TESTIRANJE MOĆI I UTJEHA U NEMOĆI

Premda je glavni ravnatelj Međunarodne agencije za nuklearnu energiju Rafael Grossi više puta priznao kako ne postoje dokazi da je Iran u mogućnosti u kratkom roku napraviti i upotrijebiti nuklearno oružje, to nije spriječilo Izrael i SAD da pokrenu rat protiv iranskog nuklearnog i vjerojatno svemirskog programa. Izraelske zračne i ostale snage, a potom i američki strateški bombarderi, gađale su navodno samo nuklearna postrojenja, znanstvenike, visoke vojne časnike i njihove podređene kako bi uništile ili unazadile nuklearni program zbog kojeg od osnutka Islamske Republike do danas plaše javnost regionalnom, a onda i svjetskom apokalipsom pod dirigentskom palicom Irana.

Podsjetimo, radi se o sporazumu o Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu (JCPOA), koji osigurava da iranski nuklearni program bude isključivo miroljubive naravi. S Iranom ga je 2015. potpisalo šest zemalja, od čega pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, Kina, Ruska Federacija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Njemačka. No iz sporazuma se SAD jednostrano povukao, za prvog Trumpova mandata, koji je tom prilikom istaknuo da ispravlja katastrofalne pogreške Obamine administracije. Sporazumom su se inače utvrđivali vremenski okviri i aranžmani za ukidanje sankcija Iranu, a zauzvrat su Iranci međunarodnim inspektorima dopustili potpunu kontrolu svojih nuklearnih postrojenja.

Sporazumom je predviđeno i zaustavljanje obogaćivanja uranija u mjeri potrebnoj za nuklearnu bojnu glavu, smanjenje proizvodnje plutonija za dvije trećine, demontaža i uništenje određenih nuklearnih postrojenja i reaktora te obveza iznošenja iz države 97 posto obogaćenog uranija. Iranu je dopuštena upotreba samo centrifuga prve generacije, IR-1, koje uranij mogu obogaćivati vrlo sporo.

No kako 2018. tako i sada, Trump nije zainteresiran za dugoročne, postupne sporazume s Iranom te zahtijeva jasan, transakcijski i sveobuhvatan dogovor gdje Iran kapitulira u ključnim pitanjima. Američki analitičar Jeffrey Sachs kaže da je sve to dio plana "Clean Break" iz 1996., koji ima za cilj preoblikovanje Bliskog istoka agresivnim intervencijama, uključujući i recentnu politiku eskalacije i deeskalacije koju provodi Trump uz pomoć Izraelaca.

TIHI KONSENZUS

U vezi s iranskim pitanjem u svjetlu rata i trenutnog, nestabilnog mira/primirja, povezanim s iranskim nuklearnim programom, naš sugovornik, prof. dr. sc. Branimir Vidmarović, ekspert za međunarodne odnose, geostrateški i geopolitički analitičar, ističe:

Branimir Vidmarović

- Iranska strana postavlja logično pitanje: Zašto bismo potpisali novi sporazum s čovjekom koji nas bombardira, koji je već prekršio prethodni sporazum i koji ga može ponovno raskinuti ako mu to politički odgovara? Iranci su podijeljeni. Tvrda struja, bliska vrhovnom vođi Aliju Hameneiju i Revolucionarnoj gardi, i dalje je duboko nepovjerljiva prema SAD-u i zagovara jačanje vojnih kapaciteta, uključujući nuklearni program, kao jedini jamac sigurnosti. Reformistički glasovi, ohrabreni izborom Pezeškiana, vide dijalog i ukidanje sankcija kao nužnost za ekonomski opstanak i unutarnju stabilnost. Međutim, čak i reformisti inzistiraju na pravu Irana na mirnodopski nuklearni program. Ruski analitičari situaciju vide kroz prizmu jačanja strateškog partnerstva s Iranom. Moskva i Teheran nedavno su potpisali sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu, koje uključuje i vojnu suradnju. Rusija u napetostima vidi priliku za pozicioniranje sebe kao ključnog posrednika, nudeći čak i preuzimanje visoko obogaćenog iranskog uranija i njegovu preradu u gorivo za civilne reaktore kao dio mogućeg budućeg sporazuma.

Što se tiče saveznika Kine, on je s Iranom potpisao sporazum o jačanju političke i ekonomske suradnje u trajanju od 25 godina. Sporazum predviđa ulaganje nekoliko stotina milijardi dolara u različitim djelatnostima, uključujući trgovinu naftom, bankarstvo, telekomunikacije, luke, zdravstvo i informacijske tehnologije. Dokument također poziva na produbljivanje vojne suradnje, uključujući zajedničku obuku i uvježbavanje, istraživanje i razmjenu obavještajnih podataka. Bez obzira na tu suradnju i dobre odnose, vidjelo se da se Moskva, kao ni Peking, ne mogu ili ne žele izravno vojno umiješati u sukob Irana i SAD-a/Izraela i da u pozadini sukoba zapravo postoji tihi konsenzus velikih sila oko "iranskog nuklearnog pitanja". Vidmarović to ovako objašnjava:

- Taj zajednički interes je ujedno i najveća, premda krhka, nada za diplomatsko rješenje iranske nuklearne krize. Bez obzira na njihovo sve dublje strateško partnerstvo s Iranom i rastuće tenzije sa SAD-om, i Rusija i Kina su fundamentalno protiv toga da Iran postane nuklearna vojna sila. Oni jesu taktički saveznici Irana u suprotstavljanju američkoj hegemoniji, ali su istovremeno i strateški saveznici Sjedinjenih Država (i ostatka svijeta) u očuvanju globalnog režima neširenja nuklearnog oružja. Ovdje se radi zapravo o očuvanju statusa "nuklearnog kluba", u kojem su Rusija i Kina, uz SAD, Veliku Britaniju i Francusku, originalne potpisnice Ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Taj ugovor im daje legitiman status nuklearnih sila, a time i golem prestiž i moć na svjetskoj sceni, uključujući stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Svaka nova zemlja koja razvije nuklearno oružje devalvira njihov ekskluzivni status i potkopava cijelu arhitekturu međunarodne sigurnosti, na kojoj počiva njihova moć.

Znači li to da je tehnički i organizacijski slab Iran svima prijetnja?

- Za Rusiju bi naravno nuklearno naoružani Iran na južnim granicama bio noćna mora. To bi dramatično promijenilo sigurnosnu ravnotežu na Kavkazu i u Središnjoj Aziji, regijama koje Rusija smatra svojom izravnom sferom utjecaja. Što je još važnije, iranska bomba gotovo bi sigurno potaknula Saudijsku Arabiju, Tursku, a možda i Egipat da krenu istim putem. Takva lančana reakcija i utrka u naoružanju u nestabilnoj regiji izravna je prijetnja ruskim nacionalnim interesima. Kina pak ovisi o stabilnosti Bliskog istoka zbog uvoza energenata. Više od 40 % kineskog uvoza sirove nafte prolazi kroz Hormuški tjesnac. Nuklearna utrka u naoružanju i neizbježne napetosti koje bi ona stvorila čine egzistencijalnu prijetnju kineskoj energetskoj i ekonomskoj sigurnosti. Stabilnost je za Peking apsolutni prioritet. Tu dolazimo do paradoksa prema kojem Rusija i Kina imaju veći utjecaj na Iran dok je on nenuklearna sila. Kao partneri koji ga štite u Vijeću sigurnosti i pomažu mu da zaobiđe američke sankcije, oni imaju značajnu polugu. Ako Iran razvije vlastito nuklearno oružje, postao bi daleko neovisniji, samouvjereniji i manje predvidljiv akter. Njegova ovisnost o Moskvi i Pekingu bi se smanjila, a time i njihov utjecaj - kaže Vidmarović.

NOVAC ILI PRAVOVJERJE

Daklem, ako postoji konsenzus važnih aktera kako je glavni cilj da Iran ne smije imati nuklearno oružje, onda su brutalne metode kojima Izrael i SAD, posebno pod Trumpom, pritišću Iran na neki način opravdane?

- Rusija i Kina zagovaraju diplomaciju jer su bile ključni sudionici u pregovorima o originalnom sporazumu (JCPOA) iz 2015. godine. Njihov stav je kako je najbolji način da se Iran spriječi u razvoju bombe taj da mu se dopusti pravo na civilni nuklearni program pod strogim međunarodnim nadzorom i da se integrira u svjetsku ekonomiju. Oni vjeruju da izolacija i prijetnje samo tjeraju Teheran da u nuklearnoj bombi vidi jedino jamstvo opstanka režima. Ne treba smetnuti s uma također da je Iran trenutno u ogromnim problemima, ne zato što je Donald Trump najveći prijatelj Izraela. To svakako jest. Ali Donald Trump je istovremeno još veći prijatelj zaljevskih monarhija, čije strateške kalkulacije zbog unosnih ugovora vjerojatno za Trumpa imaju veći prioritet od izraelskih. A jak, nuklearan i neovisan Iran nije dio njihovih strateških kalkulacija te bi im u vezi s tim odgovarala daljnja eskalacija sukoba, pa i širi rat, kako bi se riješili militantnog i sustavno slabog Irana.

Osim trenutnog labavog mira, ističete tri scenarija za razrješenje trenutne krize. Koji su to scenariji?

- U trenutnom scenariju gledali smo ograničenu eskalaciju i brzu deeskalaciju, gdje sukob ostaje ograničen na ovih nekoliko razmjena ciljanih udara, bez uvlačenja drugih zemalja i bez napada na ključnu energetsku infrastrukturu. Prema njemu, Hormuški tjesnac, ključna svjetska arterija za transport nafte, kroz koji prolazi oko 20 % globalne potrošnje, ostaje otvoren. Zabilježen je porast troškova osiguranja za tankere, ali nema fizičkih blokada. Cijena nafte doživljava kratkotrajan oštar skok od 5 - 10 % (primjerice, s oko 70 na 75-77 dolara po barelu), vođen "šokom sentimenta" i strahom na tržištu. Kratkotrajni porast cijena donosi Rusiji privremeni veći dobitak, ali nedovoljan da bi znatnije promijenio financijsku sliku rata u Ukrajini. Svjetska gospodarstva osjećaju blagi inflatorni pritisak, ali izbjegavaju recesiju. Tržišta dionica brzo se oporavljaju nakon početnog pada.

Ako stvar opet eskalira, u drugom će scenariju doći do produženog sukoba niskog intenziteta u kojem se nastavlja razmjena vatre "preko posrednika", uključujući Hezbolah i hutiste, te povremenih izravnih, ali kalibriranih udara. Mogući su napadi na sekundarnu energetsku infrastrukturu. Iran u tom scenariju ne provodi potpunu blokadu Hormuškog tjesnaca, jer bi time naštetio i svojim glavnim kupcima, poput Kine. Međutim, pojačava se vojna prisutnost, a jemenski Huti, koje podržava Iran, intenziviraju napade na brodove u Crvenom moru i Arapskom moru. To održava visoke troškove transporta i osiguranja, a mnogi brodovi i dalje biraju dužu i skuplju rutu oko Afrike.

BESKRAJNI RATOVI

Što s naftom, vidimo da se cijena nafte stabilizira na znatno višoj razini, s ugrađenim trajnim "geopolitičkim rizikom"...?

- Cijena se kreće u rasponu od 90 do 120 dolara po barelu. Svaka nova prijetnja ili udar izaziva dodatne skokove. Održavanje ovakve cijene nafte na duže razdoblje značajno puni ruski proračun. To Moskvi omogućuje da lakše financira ratne napore u Ukrajini i ublažava učinak zapadnih sankcija na izvoz energenata. Zelenski je već upozorio da ovakav razvoj događaja izravno jača Rusiju. Svijet se suočava s inflacijom, što tjera središnje banke na održavanje visokih kamatnih stopa. To usporava globalni gospodarski rast i povećava rizik od recesije u ranjivijim ekonomijama, posebice u Europi. Prema najgorem scenariju, koji još nije do kraja isključen, dolazi do totalnog rata i blokade Hormuškog tjesnaca. U toj katastrofi sukob izmiče kontroli, uvlačeći SAD i druge zaljevske zemlje. Iran ispunjava svoju prijetnju i pokušava vojno zatvoriti Hormuški tjesnac. Globalni transport je u kaosu. Čak i djelomična blokada uklonila bi milijune barela nafte dnevno s tržišta. Dolazi do najvećeg naftnog šoka u povijesti. Analitičari predviđaju da bi cijene nafte skočile iznad 120 dolara, s potencijalom dosezanja i 150 dolara po barelu. To bi izazvalo globalnu energetsku krizu. U tom slučaju Rusija bi ostvarila enormne profite. Njezina nafta, iako pod sankcijama, postala bi vitalna za svjetsko tržište, a Moskva bi imala ogromnu financijsku moć za vođenje rata i projiciranje utjecaja na globalnoj razini. Svijet bi tada ušao u duboku recesiju. Došlo bi do hiperinflacije, uništavajući kupovnu moć i prouročujući socijalne nemire. Globalni lanci opskrbe bili bi prekinuti, dovodeći do nestašica ne samo energenata nego i druge robe. Taj scenarij značio bi potpuni slom postojećeg globalnog gospodarskog poretka - naglašava Vidmarović.

Sve u svemu, za kraj vrijedi ponoviti mudrovanje bivšeg bankara i vojnog stratega Žderača Ljudi (People Eater) iz filma Furiosa: Mad Max Saga, koje ide ovako: "Oduvijek je bilo, ima i bit će rata. Sumerani su se borili protiv Elamita. Sasi su se borili protiv Vikinga. I tako su povijesti rasle. Došli su ratovi ruža, naranača. Opijumski ratovi. Jednodnevni, Šestodnevni, Tisućdnevni ratovi. Sjever protiv Juga. Istok protiv Zapada. Prvi, drugi, treći, nebrojeni ratovi religija i pravovjerja. Ratovi za naftu. Ratovi za vodu. Nuklearni rat triju zemalja." Ili, oko za oko, gnjev na pogon žalosti uzrok je što Izraelci ubijaju Arape i Irance i obrnuto, a nuklearni je program samo povod.