Prekomjerna spektakularizacija postala je i politički potentno oružje

S obzirom na ovodobnu globalnu i digitaliziranu informacijsku umreženost, možemo li govoriti o medijskoj kulturi Zapada u odnosu prema medijskoj kulturi Istoka, prije svega onoj dalekoazijskoj, koje su i kakve sličnosti, a koje i kakve razlike, ili ih u biti i nema - pitali smo izv. prof. dr. sc. Krešimira Krolu s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

- Možda bi bilo preciznije reći kako je riječ o različitim kulturama koje se samo ocrtavaju u specifičnom medijskom polju, jer su kulturološke razlike između te dvije, provizorne kategorije postojale i prije te će vjerojatno postojati i poslije, čak i uniformiranim globalizacijskim okvirima usprkos. Naime, iako se, primjerice, pop-kultura može smatrati proizvodom modernog zapadnog društva, jasno je kako diljem svijeta postoje lokalizirani odgovori na zapadni kulturološki okvir, a možda je K-pop, kao južnokorejski fenomen, najjasniji primjer tih "finih razlika" u odgovorima na globalizaciju.

Dakle, neki aspekti medijske kulture su po svojoj arhitekturi jednaki kod svih, no ishodi se uvelike razlikuju. Riječ je o čistoj negaciji nečega što se u medijskim teorijama naziva tehnološkim ili medijskim determinizmom, odnosno pretpostavkom da komunikacijska logika i struktura specifičnog medija neizbježno mijenja društvo prema imperativima takvog medija. Drugim riječima, kada su u pitanju medijski ishodi, nije sve stvar samo tehnologije, nešto se pita i društvo.

Doživljavamo li danas stvarnost ponajviše posredno, i previše, preko medija? Guy Debord u svom djelu "Društvo spektakla" između ostalog navodi kako je ono što živimo, gledamo i osjećamo samo prerađena, polusvjesna, idealizirana i uglađena zbilja. Spektakl je za Deborda mjesto izopačena pogleda i lažne svijesti... Koliko su takve teze, iz 60-ih, relevantne i danas?

- Zanimljivo je čitati suvremeno društvo prema teorijskom i analitičkom ključu Guya Deborda, pogotovo ako uzmemo u obzir da njegova analiza dolazi u vremenu koje, u usporedbi s ovim što imamo danas, izgleda poprilično medijski siromašno. Njegov pesimizam je bio razumljiv, a mišljenja sam kako bi se taj pesimizam, da je kojim slučajem imao priliku promatrati suvremene procese, pretvorio u depresiju. Naime, njegov pogled bio je onaj da zbilja strukturira društvo preko medijskih sustava i da, iz marksističke perspektive, društvo, odnosno pojedinac, nema ni sredstva ni autonomiju stvarati vlastiti sadržaj, te se tako na neki način opirati kulturnoj hegemoniji spektakla.

Uzmemo li u obzir činjenicu da živimo u medijsko-tehnološkom vremenu, u kojem nam je na dlanu uređaj nevjerojatnih kapaciteta i mogućnosti za konzumiranje i kreiranje sadržaja, a produkt takvih kapaciteta nije deliberativno, nego društvo zarobljeno lažnim vijestima, dezinformacijama, mržnjom i potrošačkim spektaklom, Debord bi teško pronašao razloga čak i za umjereni optimizam.

Naravno, u cijelom tom sustavu postoji i novi akter koji na specifičan način možda oživljava ideju maloprije spomenutog tehnološkog determinizma, a dolazi u obliku algoritama i algoritamske socijalizacije. Osobno, prije u današnjoj tehnološkoj i medijskoj distopiji vidim realizaciju predviđanja Aldousa Huxleya ili Roya Bradburyja da ćemo živjeti u društvu u kojem neće biti potrebe za kontrolom ni informacija ni knjiga jer jednostavno nikoga neće biti briga ni za jedno ni za drugo ako su narcisoidno-potrošački apetiti pojedinca zadovoljeni.

Spomenuti Debord izdvaja posebni ulomak svoje knjige kako bi objasnio značenje pojma zvijezda spektakla. Reprezentirati živog čovjeka u spektakularnom smislu znači predstaviti ga kao zvijezdu banalnosti... Koliko upravo te teze potvrđuje i ovodobna stvarnost, ovodobno društvo spektakla sa svojim zvijezdama i zvjezdicama, od onih političkih preko filmskih i glazbenih do tiktokerskih i influencerskih, uključujući i Donalda Trumpa, koji je spektakl sam po sebi?

- Debord je gledao uspon nečega što sada, bar prema mojim nekim razmatranjima, doživljava streloviti pad. Glazbene i filmske zvijezde iz rakursa spektakla 60-ih jesu bile predstavnici nove kulturološke i komunikacijske paradigme u nastajanju, dijelom i kao produkt potrošačkog spektakla, no dijelom i kao skup nekih novih vještina koje je kasna modernost tek trebala prepoznati jer ih je velika većina intelektualaca smatrala trivijalnim, poput, primjerice, Theodora Adorna.

I holivudske zvijezde i glazbene zvijezde koje su nastajale na valu mladenačkih supkultura u tom razdoblju danas bi bilo hrabro prozvati banalanima, bilo da je riječ o Marlonu Brandu, bilo o Beatlesima. Osobno ih gledam kao produkt tadašnje (nove) srednje klase u nastajanju, a sada ih mijenjaju voditelji podcasta, influenceri i tzv. tiktokeri jer je današnja konzumacija kulturnih sadržaja u raskoraku sa sustavom koji proizvodi zvijezde s kakvim-takvim mjerljivim vještinama. Drugim riječima, došlo je do demokratizacije, ali i amaterizacije kulturne proizvodnje, dijelom i zbog novih medija, no usudio bih se reći i zbog slabljenja institucija i struktura srednje klase u suvremenom društvu. Istini za volju, Debord bi vjerojatno zauzeo poziciju da nema velikih razlika između jednih i drugih, nego da je isključivo riječ o prilagodbi na drukčije ekonomske uvjete rada. U takvom kontekstu estetski i etički uzusi popuštaju pred potrebom da se privuče pažnja korisnika u sustavu gdje samo najbezobzirniji preživljavaju.

Čisto ilustracije radi, na taj se način može čitati sramotan tretman Donalda Trumpa i J. D. Vancea ukrajinskog predsjednika Zelenskog, tretman koji je i sam Trump okarakterizirao kao "super televizijski sadržaj". (This is going to be great television.) Hiperspektakl postaje tako snažniji čimbenik komunikacije od diplomatičnosti i građanskih uzusa ponašanja, što je meni, osobno, još jedan dokaz urušavanja institucija i uzusa građanske komunikacije koje je izgradila kultura srednje klase.

Da na kraju zaokružimo priču pitanjem možemo li medije nazvati zavodnicima današnjeg vremena, društva općenito. Ili je to prejednostavna kategorizacija? U tom smislu spomenut ću i ovdje francuskog filozofa Jeana Baudrillarda, koji je zavođenje definirao kao faktor oduzimanja značenja bilo kakvom zbiljskom kontekstu, odnosno tvrdio je da će događaj ili informacija doživjeti zaborav prekomjernim ponavljanjem i spektakularizacijom. Koliko prekomjerna količina ponavljanja i spektakla informaciju doista čini nebitnom, da se referiramo na Baudrillarda? 

- Mediji, odnosno, da budemo precizniji, masovni mediji, zavodnici su praktično od trenutka kada se odlučilo da naš sustav informiranja i kulture mora biti podložan tržišnim pravilima. Senzacionalizam je postojao i na početku 20. stoljeća, a danas bismo možda mogli reći jedino da je "na steroidima". Budrillardove riječi zvuče proročanski jer danas još uvijek živimo u vremenu medijskog izobilja, no naš mozak nije u stanju simultano procesuirati toliko informacija, pa smo onda skloniji reduciranom izlaganju i isključivanju iz višestrukih informacijskih tokova. U tom smislu informacija koja prenosi neki događaj, uzmimo za primjer i svakodnevno izvještavanje o agresiji na Ukrajinu, nakon nekog vremena može proizvesti malodušnost ako se slušaju jedne te iste vijesti, a ne nazire se pravedno rješenje krize. Dapače, može se prema nekim naznakama vidjeti da je prekomjerna spektakularizacija postala i politički potentno oružje.

Ponovno ću se pozvati na primjer Donalda Trumpa i njegove administracije, koja se kao komunikacijskom i političkom strategijom služi bombardiranjem javnosti šokantnim potezima u tolikoj mjeri da je i medijima i prosječnom građaninu teško pratiti taj uragan i ostati informiran o istinskoj naravi takvih odluka. Takav sustav ne mora nužno manipulirati informacijama, sasvim je dovoljno da proizvede apatiju i osjećaj beznadnosti da u konačnici šteta za javni prostor i demokratske procese bude neprocjenjiva.