MEDIJI SE MEĐUSOBNO NATJEČU U PLASIRANJU RAZLIČITIH SCENARIJA STRAHA

S obzirom na sve čemu smo danas izloženi, uključujući i medijski aspekt, drame ovom našem vremenu ne manjka. Gledajući širi i dublji kontekst, jesmo li civilizacija (i generacija) straha? I ako jesmo, zašto je tomu tako? To pitanje, kao i neka druga, postavili smo izv. prof. dr. sc. Lidiji Dujić s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever...

- Ne čini mi se da smo civilizacija i generacija straha. Riječ je ipak o jednoj od primarnih emocija; ne samo normalnih nego i korisnih. Razlika je, međutim, u tome što su nam strahovi danas uglavnom medijski posredovani - u sve manjoj mjeri temelje se na vlastitim iskustvima! Logika masovnih medija, kao i negativna predestinacija novinarstva, izrazito je povoljan teren za proizvodnju i distribuciju "kulture straha" - istodobno nude bogatu lepezu žanrova zastrašivanja i eskapizam, bijeg, od svega onoga čime nas stvarnost plaši. Zapravo, možda bi točnije bilo reći "čime bi nas stvarnost mogla plašiti", jer je projekcija straha okrenuta uglavnom budućnosti; različitim vrstama promjena, uz koje uvijek idu i rizik i opasnost.

Norveški filozof Lars Svendsen smatra, s druge strane, da je strah i privlačan, jer daje svijetu boju, bez čega bi bio ubitačno dosadan. Ne samo što je iluzija vjerovati da bi se moglo živjeti u svijetu bez straha (mijenjaju se samo predmeti straha!) nego Svendsen ide i tako daleko da tvrdi kako je naš strah "fenomen viška", jer, uz ozbiljne izazove, živimo tako sigurne živote da se možemo zabrinjavati za bezbroj opasnosti koje jedva da će se ikada ostvariti u našim životima. Ma kako utopistički, rješenje nalazi u humanističkom optimizmu - ne zato što živimo u "najboljem od svih mogućih svjetova", nego zato što je u najvećem dijelu povijesti čovječanstva bilo znatno gore.

U ovotjednoj temi, između ostalog, potenciramo i jednog od ključnih autora kad se radi o elaboraciji straha, njegovim različitim aspektima, napose "kulturi straha". To je naravno Frank Furedi, profesor sociologije na Sveučilištu Kent u Velikoj Britaniji, i njegova glasovita knjiga "Invitation to Terror", među ostalima... Vaš komentar?

- "Poziv na teror" zvuči zaista zlokobno, a još je bio znakovito i podnaslovljen - "Rastuće carstvo nepoznatog". Bavi se slikom svijeta nakon 11. rujna i pokazuje kako su različite globalne prijetnje asimilirane u narativ novog terorizma - pri čemu je "teror" zapravo retorički idiom kojim se izbjegava imenovanje neprijatelja. U tom kontekstu, treba podsjetiti da je toj knjizi prethodila "Politika straha", s tezom o politici koja je "ostala bez teksta" jer su pojmovi ljevice i desnice sadržajno ispražnjeni, zbog čega njihova uporaba ima uglavnom retorički karakter. To znači da politički vokabular umjesto ideja nudi viziju ili "sjajne" riječi kao što su raznolikost, transparentnost, društvena kohezija, održivi razvoj, ranjivost... Strah je pritom postao uobičajena moneta u javnom diskursu, odnosno, kako tumači Furedi, politika straha zapravo je projekt manipulacije kojemu je svrha neutralizirati nesuglasice u javnosti.

Na politizaciju straha reagiraju naravno i mediji, koji, prema Furediju, potiču javnost da traži skrivene motive, jer: "Ništa nije kao što izgleda." Jednako je zanimljiva činjenica da je uza sve to sam pojam politike doslovno metastazirao na gotovo svaki oblik javnog djelovanja - teško je uopće i nabrojiti što je sve danas "politika", od, primjerice, jezične do zdravstvene, preko politike tijela, hrane itd. Jedna od posljedica takve depolitizacije jest i proširivanje sfere aktivizma, različitih vrsta prosvjeda koje mediji zdušno podržavaju, pa ih već medijska vidljivost čini uspješnima - premda Furedi upozorava i na paradoks fenomena "profesionalizacije prosvjeda", kojim neki aktivistički pokreti postaju sastavnim dijelom političke oligarhije. Ukratko, u tim beskrajnim vježbama javnog pregovaranja mediji se međusobno natječu u plasiranju različitih scenarija straha (GMO, cjepivo, azilanti, UI...), čime također preuveličavaju ranjivost javnosti, odnosno kontinuirano održavaju atmosferu uzbune, kojom svi zajedno teroriziramo sami sebe. Dakle, Furedijev "poziv na teror" objedinjuje obuzetost (Zapada) sigurnošću i neprestano priznavanje ranjivosti - ili, strah od straha i ovisnost o autoritetu "države dadilje"!

Kakav bi onda bio zaključak, kad se radi o spomenutim Furedijevim knjigama, koje svakako treba iznova čitati?

- S obzirom na to da me u svemu najviše zanima upravo jezični aspekt, usudila bih se zaključiti kako obje knjige rade na gramatici straha i terorizma zato što su ključni pojmovi toliko zamućeni i neprecizni da je prijetnja pozicionirana "s onu stranu značenja"; pojednostavljeno, definira se nemogućnošću shvaćanja egzistencijalne nesigurnosti. No paralela s terorizmom kao retorička strategija koju favoriziraju proizvođači straha ipak ne obeshrabruje Furedija u ocjeni da naše doba nije ništa više doba straha ili terorizma nego što je doba interneta; zato i piše: "Možemo odbiti da budemo terorizirani."

Koliko su pak te teze ne samo aktualne nego i aplikativne na naše lokalnije prilike, potvrđuje percepcija stranih radnika - recentan primjer bivšeg zaposlenika javne televizije koji je na društvenoj mreži kreirao priču o napadu migranata na djevojčicu kojemu je svjedočio, pozvao hitnu pomoć i policiju, a u svemu su ga podržali i tzv. narodni reporteri... Kako je moguće da takva ostrašćena naracija straha previdi jedino vlastite digitalne tragove?

Kad smo već kod Furedija, spomenula bih još njegovu knjigu "Power of Reading: From Socrates to Twitter", koja bi ovu epizodu iz naših medija vjerojatno opisala kao rezultat kontradikcije između namjere i efekta; jedan od rizika visokopolitiziranog čitanja, koje uz mehanički akt dekodiranja teksta podrazumijeva i njegov subverzivni potencijal. Umjesto ključnog komunikacijskog alata kojim se potiče socijalizacija, i čitanjem danas nerijetko ulazimo u "The Reading Wars".            

Ako je strah postao najisplativija medijska roba, kamo ide ova naša civilizacija, ovodobno "društvo spektakla" sa strahom u glavnoj ulozi, u kakvu budućnost, ako nam je sadašnjost ovakva kakva je sada...? Vaš završni komentar?

- Dok strah funkcionira kao najisplativija medijska roba, nije realno očekivati promjenu pristupa masovnih medija. Štoviše, svjedoci smo brzine kojom mediji rješavaju najveće katastrofe, prekoračujući s lakoćom granicu stvarnosti, koju bi trebali najprije provjeriti. Svendsen ilustrira takvu nekompatibilnost primjerom New Orleansa nakon uragana Katrina - od snajperista koji pucaju na spasilačke helikoptere, preko bandi silovatelja, do kanibalizma; kao što su to bili interpretirali CNN i Oprah Winfrey.

Ništa od toga nije nam teško zamisliti, pa ni prihvatiti, mogućim jer se estetizacija kriminala već odavno dogodila, ali unutar područja fikcije! No rizična društva (p)održavaju kulturu straha - pojačavaju distancu i dokidaju povjerenje. Bez toga socijalnog ljepila svi postajemo lak plijen, zato je nemoguće izbjeći etički aspekt ove teme - ne preostaje nam drugo nego vjerovati da će razum kako-tako pobijediti!