Nisu sve NATO članice spremne izdvajati 5 posto BDP-a za obranu

Priča o Sjevernoatlantskom savezu, međunarodnoj vojno-političkoj organizaciji poznatijoj po kratici NATO, počela je 1949. godine potpisivanjem ugovora između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. U nadolazećim vremenima Hladnog rata NATO se učvrstio kao moćan savez na braniku Zapadne Europe od prijetnji koje su dolazila s Istoka, od SSSR-a i njegova pandana NATO-u - Varšavskog pakta, vojno i politički također moćnog suparnika Zapada. Ravnoteža između ta dva saveza u tadašnjoj blokovskoj podjeli svijeta, makoliko zvučalo paradoksalno, umnogome je bila jamac održivog mira u sjeni dominantnog Hladnog rata.

Nakon što se SSSR raspao, Varšavski pakt također, NATO se našao usamljen na vjetrometini novih odnosa snaga i u Europi i u svijetu, napose između SAD-a i Rusije, koja se s Jeljcinom na čelu pokušavala iskazati mirotvorstvom, svjesna vlastite nemoći da se vojno suprotstavi koliko SAD-a toliko i NATO savezu. Onda je na scenu, nakon Jeljcina, stupio Vladimir Putin i Rusija je počela vraćati svoju izgubljenu vojnu i političku snagu, utjecaj i ulogu u posthladnoratovskoj geopolitici. Kad je NATO toga postao svjestan, bilo je kasno, Rusija je bez većih problema anektirala Krim i prije više od tri godine započela invaziju na susjednu Ukrajinu, pod izlikom, između ostalog, da ne želi NATO blizu svojih granica, a posebno ne u Ukrajini, pa je slijedio ukrajinski rat, EU je reagirao uvođenjem ekonomskih i financijskih sankcija Rusiji, nastupila je energetska kriza, a u svemo tome i oko svega toga počele su i rasprave što će biti s NATO savezom, treba li ga ojačati, osuvremeniti, ulagati više novca u njegovo postojanje. Kad je pak Donald Trump drugi put zasjeo u Bijeloj kući, sve je poprimilo još dramatičnije tonove, pa se priča oko NATO-a iznova pokrenula u najozbiljnijem i najsveobuhvatnijem kontekstu od kraja Hladnog rata.

O aktualnoj situaciji s NATO savezom, općenito sigurnosti u Europi, ratu u Ukrajini i poziciji Republike Hrvatska u širem kontekstu obrane i zaštite, razgovarali smo s prof. dr. sc. Marinkom Ogorecom, stručnjakom za sigurnost i predavačem na Veleučilištu Velika Gorica.

DISONANTNI TONOVI

U nizozemskom Haagu 24. i 25. lipnja održava se summit NATO-a za koji mnogi tvrde da je od povijesne važnosti, napose za Europu/EU, naglašava se da se čekaju odluke o kojima ovisi budućnost, opetovano se ponavlja da je jačanje Saveza - jačanje mira... Koliko je tu pretjeranog dramatiziranja ili je summit u Haagu doista od presudne važnosti?

- Summit NATO-a u Haagu bit će svakako vrlo interesantan prije svega zbog sve ozbiljnije sigurnosne situacije u svijetu, koju je nedavno dodatno zakomplicirala izraelska vojna intervencija na iranska nuklearna postrojenja, uz likvidaciju čelnih ljudi iranskih oružanih snaga i vodećih stručnjaka iranskog nuklearnog programa. To je rezultiralo intenzivnim odgovorom iranske strane, što znatno utječe na eskalaciju napetosti i intenziviranje neprijateljstava u kronično problematičnoj regiji Bliskog istoka, koja je i do sada bila bremenita sukobom u Pojasu Gaze. Naravno, još uvijek je fokus velikog dijela europskih zemalja članica NATO-a na ratu u Ukrajini i nastojanju rješavanja tog sukoba.

Na summitu će biti rješavana brojna pitanja koja očito unose više ili manje disonantne tonove sa strane pojedinih zemalja članica, prije svega vezano uz visinu obrambenih izdvajanja iz državnih proračuna. Već na nedavno završenom sastanku ministara obrane NATO saveza, koji prethodi navedenom summitu, bile su vidljive razlike, pa i prijepori o potrebama izdvajanja za vojne i obrambene proračune svih članica NATO-a. Stavovi i politička razmišljanja jedne Poljske, koja graniči s Rusijom i ima prilično dramatična povijesna iskustva iz odnosa s tom zemljom, svakako su nemjerljivi sa stavovima jedne Španjolske ili Portugala, koji su zahvaljujući svojim geostrateškim pozicijama zaštićeni od mogućih prijetnji s istočne strane. To će vjerojatno određivati i stavove većine europskih zemalja na NATO summitu, pa će sve europske zemlje članice očekivati konkretne ponude, stavove i razmišljanja čelnih ljudi SAD-a. Hoće li se na samom summitu donijeti krucijalne odluke vezane uz opstanak ili redefiniranje NATO-a ili će to biti samo još jedan od susreta na kojem će se donijeti odluke taktičke i tehničke razine, biti će jasno tek po njegovu završetku.

Jedna od glavnih tema summita bit će i povećanje budžeta Saveza u idućim godinama. Američki državni tajnik Marco Rubio kaže da će se na summitu članice složiti o povećanju izdvajanja za obranu u idućem desetljeću na pet posto BDP-a... Koliko je to realno moguće, da se baš sve članice slože oko granice od pet posto, ili će deklerativno to biti prihvaćeno, bez obzira na to kakva će u stvarnosti biti praksa...? Za neke je i trenutnih dva posto prenapregnuto...

- Upravo to povećanje izdvajanja za vojne potrebe najviše je rezultiralo disonantnim tonovima na nedavno završenom ministarskom sastanku NATO-a, pa je za očekivati da će to pitanje biti najviše problematizirano i na summitu u Haagu. Vrlo je upitno da bi neke zemlje članice bile spremne izdvajati 5 % BDP-a za obranu (što je prilično ozbiljno naprezanje, koje bi svakako utjecalo na razne socijalne, zdravstvene, znanstveno-školske, kulturološke i dr. projekte) ako ne vide ozbiljnu prijetnju vlastitom sustavu sigurnosti i nacionalnim interesima. Hoće li ujedno biti spremne i otvoreno braniti svoje stavove, drugo je pitanje. Već do sada je u prošlosti NATO saveza bilo dosta situacija da se neka odluka deklarativno donese, ali je provedba bila potpuno drukčija. Uostalom, o tome najbolje govori podatak da su zemlje članice prije dosta vremena donijele odluku o izdvajanju 2 % BDP-a za vojne i obrambene potrebe, a tek rijetke su to i ostvarile sve do današnjih dana.

Što znači poziv Ukrajini za sudjelovanje na nadolazećem summitu NATO-a u Haagu, koji je Kijevu upućen tijekom sastanka s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom u Vilniusu? Koliko mi je poznato, BiH takav poziv nije dobila... Vaš komentar, i općenito komentar uloge NATO-a u regiji tzv. Zapadnog Balkana?

- Poziv Ukrajini za sudjelovanje na skorašnjem summitu NATO-a je prije svega politički čin kojim se želi pokazati solidarnost zemalja članica NATO-a s Ukrajinom u njezinoj borbi protiv ruske agresije. Koliko se stvarno razmišlja o uključivanju Ukrajine u NATO, potpuno je druga priča, jer još uvijek ne postoji konsenzus zemalja članica (u prvom redu postoji otpor vodeće zemlje, SAD-a, ali i pojedinih europskih članica), pa vjerojatno ni ovaj put Ukrajina neće dobiti službeni poziv za pristupanje NATO-u. Osim toga, poziv Ukrajini na summit NATO-a je i svojevrsno priznanje za izvrsno planiranu i izvedenu obavještajno-diverzantsku operaciju po dubini ruskog teritorija, kojom prilikom je nanesena znatna šteta ruskim strateškim bombarderima.

Što se tiče BiH, isto nije za očekivati da bi u dogledno vrijeme mogla dobiti poziv za članstvo u NATO-u, pa prema tome nije ni pozvana na summit. Naime, BiH je u velikoj mjeri (sve većoj) opterećena unutarnjim problemima, nije dostigla potrebne standarde koje NATO zahtijeva, a jedna od njezinih sastavnica (Republika Srpska) vrlo se energično protivi i pomisli na članstvo u NATO-u. U takvim okolnostima može se pretpostaviti kako BiH još izvjesno vrijeme neće biti kandidat za prijam u NATO.

Inače, uloga NATO-a na prostoru jugoistoka Europe izuzetno je važna, prije svega zbog stabilizacijske misije kao što je Operacija "Althea" u BiH (doduše, radi se o europskim snagama, ali one su naslijedile NATO misiju SFOR, te ih čine uglavnom pripadnici oružanih snaga europskih članica NATO-a) i snaga KFOR-a na Kosovu (u ovom slučaju, radi se misiji pod direktnim zapovijedanjem NATO-a).

LOJALNA HRVATSKA

NATO i Hrvatska, kako biste ocijenili naše sad već 16-godišnje članstvo u Savezu, jesmo li odgovorna članica Saveza, između ostalog? Tu je bilo nekih nesporazuma između predsjednika RH i premijera RH, no sad su, vidimo, počeli razgovori i dogovori i oko oružanih snaga, obrane, vojnog roka, sigurnosti... Vaš komentar?

- Od ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a pripadnici naših oružanih snaga dokazali su se kao lojalni i učinkoviti partneri ostalim vojnim postrojbama s kojima su surađivali. Hrvatski kontingent je u svakoj misiji (pri čemu je svakako bila najduža i najvažnija misija u Afganistanu) uvijek bio pohvaljivan i nagrađivan za visoku profesionalnost i stručnost svojeg osoblja (kako zapovjednog tako i vojničkog).

Republika Hrvatska je nedvojbeno lojalan partner ostalim članicama sustava kolektivne obrane koju pruža NATO i nastoji realizirati zadaće koje se postavljaju pred njezine oružane snage te što je prije moguće dostići potrebne standarde koji se od njih zahtijevaju. U području naoružanja, vojne opreme i logistike te usvajanja novih sadržaja obuke i taktičkih postupaka borbenih postrojbi Hrvatska vojska vrlo je učinkovita u dostizanju tih standarda.