalo kao ona vječna suigračica u Rilkeovim stihovima. To nije loše shvatiti, ako se želi igrati dobro, o čemu pak govore tek nešto manje mistični stihovi pjesme Kennyja Rogersa o kockaru koji se izmiri sa sudbinom prije nego što na vlaku za nigdje prenese svoje znanje o igri. Dakako, u zamjenu za gutljaj viskija.

Učenje iz povijesti

Zanimljiva referenca, možete li to malo šire pojasniti?

- Iako zbog smrti brata alkoholičara navodno ne pije viski, nego uglavnom kokakolu, primjer spomenutog američkog predsjednika doista može poslužiti za prizemljenje prethodnih apstrakcija. Uzmimo sljedeću primjedbu, koju je spontano izrekla jedna bliska mi osoba u razgovoru za stolom: "Nitko ništa ne smije reći ni napraviti, samo Trump sve može." Meni se učinila duhovitom i pogođenom, ne zato što bi Trump bio kakav politički natčovjek ili što bi drugi akteri bili lišeni mogućnosti političkog djelovanja i govora, što nikad nije slučaj. Učinilo mi se da upućuje na određenu prepoznatljivu fazu političke igre, no koja je to faza? Zamislite sljedeći scenarij. Djeca ne poštuju roditelje, učitelji podilaze učenicima koji ih preziru, nema razlike između građanina i stranca, vladaju potpuna sloboda i jednakost među spolovima, pa čak i životinje teroriziraju ljude. Nakon tog neobičnog ekscesa slobode, međutim, nastupa tiranija. U ogorčenoj strančarskoj borbi pobjeđuje vođa koji se pretvara u vuka kada osjeti krv. Njime vladaju tiranski apetiti pa vjerojatan ishod nije spas, nego propast poretka jer tiranin, biće vrijedno prijezira, rob vlastite neumjerenosti u vladavini ovisan o gadovima, u biti ne vlada sobom, a kamoli drugima.

Može li se u nekoj mjeri taj scenarij povezati s izrečenom primjedbom i opisuje li ona stanje u SAD-u koje se prelijeva u globalnu političku dijagnozu, čitatelji mogu sami procijeniti, no on nije suvremen. Posrijedi je bliska parafraza devete knjige Platonove "Države", koja u sklopu opisa cikličkih kretanja politike u nesavršenim zajednicama opisuje prijelaz iz demokracije u tiraniju. Možete otpisati te mračnjačke projekcije kao mistifikaciju nedostojnu suvremenog svijeta, no barem prema Platonu koji ih stavlja u Sokratova usta, dakle ona mudrosti, sve stvorene stvari neizbježno propadaju od naizgled statične i stabilne timarhije nadalje. Tako je i s drugim projekcijama i ostvarenjima u politici, bez obzira na to koje diskurzivno moralno gorivo koristile, što uz notu pesimizma otvara nezahvalan teren političke etike.

Vrijede li onda za politiku uobičajeni moralni temelji društva i moralna pravila, ili postoje pravila koje vrijede samo za politiku?

- Među klasicima i modernima postoje i drukčije koncepcije. Kod Aristotela, u široj koncepciji praktičke filozofije, obično se govori o jedinstvu etike i politike, a političkoetički ideal je razboritost kao dijanoetička krepost. To je u biti optimistična perspektiva dobrog života. Machiavelliju se pripisuje suprotno, iako i on nudi svoj arsenal praktičke mudrosti: idealizam i naivno shvaćena dobrota u politici postižu bijedne rezultate, a kako nema višeg suda, sud je ishod, odnosno pobjeda koja sredstva čini časnima, dok je s porazom obrnuto. U dobrom političkom djelovanju ulogu igra i sreća, no to ne znači da je sve dopušteno i da se zlo, bez posljedica, može nazvati dobrim. Weber to uvažava u koncepciji etike odgovornosti, ali uz nju postulira i etiku volje, u kojoj kao zastupnik određenog ideala djelujete bez obzira na kalkulaciju u posljedicama, odnosno njegovim riječima, poput kršćanina, prepuštate ih Bogu. Strauss Weberu priznaje genijalnost, ali deetizaciju društvenih znanosti smatra promašenom - konstrukcija idealnih tipova udaljuje nas od potrage za idealom - te nas vraća promišljanju onog dobrog i problemu borbe protiv tiranije kao zadaći političke etike slobode.

Ne ulazeći u zakučatost Straussove ezoterične pozicije, njime se vraćamo Platonu, kojemu je i protivnik Popper, rodonačelnik ideje otvorenog društva, priznavao status najdubljeg od svih filozofa. Ciklusima propadanja suprotstavlja se ideal pravednosti koja nadilazi pojedinca i kreće od skladne zajednice s obzirom na razlike u socijaliziranoj ljudskoj prirodi. To ne mora voditi totalitarizmu, ali postoje i takve, radikalne koncepcije koje političku etiku mijenjaju nekim oblikom političke revolucije koja bi trebala biti rješenje za društvene ratove umjesto da ih proizvodi. Koliko god Machiavelli zvučao grubo, a njegovo se učenje primjenjivalo i na totalitarne vođe i njihov cinični contemptus vulgi iza proklamacija služenja narodu, takve pozicije idu puno dalje od Machiavellija i klasičnog repertoara igara prijestolja i genealogija vladavine, a pitanje je koliko veze imaju s Platonom čija figura filozofa kralja sugerira balansirani ideal samovladavine. Možda su bliže onome što Gray naziva političkim gnosticizmom koji kao radikalizirana i stoga nužno fanatična politička laž ima potencijalno razorne posljedice na finije tkivo poretka.

Politike moralnosti

Prije 12 godina objavili ste zapažen tekst "Politike moralnosti - politička slika kulturnih ratova u Hrvatskoj". Koliko je taj vaš znanstveni rad i danas aktualan ili što se u međuvremenu promijenilo što se tiče "politika moralnosti"?

- Tekst je tada bio nešto novo u hrvatskom kontekstu. Čini mi se da je izdržao test vremena, premda do danas nisam siguran je li posrijedi dobar prijevod za morality policies koje ugrubo označavaju ulazak javnih politika u moralna pitanja. Oko toga što država kroz njih čini ili tvrdi da čini, artikulira se politički sukob između agnostičkog liberalizma, koji u kasnijoj fazi poprima radikalnije borbeno lice, i konzervativnih nazora, povezanih s institucionalnom religijom, dakle kod nas s Crkvom koja, ako ima snage i utjecaja u društvu, može djelovati kao neformalni akter veta u politici. Ne tako davno i pitanje smrtne kazne, a danas eutanazija, pobačaj, medicinski potpomognuta oplodnja, kao i teme povezane sa spolnošću, regulacija istospolnih odnosa, prostitucije, pornografije, pa zatim uporabe droga i alkohola, kockanja, dakle aktivnosti povezanih s ovisnošću - sve to može ostati i postati predmetom regulacije i rada javnih politika uključujući i obrazovnu politiku koja bi trebala educirati građanstvo nudeći ispravnu poziciju o tim pitanjima.

Raznorodne teme povezuju snažni sudovi o tome da je nešto zlo po sebi (malum in se), povezani s religijskim nasljeđem učenja o dobru i zlu, no u perspektivi političke znanosti otvara se perspektiva borbe za moć u vezi s politikama moralnosti. Koje su strategije i taktike poduzetnika javnih politika, kako manipuliraju pričama i s koliko se uspjeha bore za javni jezik uokvirivanja problema u području politika moralnosti te napose za jezik i implementaciju kaznene politike koja treba signalizirati građanski moral? Pristranost pritom ne samo da ih ne zaobilazi, nego je dio društvenih znanosti i različitih mjesta njihova podučavanja, a pitanja politika moralnosti, u većoj ili manjoj mjeri, imaju ekonomsku dimenziju, ne samo droga ili kockanje kao napadno profitabilne ekonomske aktivnosti, dok pitanja poput pobačaja, medicinski potpomognute oplodnje i eutanazije u ostarjelom društvu koje se ne uspijeva samostalno demografski reproducirati poprimaju biopolitičku dimenziju, ulazak politike u temeljna pitanja života.

Bit će zanimljivo promatrati i koliko određene pozicije "potiho" ulaze u jezik javnih politika preko raznih birokratskih strategija, i kako se kreće regulacija ili strogost u tim područjima, koji je dominantni okvir za njihovo tumačenje, kao i izmještanje sukoba u judicijalizaciju politike kroz kadriranje Ustavnog suda. Kad nema konsenzusa o jeziku, a kamoli ciljevima javnih politika, u nekom obliku nužno opstaju kompromisne javne politike ili politički tolerirane dosjele prakse, no na dugi rok se, zajedno s promjenom ravnoteže snaga u društvu i uspostavom nove, mogu promijeniti i politike moralnosti kojima država nastoji oblikovati kako živimo. Igra politika moralnosti ujedno je igra političke etike.

Može li se zaključiti da se danas više nego ikada prije politiku percipira kao amoralnu kategoriju koja vlastite devijacije "projicira" na šire društvene odnose? I zašto je tome tako?

- Vaša formulacija o projekciji devijacija u političko je zanimljiva. Ona ne mora govoriti o amoralnosti, nego upravo suprotno, o različitim privatnim idealima odnosa koji se hipermoraliziraju i postaju model za tumačenje politike. Jedna od teorija u području političke etike, koju nisam spomenuo, je ona Georgea Lakoffa, koji odavno tumači privlačnost Trumpa biračima kroz njezinu prizmu. Lakoff smatra da odrastamo u obiteljima u kojima dominira model "strogog oca" (strict father) ili model "njegujućeg roditelja" (nurturing parent) te to zatim oblikuje naše nazore o politikama, ne nužno svjesno, ali kroz jezik i temeljne metafore koje koristimo u viđenju političkih problema i rješenja. O tom sam modelu već kritički pisao i u članku koji ste spomenuli, pa ga ne bih naširoko obrazlagao. Lakoffljevu temeljnu intuiciju o povezanosti strukture obitelji i viđenja političkog valja zadržati - uostalom koji su modeli legitimne obitelji, koje uloge roditelja, što se može nazvati, a što ne brakom te tko može usvojiti i odgajati djecu, u srcu su politika moralnosti - ali valja biti svjestan ograničenja metodološke devize "osobno je političko". Uz to što se Lakoff bavi kognitivnom lingvistikom, pa ne čudi sklonost precjenjivanju "metafora koje život znače" u strukturiranju svijeta života i politike, lokalna žarišta moći, fukoovski rečeno, ne prenose se izravno u nacionalnu arenu javnih politika, kao ni što se državna politika ne prevodi u organizaciju obitelji. Autor modela i sam je, poput nas, politička životinja, a raskoljeni jezik koji koristi i lakoća kojom njime strukturira političko polje, ujedno su samodijagnoza i politička dijagnoza u složenoj interakciji. Opet platonističke paralele, neravnoteže duše pojedinca i neravnoteže polisa. To nas vraća Trumpu: gotovo nadrealan u svojoj političkoj estetici, govor o stanju nacije u Kongresu i njegova publika bili su precizna politička slika podijeljene zajednice.

Neke mudre misli

Možda da ipak završimo s Hrvatskom. Kad gledamo širu i dublju sliku, što valja, a što ne valja u hrvatskoj politici danas? Koje nas odrednice prezentiraju u europskom svjetlu, a koje u balkanskom mraku, recimo tako? Ili da postavimo pitanje i ovako: Koliko smo zemlja demokracije, koliko meritokracije, a koliko politokracije?

- Na stranu nominalizam ustava, u ustavnopolitičkoj praksi obično imate svega pomalo, miješani režim, kao staru koncepciju povijesti političkih ideja od spomenutih Grka nadalje. Unatoč spomenutim totalitarnim projektima koji su zaživjeli ovdje, jedan kratko, jedan duže, za oblikovanje politike ipak su važne i strukture dugog trajanja, recimo nanosi modernizma koji su ovdje prisutni od vremena habsburške vladavine, uz napomenu da se riječi "Europa" i "Balkan" koriste kao borbene političke fikcije. Kada vidimo da se tamo gdje smo htjeli doći i ne nalazi ono što smo mislili, možda ćemo se poželjeti vratiti i tamo gdje navodno nikad nismo bili. Za slobodu je, ma gdje je geopolitički smjestili, u igri političke etike važno paziti na iskrivljenja, odavno dio akademskog sustava i civilnog društva, koja nam kroz sustav javnih politika oblikuju živote, pa možda i to što živimo odavno nije republika slobodnih i jednakih. S tim u vidu, najbolje je završiti s nekoliko kontroverznih učitelja političke etike.

Nietzsche vas vodi na opasan teren na kojemu su moralizacije funkcija odnosa moći. Umjesto da se posipate pepelom u porazu, možda ćete zaključiti da niste bili dobar taktičar, da se morate bolje boriti i dalje, no pitanje je koliko toga pristupa u kojemu je metanoja iluzija možete izdržati. MacIntyre, koji je dijagnosticirao raspad jezika morala i život "nakon vrline", nudi benediktinski model, gradite polako i strpljivo odozdo sa sličnima: subpolitička etika kao uvod u političku etiku. Foucault je skeptično poručio da je sve opasno, no u protuteži toj skepsi predavao i o pareziji, neuvijenom govoru i hrabrosti istine. No, ta hrabrost zahtijeva i spoznaju istine, a to nije lako. Možda je najbolje zaključiti sa Straussom koji je, pišući o jednom klasiku, ustvrdio da ćemo pobrkati našu bedastoću s njegovom mudrošću ako ne čitamo pažljivo. Jezikom pjesme o kockaru, barem je to as koji možemo zadržati.