Bitka s vlastitom konkurentnošću

O aktualnom trenutku hrvatskog turizma, aspektima o kojima se malo priča u javnosti, ali su i te kako važni, održivosti i razvoju piše dr. sc. Branko Blažević, profesor emeritus sa Sveučilišta u Rijeci.

UGROŽENA RAVNOTEŽA

 Jesmo li se oporavili od koronatraume?: Polazeći od činjenice da su strani dobavljači većina u hrvatskom turizmu (ali i ne samo u turizmu), to je dobrim djelo i glavni uzrok što je uvoz i dalje veći od izvoza. Vanjskotrgovinski deficit iznosio je 16,7 milijardi eura u 2024. godini. Ukupan hrvatski izvoz u razdoblju od siječnja do studenoga 2024. iznosio je 21,8 milijardi eura, a uvoz 38,5 milijardi eura. Dok god Hrvatska nema pod kontrolom ekonomsku politiku i strukturu domaće proizvodnje, veliki uvoz će se prenositi upravo na usluge u turizmu, a posljedično i na unutrašnju i vanjsku (ne)ravnotežu. Rekao bi profesor Lj. Jurčić da "smo postali zarobljenici nepostojeće ekonomske politike u Hrvatskoj". Odgovor na pitanje jesmo li se oporavili od koronatraume je u traženju, analiziranju i povezivanju sa spomenutom ekonomskom politikom.

 Visoke cijene: Hrvatski turizam vodi najveću bitku s vlastitom konkurentnošću. Hrvatskoj nedostaje hotelskog smještaja u odnosu prema svim drugim oblicima smještajne ponude, a posebno nedostaje još puno više hotela s pet i četiri zvjezdice. Problem postaju sve usluge u ugostiteljstvu i turizmu koje ne prate kvalitetu onoga što se nudi. To brzo može dovesti do još većih problema u ovoj djelatnosti, jer su cijene u Hrvatskoj porasle za čak 50 %, a cijene, posebno u Španjolskoj i Grčkoj, bilježile su porast od 15 % do 20 % za isto promatrano razdoblje. Imperativ ukupnog hrvatskog turizma jest zadržati cjenovnu konkurentnost, koja mora pratiti odnos cijene i kvalitete. Usprkos svemu, rastu smještajni kapaciteti u privatnom smještaju, a posebno se to odnosi na neregulirani i nedefinirani tzv. sekundarni smještaj. Ti kapaciteti, koji su već lanjske godine pokazali slabiju popunjenost, sve više utječu na i tako već postojeću visoku sezonalnost hrvatskog turizma.

 Sezonalnost turizma: Jedno vrijedno komparativno istraživanje izračuna prosječne vrijednosti parametra stupnja sezonalnosti turizma za analiziranih devet zemalja pokazalo je da taj parametar iznosio 0,37. To je istraživanje provedeno još davne 2013. godine (Kožić, 2013). Tada Hrvatska premašuje tu prosječnu vrijednost za čak 60 % i ima 136 % viši stupanj sezonalnosti od Španjolske i 119 % od Portugala, 84 % od Francuske, 79 % od Cipra, 64 % od Italije i 20 % oda Grčke, a najmanje u odnosu prema Crnoj Gori, 7 % (Kožić, 2013). Prema spomenutom, Hrvatska ima jednu od najvećih sezonalnosti na Mediteranu i ne pokazuje, nažalost, da se odmakla od tog negativnog trenda do danas.

Disproporcija turističkog prometa i smještajne ponude između jadranske Hrvatske i kontinentalne Hrvatske jedna je od najjačih disproporcija turističkog razvoja među zemljama EU-a. U smještajnoj ponudi ta disproporcija je 1:12 u korist jadranske Hrvatske, a u segmentu potražnje, promatrano brojem ostvarenih noćenja, taj je odnos i puno veći i iznosi 1:19 puta u korist jadranske Hrvatske (vidjeti: Blažević, O., 2019). Udio u ukupnoj površini na strani je kontinentalne Hrvatske u odnosu 56 %: 44 %. Svakako da su te disproporcije uzrok velike regionalne neujednačenosti razvoja na razini Hrvatske, što utječe i na postojeću neodrživu sezonalnost u odnosu prema mediteranskoj konkurenciji i da se situacija u turizmu kontinentalne Hrvatske ne može uspoređivati s jadranskom Hrvatskom, a to znači i da ne vrijede ni ista pravila vrednovanja razvoja tih dviju velikih regija.

Prostorna i razvojna (ne)ravnoteža: Koristeći se iskustvima nekih drugih sredozemnih zemalja, potrebno je pristupiti konstrukciji razvojno-zaštitnih instrumenata s ciljem poticanja prednosti dugoročnih razvojnih perspektiva, kao i onemogućavanja trenutačnih financijskih premoći motiviranih brzim ostvarivanjem profita. Prostorna i razvojna ravnoteža preduvjet je održivog razvitka. Ugroženost te ravnoteže dolazi od često prenaglašenih razvojnih ciljeva. Većina inicijativa povezana je s "održivim današnjim praksama" unutar istog načina razmišljanja, ili "paradigme", odgovornog za trajne, generacijski štetne utjecaje, te ako se ne promijeni taj način razmišljanja, sije se sjeme vlastitog uništenja. Kako je turizam određen prostorom, tako je slobodan prostor uz more postao najvredniji hrvatski resurs, koji je ugrožen nejasnim razvojnim konceptom. Prostorni planovi doživjeli su sudbinu kočničara razvoja i dočekali da se proces planiranja pojednostavljuje i ubrzava te konačno marginalizira u funkciji ekspanzivnog, agresivnog i destruktivnog oblika turističkog prometa. Najveća pogreška u tako važnoj aktivnosti kao što je prostorno planiranje nastala je ukidanjem tijela gradskih i regionalnih zavoda za prostorno planiranje i umjesto njih te su poslove preuzele privatne tvrtke, kojima je u fokusu isključivo parcijalni interes, s velikim posljedicama na prostor i održivi razvoj. Tu se, nažalost, javlja najgrublji i najopasniji oblik tzv. javno-privatnog partnerstva, potpuno u duhu famoznog samoregulirajućeg tržišta na jednom izuzetno osjetljivom javnom dobru kao što je prostor, a posebno jadranski prostor. Svi ekspanzivni oblici turističkog prometa zbog stihijskog i nekontroliranog razvitka postaju agresivni. Kad takvi oblici agresivnog turizma svojom veličinom i kapacitetima pokazuju nekontrolirani razvoj i prelaze receptivne mogućnosti određenih dijelova prostora i čine napad na najvrednije elemente litoralnog pejzaža, tada je riječ o posljednjoj fazi destruktivnog oblika turističkog prometa. Kada se dođe blizu te faze, tada se postavlja puno više pitanja nego što se nudi odgovora. Kako se nositi s gužvama, zagađenjem, otpadom, kako zadovoljiti potrebe za vodom i zemljom, zaštititi ranjive ljude, što se događa s lokalnom i nacionalnom kulturom življenja i opstojnosti i sl.?

ZAVRŠNI KOMENTARI

 Porast negativnih utjecaja: Usprkos usvajanju prakse održivosti u svijetu, nema naznaka da će se problemi turizma na globalnoj razini riješiti. Širenje turizma na globalnoj razini znači da će se apsolutni volumen negativnih utjecaja nastaviti povećavati. "Novi bogataši" traže i nova iskustva, rast prihoda, rast svjetske populacije i sve snažnija svjetska ekonomija jednostavno znače i sve više turista. Stvaraju se tzv. negativni socijalni i ekološki troškovi. Upravo zbog takvih troškova, koji su povezani s cijenama koje ne pokrivaju stvarne društvene troškove i koristi, proizvođači i potrošači dobivaju "pogrešne" cjenovne signale.

 Unutrašnji i vanjski troškovi: To konkretno znači da se proizvodi, pa i turistički proizvod, formiraju po cijeni prema "unutrašnjim" financijskim ili privatnim troškovima. "Vanjski" se troškovi ne uzimaju u obzir prilikom određivanja cijena, što znači da se ne uvažavaju društveno socijalni i ekološki troškovi. Profesor Larry Dwayer (predsjednik Međunarodne akademije za studij turizma) upozorava da se, unatoč ogromnim naporima i istraživanjima koja naglašavaju perspektivu "najbolje prakse održivosti", stvari pogoršavaju. Javlja se potreba za NOVOM paradigmom, pri čemu novi "model održivosti" mora zamijeniti sadašnje razmišljanje kojim se podupire destruktivna praksa povezana s rastom turizma.

 Proizvod važniji od destinacije: Upravljanje suvremenim turizmom sa značajkama održivosti zahtijeva uspostavljanje sustava informiranja, upravljanja i općenito funkcioniranja sustava kao cjeline. Ako se turizam ne sagleda i ne regulira u svoj svojoj kompleksnosti, on kao masovna pojava može prouzročiti negativne posljedice. Zato prof. Dwayer navodi važne karakteristike iz Istraživanja, koje je pokazalo da "industrijski model ili proizvodni model" percipira mjesto (destinaciju) kao manje važno od samog proizvoda. Takav, industrijski ili proizvodni, model pruža način razmišljanja na kojim se temelji razvoj današnjeg turizma. To se primjenjuje s oduševljenjem u razvijenim i novim tržištima diljem svijeta i podupire se razvoj masovnog turizma na globalnoj razini.

 Osviješteni turisti znaju: Ne smije se zaboraviti da je moderan turist ekološki sve obrazovanija osoba, koja se brine za očuvanje prirode ne samo u svojem kraju nego i na području gdje provodi odmor. Zato je prijeko potrebno da se globalizira razvoj cijele jadranske obale, da se turizam strategijski usmjeri, da mu se odrede kvantitativne i kvalitativne razvojne dimenzije te da tu strategiju vodi i koordinira cijeli tim stručnjaka, uključujući sveučilišta, a koji neće biti načinjen samo od eventualno turističkih radnika, predstavnika banaka i slično, nego interdisciplinarno, od različitih struka i disciplina.