Ponoćni čekić i balistički uzvrat: Tajna iranskih nuklearnih bunkera

Izraelska agresija protiv Irana i američki napad na iranska nuklearna postrojenja koji je slijedio samo su posljednji u nizu šokova koji političku povijest zapadne Azije i svijeta stvaraju više ne na mjesečnoj, već dnevnoj bazi. Na leš međunarodnog prava ponovo je bačena nova hrpa mrtvih civila i razrušenih stambenih višekatnica nakon što je, dugo su vremena uvjeravali, »miroljubiva« administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila kako je konačno pokretanje dugo željenog rata pravi i pravovremeni potez, onaj koji će poslužiti nacionalnim interesima dviju država s pupkovinom gotovo jačom od tijela koja povezuje. U proteklih tjedan dana, koliko je proteklo od operacije »Ponoćni čekić«, brzo je hlapio štos internetskih cinika koji su primijetili kako SAD u posljednjih 20-ak godina i nije previše napredovao. Dok je pri napadu na Irak ponavljano kako »Sadam ima oružja za masovno uništenje zbog čega ga treba svrgnuti«, blaga retorička promjena u »Hamenei će uskoro nabaviti nuklearnu bombu zbog čega ga treba spriječiti« praćena korekcijom posljednjeg slova u imenu naciljane države potvrdili su kako se svjetskom hegemonu više ne dâ čekati da kojekakvi proksiji obave njegov posao.

No, srećom po ljudske živote i pribranost umornih mjerača zapadnog đon-obraza, krhki prekid vatre između Izraela i Irana ovog je utorka privremeno zamrznuo novopokrenuti američki rat. Novi je razvoj u drugi plan potisnuo činjenicu da su dvije nuklearne sile napale onu koja to nije, i to bez značajnog uspjeha, baš kao što su spektakl i šou-program zasjenili plan koji pokreće sukob s potencijalno nemjerljivim posljedicama. Osim opasnom, situaciju možemo - barem na kraće vrijeme - bez grižnje savjesti ponovo nazvati »zanimljivom«.

Stara želja

Najpoznatiji svjetski građevinar i njegov izraelski antipod Benjamin Netanyahu pohitali su se pohvaliti »ratom koji će se učiti u svim vojskama svijeta« i »povijesnom pobjedom koja će biti pamćena generacijama«, premda ne znaju i nemaju načina kako utvrditi štetu u duboko ukopanim iranskim bunkerima. Satelitske snimke jedini su javno dostupan dokaz koji bi mogao ilustrirati postignuća bombaškog izleta, a upravo je na njihovim temeljima cijela svita zapadnih medija, uključujući CNN, Reuters i New York Times, početkom tjedna zaključila kako postrojenja Fordo, Natanc i Esfahan ostaju funkcionalna. Također, jasno je da Iran ima nekolicinu planinskih nuklearnih utvrda o kojima najezda izraelskih špijuna u zemlji nije uspjela saznati previše, a bunkeri iz kojih je spašeno i evakuirano ono što se u par dana stiglo dobili su veću pozornost od civilnih meta čije bi razaranje u boljim uvjetima unisono bilo osuđivano kao ratni zločin. U samo desetak dana intenzivne razmjene napadačkih dronova i raketa, izraelska je vojska pogodila četiri bolnice diljem Irana, rušila domove i sveučilišne zgrade za koje je mislila da skrivaju nuklearne znanstvenike, diplomate uključene u nuklearne pregovore sa SAD-om, zatvor, pa čak i javnu TV stanicu, ubivši 627-ero ljudi, a ranivši njih preko 4.800. Prema tvrdnjama izraelske vlade, u iranskim je napadima smrtno stradalo oko tridesetak ljudi, no uvedena zabrana objavljivanja osjetljivog materijala, pogotovo kada se radi o šteti na vojnim, obavještajnim i komunikacijskim objektima, ne dozvoljava vjerodostojniji uvid u izraelske gubitke.

Marginalije i projekcije ratobornih žudnji zauzele su prostor informativnijoj analizi o tome zašto je SAD radikalnim činom poremetio ritam koji je udario Netanyahu i zašto je to učinio u vrijeme kada su zajedno s Irancima sjedili za stolom medijatora iz Omana. Odgovori malobrojnih analitičara hladne glave bili su različiti. Najmanje je njih vjerovalo u službenu američku priču kako je uništenje nuklearnog programa, koji u Iranu tobože napreduje rapidno, prava motivacija napada i kako je Čekić svoju misiju zakucao. Nešto zastupljenija teorija kaže da je Washington udario kako bi preduhitrio, pa i smirio Izrael, zatim Iranu pružio šansu za častan, ali ne prevažan uzvrat kao što je ciljanje američke baze Al Udeid u Kataru, te u konačnici stvorio uvjete za brzi prekid vatre. Iako se na tom tragu može protumačiti i izjava iranskog ministra vanjskih poslova Abasa Aragčija koji je kazao da je »američko uvlačenje u rat pokazatelj poraza cionističkog režima i njegove nemogućnosti da nastavi konflikt«, najlucidnija interpretacija američkog napada ujedno je i ona najsloženija. Njen prvi aspekt sugerira da je SAD želio vlastoručno, ponajprije za potrebe PR-a, kazniti Iran za dugogodišnju podršku palestinskoj borbi za oslobođenje, kao i suradnju s izraelskim neprijateljima, libanonskim Hezbolahom, bivšom sirijskom vladom te jemenskom vladajućom skupinom Ansaralah. Nadalje, napadom na iranski nuklearni program, kojem su klevete o nuklearnoj bombi poslužile kao najpovršniji povod, Washington je želio uništiti iransku energetsku infrastrukturu i potencijale kako bi multiplicirao efekt ekonomskih sankcija i unilateralne sabotaže iranskog gospodarstva. Promjena režima u Teheranu, ili barem libijski/sirijski scenarij općeg kaosa, ostaje mokri san najsumanutijih neokonzervativnih struja još od Iranske revolucije. Zbog tog se sna SAD okladio da će interna nesloga kao posljedica izvana uzrokovane gospodarske krize dodatno omraziti teokratsku vlast koja nije u stanju čuvati nacionalnu sigurnost, te naposljetku stvoriti uvjete za njenu kapitulaciju. Prilog toj tvrdnji daje novo otkriće Pentagonova generala Dana Cainea, koji je u četvrtak izjavio kako su se prvi planovi za napad na Fordo crtali još 2009. godine, u vrijeme kad uranij pod kontrolom Iranaca ni izbliza nije dosizao današnje razine obogaćivanja. Konačno, rješavanje iranskog trna u oku Amerikanci vide kao prečicu kojom će stići zaustaviti euroazijsku integraciju na političkom, gospodarskom i vojnom polju te poremetiti planove koje glavni igrači BRICS-a Kina i Rusija imaju na svojoj kontinentalnoj ploči.

Međutim, ako je izraelski napad Irance uhvatio nespremne, isto se ne može kazati za američki s obzirom na to da nijedan od njegovih proklamiranih i skrivenih ciljeva nije u potpunosti postignut. Dapače, udarom na Al Udeid, najveću američku bazu u zapadnoj Aziji, prekooceanska je vojska pretrpila nesvakidašnje sramoćenje nauštrb iranskog busanja nacionalnim dostojanstvom i poručivanja da samostiliziranu američku nedodirljivost neće štovati. Stoga je neobično zvučala izjava katarskog ministarstva vanjskih poslova, koje je u bizarnoj situaciji odigralo ključnu ulogu u postizanju primirja.

- Opetovano smo upozoravali o posljedicama izraelske eskalacije u regiji i njihova neodgovornog ponašanja. Regija srlja prema daljnjoj eskalaciji, a mi ćemo nastaviti raditi da je zaustavimo.

Poraz u dva tjedna

Katarski je ministar dodao i kako je SAD bio taj koji je od poluotočne državice zatražio da provjeri voljnost Irana za primirjem, a hebrejski su mediji pisali kako je to učinjeno na zahtjev Tel Aviva. Ispražnjeni izraelski arsenali, posebno kada je u pitanju protuzračna obrana, sugeriraju kako je Netanyahuova molba odaslana iz nužde, s obzirom na to da je u mjesecu lipnju Izrael na rat dnevno trošio po nevjerojatnih 700-tinjak milijuna dolara, što preračunato u naoružanje predstavlja kvantitetu koju teško nadomjestiti mogu i najjače svjetske vojne industrije. Sukus dvotjedne borbe jest da je Izrael iz nje izašao u osjetno lošijem stanju od Irana, čiji gubici nisu utjecali na njihove strateške sposobnosti. Takvu realnost odražava i raspoloženje naroda. Dok se na iranskim ulicama slavi svaki potez Korpusa islamske revolucionarne garde, uključujući i oružani uzvrat i prekid vatre, cenzurirani Izraelci potiho negoduju protiv još jedne u nizu Netanyahuovih promašenih odluka. Osim ishoda bitke, još jedna procjena oko koje se obje strane mogu složiti je ta da rat nikako nije gotov. Izrael je u Gazi i Libanonu pokazao da primirja sklapa bez namjere da ih se pridržava, nastavljajući s agresijom i kada se protivnik pridržava dogovorenog. No iako Iran ima vrlo zastarjelu protuzračnu obranu čija propusnost privlači agresore, za razliku od mnogo slabijih nedržavnih aktera poput palestinskog Hamasa i Hezbolaha pokazao je da njegov odgovor ima snagu odvraćanja.

- Izrael je pogođen prilično jako, te balističke rakete, čovječe, one su srušile mnogo zgrada, priznao je Trump na NATO-ovom samitu u Haagu, komentiravši razorna oružja od kojih je Iran neka, na nesreću izraelske Željezne kupole, upotrijebio prvi put. Kako je s terena objavila reporterska ekipa njemačke televizije ARD, izraelska vlada ne dozvoljava izvještavanje o napadima na vojnu infrastrukturu, zbog čega se u javnosti stvara dojam kako Iran napada samo civilne mete. Logičan je zaključak kako su izraelski ratni kapaciteti umanjeni u mnogo većoj mjeri nego što to govore dostupne informacije. Također, iranski vojno-politički vrh na čelu s vođom Alijem Hameneijem, nacionalnim sigurnosnim vijećem i spomenutim Korpusom uvjeren je kako Izrael u iole duljem ratu ne može izaći kao pobjednik, osobito radi iranske sposobnosti da dalekometno oružje proizvodi mnogo jeftinije i u drastično većim količinama. Iz pogleda na popis nevojnih meta koje su iranski projektili pogodili, poput lučke infrastrukture, energetskih postrojenja, financijskih centara, pa i primjerice burze za promet dijamantima (prodaja dijamanata čini čak 20 posto udjela u izraelskom izvozu), može se zaključiti da Teheran i na gospodarskoj ploči igra dugu igru iscrpljivanja. Najveća izraelska luka Haifa ovog je mjeseca pretrpjela značajnu štetu pod iranskim udarima, tek je nešto bolje prošao Ašdod, dok je Eilat, luka s izlazom na Crveno more, bankrotirao još prije godinu dana.

Nuklearno pozicioniranje

Pri računici kojom će SAD procjenjivati opravdanost svojih budućih azijskih rabota ne treba zaboraviti da je Iran ključni saveznik Rusije s kojom ga odnedavno povezuje kompletirani transportni koridor INSTC, niti da je zajedno sa svojim istočnim susjedom, nuklearno naoružanim Pakistanom, ključno čvorište kineske razvojne inicijative i trgovinske mreže Pojas i put. Neutraliziranje ove regionalne sile, najslabijeg pola otpora američkoj globalnoj dominaciji, Washington smatra preduvjetom za konflikt s Pekingom, svojim najvećim izazivačem, iz čijih će reakcija američki imperijalni stratezi pokušati izvući što je više moguće korisnih zaključaka. Upravo zbog neuspjeha u međunarodnoj izolaciji Irana koji toliko iritiraju američki stranački duopol SAD-u curi vrijeme za razbijanje ovog još uvijek labavo povezanog trojca. Teheran i Moskva, odnosno Teheran i Peking imaju stratešku, no još uvijek ne i formaliziranu vojnu suradnju, što bi se u dogledno vrijeme moglo promijeniti. Aragčijev posjet ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu ovog ponedjeljka ostao je ovijen velom tajni, no mistike nema previše oko ovotjednog putovanja iranskog ministra obrane u kineski grad Qingdao, gdje je glavna tema razgovora bila kupoprodaja kineskih borbenih aviona.

Važno je istaknuti i kako Rusi već sad uvelike doprinose razvoju iranskog nuklearnog programa, a taj će doprinos uskoro biti povećan. Samo četiri dana prije izraelskog blickriga na iranski vojni vrh, iranska Agencija za atomsku energiju (AEOI) objavila je kako će Rosatom za njihove potrebe sagraditi osam nuklearnih reaktora te kako institucija planira utrostručiti iranske kapacitete za proizvodnju nuklearne energije. Četiri od tih reaktora nalazit će se u kompleksu Bušeher, gdje se prema prošlotjednim Putinovim navodima nalazi 250 ruskih znanstvenika, zbog čega je on Izraelu i SAD-u poručio da tu lokaciju ni pod kojim uvjetima ne diraju. Zanimljiv je bio i komentar dopredsjednika ruskog sigurnosnog vijeća Dmitrija Medvjedeva, koji je u svojoj kritici američkog napada spomenuo kako je »niz zemalja spreman opskrbiti Iran s vlastitim nuklearnim bojevim glavama«, da bi se kasnije izvlačio izjavom kako Rusija kao potpisnica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) to ne može učiniti. Ipak, na umu treba imati kako prema njihovim javno iskazanim stavovima ni Rusija ni Kina ne bi bile oduševljene razvojem u kojem bi Hamenei skinuo svoju (ne)slavnu fatvu i naredio stvaranje nuklearnog oružja. Naravno, Iran je daleko od takve promjene u svojoj nuklearnoj doktrini. Što se prostora za obogaćivanje uranija tiče, Teheran se ne nalazi u lošoj poziciji. Protjerivanje inspektora Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koji su optuženi za špijunažu te suspenzija suradnje s tijelom koje je svojim tendencioznim djelovanjima otvorilo put američkoj agresiji, iranskoj politici otvara mogućnost za prakticiranjem slobode i privatnosti kakvu dosad nisu imali. Nakon objave da su tamošnji nuklearni program uništili, Amerikanci će svoje histerije i nadolazeće pokušaje sabotaže moći vršiti s vrlo malo znanja te još manje kredibiliteta.

Iran do daljnjeg na raspolaganju zadržava jednu drugu vrstu »nuklearne opcije«. Naime, svi američki saveznici – Izrael, arapske monarhije, europske zemlje – strahuju kako će iranska vojska kopirati jemenski recept, napraviti (selektivnu) blokadu Hormuškog tjesnaca i globalno energetsko tržište destabilizirati u svoju i korist svojih saveznika. Konkretno, iranska bi mornarica u tom slučaju ciljala tankere s neprijateljskim zastavama, drastično podigla cijene energenata i ugrozila globalno gospodarstvo. Kroz 33 kilometra širok tjesnac prolazi čak 20 posto svjetske trgovine nafte, kao i 20 posto trgovine ukapljenog plina, a odluku o blokadi pomorskog prometa, koju je iranski parlament donio u ponedjeljak, iransko sigurnosno vijeće može aktivirati u svakom trenutku. Unatoč tome, Iran ne pokazuje da bi ovu prijetnju uistinu i mogao realizirati, već je pokušava na implicitan način iskoristiti kao džoker kojim će zemlje regije uvjeriti u legitimnost svojih interesa. Značajnim dijelom tog repertoara uvjeravanja mogao bi se ispostaviti uspjeh u polaganom gušenju Izraela koji niti puna pomoć SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva niti nemala podrška Europske unije ne mogu vječno održavati na životu. Promjena režima stoga bi se mogla dogoditi upravo u Tel Avivu, gdje su granice između nacionalnih interesa i osobnih hireva premijera gotovo izbrisane. Kao i Iran, Amerika također u svom džepu posjeduje adut kojim može preokrenuti političku situaciju na zapadu Azije. Kada bi skupio kritičnu masu i političku volju, Washington bi mogao žrtvovati Netanyahua da Izrael spasi od lidera koji svoju državu neprestano uvodi u nove ratove. Međutim, za takav poduhvat Bijeloj je kući potreban snažniji lider kojem imidž, proizvodnja lažnih vijesti i uljepšanih narativa, kao i moć da svojim internetskim postovima utječe na cijene dionica, nisu najbitniji politički prioriteti.