Papa Franjo bio je misionar te je pozvao Crkvu da bude misionarska

Netko je ovih dana podsjetio na poznatu rečenicu da svi putevi vode u Rim. Doista je tako - zbog pape Franje svi putevi vode u Rim.

- I inače je Rim takvo mjesto, a s papom Franjom je to postao još više. Mnoge je okupljao za života i nastavio je u smrti, rekao je riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić u našem razgovoru o papi Franji, dan prije mise zadužnice za Papu koju je predvodio sinoć u riječkoj katedrali sv. Vida, uoči današnjeg sprovoda pape Franje u Rimu.

Poseban pečat

Poznato je da silno cijenite papu Franju, štoviše ugledali ste se u njega u svome biskupskom služenju. Vidimo to u vašim propovijedima, porukama, pristupu ljudima, u cjelokupnom vašem radu.

- Zapravo, papa Franjo je meni pomogao biti onakav biskup kakav sam od početka želio biti. Moje geslo glasi: »Od ljudi za ljude«, i to je ono što je živio papa Franjo. S pontifikatom pape Franje je »od ljudi za ljude« bilo puno lakše jer sam imao nekoga tko to čini na višoj razini. K tome, on je bio pun ideja koje meni nikada ne bi pale na pamet i tako ih je lijepo provodio na razini opće Crkve. Davao nam je poticaje kako neke stvari možemo primijeniti u praksi unutar naših biskupija i poslanja koja imamo. On je zapravo u svemu davao neki svoj poseban pečat. Fascinira me kako je dobro učio iz vlastite povijesti, vlastitih pogrešaka, iz povijesti svoje obitelji, ali i povijesti čovječanstva i kako mu je to pomoglo da bude onakav kakav je bio i da stavlja naglaske koje je stavljao.

Možemo reći da je životom živio evanđelje, a pokazao je to i izborom imena Franjo.

- Govorio je da mu je to ime na neki način nadahnuto jer kad je izabran za papu, jedan mu je kardinal rekao: »Ne zaboravi siromahe.« Bilo mu je to prosvjetljenje. To ime mu je bilo nadahnuće za mnoge stvari koje je činio, od svoje otvorenosti za one koji su na rubu društva preko otvorenosti za ekumenski dijalog i za dijalog među religijama, pa je recimo s velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom potpisao »Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot«, do brige za svijet, za stvorenu stvarnost. Znamo da je sv. Franjo zemlju i svu stvorenu stvarnost nazivao braćom i sestrama. A kruna pogleda pape Franje na drugoga kao na brata i sestru je njegova enciklika »Fratelli tutti« koja je zapravo jedan krik u vremenu u kojem je sve manje bilo primjetno bratstvo u međunarodnim odnosima i u međunarodnoj politici, pa i u politici pojedinih naroda. Papa je s tim krikom želio probuditi sve nas kako ne bismo u drugima gledali neprijatelje i konkurenciju nego braću i sestre. Nažalost, nisu ga čuli. No, ta baština ostaje i nadam se da ćemo u budućnosti moći procijeniti koliko su to bile važne i proročanske poruke.

Važno je što vi u Riječkoj nadbiskupiji Papine poruke ljudima približite, životno protumačite, primjerom pokažete. Papa je gledao konkretnog čovjeka u njegovim konkretnim životnim okolnostima, kako ste i vi primjerice govorili na Veliki četvrtak i postupili prilikom obreda pranja nogu ljudima koji su kod nas došli raditi, s povjerenjem da će biti dobro za njih i njihove, ali i za nas.

- Nije uvijek lako znati što i kako treba, ali Papa je bio onaj koji mi je u mnogim stvarima pomogao i koji mi je razbistrio ideje. Jedna od onih koje je on na svoj način pokušavao u reformi Kurije je pitanje naslova, počasti, titula, a zapravo nekog našeg klerikalizma, koji je on jako osuđivao. Taj klerikalizam, kroz te naslove i titule, pomalo je prisutan i u našoj Crkvi. Nije lako naći mjeru između jednog i drugog. Ne možemo obrisati povijest i reći da ništa nije bilo dobro, nego trebamo naći most da ono što je povijesno nastavi biti, ali da dobije pravo značenje za ovo vrijeme. Odnosno, da ne bude pitanje časti nego da uvijek bude ono zbog čega mi jesmo to što jesmo, da bude pitanje služenja.

Zagovorna molitva

Papa Franjo doista je svoju službu pape shvatio i živio kao služenje. Zašto je svoje javne nastupe, počev od prvog, završavao s »molite za mene«, pa i »molimo uvijek jedni za druge«?

- Prije svega zato što on osjeća važnost zagovorne molitve nas, jednih za druge. Jedna od dužnosti pape je moliti za sav svijet, ali isto tako papa, kao i svatko drugi koji je na istaknutoj poziciji, ima potrebu i podrške u molitvi, da ga se zagovara kako bi mogao na najbolji način ostvariti poslanje koje mu je darovano. On je od samog početka osjećao, što na svoj način izražava i njegovo geslo »Bijedan, ali izabran«, da je grešnik koji nije dostojan, ali je izabran. Zato je smatrao da mu je potrebna pomoć, osobito pomoć naroda kojemu je poslan i zato je na početku papinske služe zamolio vjernike da ga blagoslove, pomole se za njega, a onda je on blagoslovio njih. Tako je nastavio do kraja. Osjećao je teret službe i trebala mu je podrška, a kao vjernik smatrao je da će tu podršku imati u molitvi.

Kad je riječ o posljednjem razdoblju njegovog života, vjerujem da je molitva pomogla da ne umre u bolnici. Negdje sam pročitao da su liječnici za vrijeme njegovog liječenja u jednom trenutku mislili odustati, ali potrudili su se i izašao je iz bolnice. I mogao još neko vrijeme biti autentičan, svoj, zapravo umrijeti na nogama, među svojim narodom i za svoj narod. Vjerujem da je to plod molitve. Da je doslovno slijedio pravila koja su mu postavili liječnici možda je mogao još koji dan ili mjesec poživjeti, no to ne bi bio njegov život, a ovako je živio punim plućima do kraja, onako kako je mogao. To je bio njegov život. Nekada je jednostavno pitanje: kad prestaje borba za život, a počinje borba protiv smrti. Njegov život je došao svom kraju, došlo je vrijeme, i to treba poštivati.

U njegovu fokusu uvijek su bili siromašni ljudi, ugroženi, marginalizirani, izolirani, migranti.

- Ponovio bih da je on s jedne strane učio iz svoje prošlosti. Njegovi su bili migranti i zato je imao poseban odnos prema tim ljudima. Slušao je od svojih, od djeda i bake, od roditelja što je to biti migrant, osjećao je to na svojoj koži i zato je imao poseban senzibilitet za njih. S druge strane, izabran je za papu u trenutku jake migrantske krize, u kojem su se javljali i drukčiji glasovi, i među nama kršćanima, glasovi onih koji nisu prepoznavali da biti kršćanin znači biti kršćanin u svim situacijama. To znači pokušati se u svim situacijama ponašati onako kako bi se ponašao Krist. Papa je bio svjestan toga da za kršćansku Europu nisu opasnost oni koji dolaze, nego da je opasnost, želi li Europa biti kršćanska, to da se u odnosu prema njima ne ponaša kako bi se Krist ponašao - kršćanski.

Mate Uzinić s papom Franjom (foto: Facebook/Mate Uzinić)

Čovjek otvorenih očiju

Uvijek je vodio brigu o periferijama.

- Sve druge situacije također su plod njegova iskustva. On o siromaštvu također govori polazeći donekle od vlastite obitelji, vlastitog naroda. O ratu govori polazeći od iskustva svojih djedova, ali i onih iskustava koje je doznao slušajući iskustva drugih iz vremena rata. Zanimljivo je da je jako puno učio i zato je naglašavao važnost čitanja svjetske literature, važnost gledanja filmova o različitim društvenim temama koje su ga senzibilizirale za ljude koji su na rubu, u potrebi. Kad je postao starija osoba, a kao starija osoba je postao papa, polazi iz vlastitog iskustva i starijim osobama govori da i oni imaju mogućnosti, novo zvanje u toj dobi. Vrlo su lijepe i njegove misli o povezanosti starijih i mladih. Bio je čovjek otvorenih očiju koji je promatrao stvarnost i jako dobro čitao znakove vremena. I to ne samo na političkoj globalnoj razini nego i u životu pojedinih ljudi.

Možemo govoriti i o njegovoj posinodalnoj pastoralnoj pobudnici Amoris laetitia i pitanju rastavljenih i ponovo vjenčanih, pitanju obitelji koje imaju homoseksualnu osobu i samih homoseksualnih osoba kao takvih. To su sve situacije koje su svakodnevica i ne možemo ih ignorirati. Trebamo tražiti način kako pomoći tim osobama da se osjete kao dio Crkve, da se ne osjete isključeni nego prihvaćeni na način kako je to Krist činio. Krist je prilazio onima koji su bili na rubu, razgovarao s bludnicama, carinicima koji su bili isključeni iz religiozne zajednice njegova vremena, bio je s gubavcima, pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna.

S druge strane, Papa je imao jako kritičan stav prema licemjerima u Crkvi, kao što je to Isus imao u svom društveno-religijskom kontekstu. Papa je bio jako oštar, želio je da budemo autentični kao pastiri, govorio nam je da trebamo mirisati po ovcama, dakle da osjećamo bilo i potrebu naroda. Za njega je, više je puta istaknuo, važnija stvarnost od ideja i na tome je gradio naglaske svog odnosa prema različitim skupinama ljudi, osobito onima koji su isključeni. Poseban je bio i njegov odnos prema zatvorenicima, pa bolesnicima...

Osnovao je i neke posebne dane poput Dana siromaha, Dana Božje riječi, Dana djedova i baka, starijih osoba, Dana Zemlje. Dakle, sve što je na neki način bilo ugroženo - on je primjećivao. Ako pogledamo kamo je išao, vidimo da je uglavnom putovao u zemlje u kojima su bili problemi. Odlazio je dati podršku pomirenju, osnažiti različite pozitivne procese. Nije želio ići tamo gdje je sve u redu, već tamo gdje je smatrao da će njegova prisutnost moći pomoći. Bio je misionar i pozvao je Crkvu da bude misionarska.

Na strani žrtava

Puno je učinio i za rješavanje užasa pedofilije u Crkvi, inzistirajući da se žrtve stavi u središte, a zlostavljače otkriva i kazni.

- Crkva je i prije njega postala svjesna tog problema, zapravo loših reakcija koje smo imali na tu pojavu i s njom svih posljedica zbog toga nastalih. Pa i samo širenje te pojave je na neki način bilo osnaženo tim našim lošim reagiranjem na nju. Toga smo mi kao Crkva bili svjesni i prije pape Franje. Pomaci su se radili već u pontifikatu pape Benedikta XVI. koji je isto tako jasno dizao glas, osuđivao i tražio načine da se Crkva drukčije ponaša, da bude na strani žrtava, a ne da brani zlostavljače. Papa Franjo je još odlučnije i jasnije rekao da prema tome treba biti nulta tolerancija; jako je osudio klerikalizam za koji je smatrao da je doveo do tih loših odgovora na tu pojavu u Crkvi. Stvorio je zakonske preduvjete da Crkva, mi na terenu, ako se suočimo s tom pojavom bolje možemo znati što i kako trebamo činiti. Promijenio je dakle cijelo kazneno pravo Katoličke crkve i modernizirao ga na način da ono može biti bolji odgovor na tu pojavu. Važno je i to da se dosta radi na prevenciji, na provjeri samih kandidata za svećeništvo, da se u odgojni proces uvedu neke nove mjere koje bi spriječile da takvi ljudi mogu postati svećenici. Neće to zasigurno u potpunosti moći zaustaviti tu pojavu ni u Crkvi ni na drugim područjima jer to nije samo naš problem. Međutim, ono što se više ne bi smjelo dogoditi jest da se ta pojava ne tretira kako bi trebalo, da se ne stane na stranu žrtava i da se ne isključi zlostavljače. Ne smije se dogoditi da se zlostavljačima dozvoli nastavak poslanja u Crkvi i da im se da prilika da mogu nastaviti činiti zlo. Ne smije se dogoditi da ih se ne osudi. Doduše, u Crkvi kazna nije sama po sebi cilj, već je ona sredstvo kojim moramo ostvariti opće dobro. Nažalost, bez kazni neki se ciljevi ne mogu postići.

Sinodalnost je budućnost

Hoće li Crkva nastaviti put sinodalnosti koji je snažno potaknuo papa Franjo?

- Sinodalnost je svojstvena Crkvi od samog početka. Posebno je došla do izražaja na Drugom vatikanskom koncilu, ali kao jasan plod koncila, a potreba da je se aktualizira došla je s papom Franjom. On joj je dao pravo značenje i smisao. Tu dolazi do pretakanja iskustva koje je on imao kao isusovac unutar redovničke zajednice i razlučivanja unutar te zajednice. To iskustvo unio je i u način funkcioniranja Crkve osnovavši Vijeće kardinala koji su mu pomagali da može na pravi način voditi Crkvu.

To je želio prenijeti na sve razine Crkve kako bi se svi koji to žele mogli izraziti, da bismo se međusobno slušali i kroz to razlučivali, u otvorenosti Duhu Svetome, i onda, polazeći od nižih razina sve do najviše razine, donositi odluke koje su potrebne za Crkvu našeg povijesnog trenutka.

Mislim da je to nešto što je tek započeto. Mi još trebamo učiti kako sinodalno promišljati, razgovarati, razlučivati. Mislim da je to budućnost koja će postati stil života Crkve, kao što je demokracija danas u politici ona razina od koje bolju ne znamo. Vjerujem da za Crkvu nema boljeg načina od sinodalnog puta i on je specifično naš crkveni jer na tom putu računamo s Duhom Svetim, njega želimo čuti i od njega naučiti kako odgovoriti izazovima Crkve u svijetu u kojem živimo.

Puno je Papa učinio i za svijet – moleći za mir, tražeći mir, gradeći mostove, upozoravajući na »kulturu odbacivanja«, pozivajući da »globalizaciju ravnodušnosti« treba zamijeniti »globalizacija solidarnosti«. Želio je »ozdraviti svijet«, »s ljubavlju«, kažu mudri ljudi.

- Izdvojio bih Papinu misao iz enciklike »Fratelli tutti« u kojoj govori kako bi bilo lijepo kad bismo na međunarodnoj razini živjeli na način na koji živi jedna obitelj. Ne znači da u obitelji nema poteškoća, poneka svađa, nerazumijevanja, ali u obitelji se nalazi način na koji se prelazi preko toga. U obitelji, kaže Papa, svatko se brine o svakome, u obitelji se jedan raduje uspjehu drugog, u obitelji se ide pod ruku. To je Papa želio za svijet. Želio je da jedni druge gledamo kao braću, a ne kao neprijatelje, kao konkurenciju, da jedni drugima budemo bližnji na način milosrdnog Samarijanca koji je prišao čovjeku u potrebi i učinio ono što je trebao učiniti. Taj milosrdni Samarijanac je Isus, i Crkva je pozvana biti takva. Takvu Crkvu je Papa nazvao »poljskom bolnicom« – to je njegov naglasak. To je Crkva koja ide ususret svakome i daje mu ono bar najnužnije da bi mogao nastaviti dalje, da bi i Crkva mogla nastaviti svoj hod dalje.