IRAN U DVOSTRUKOM KLINČU: Eskalacija će postati duga, iscrpljujuća partija šaha

Svi mi koji smo obišli Iran, složni smo kako je to zemlja nenadmašno dobrih ljudi, što ruši stereotipe o vjerskim fanaticima i militantima, sliku koja se često projicira ne samo na Iran već i na kompleksnu situaciju u Izraelu. Iz Irana se malo prije izraelskog napada vratio i naš geopolitički stručnjak, prof. dr. sc. Branimir Vidmarović, koji potvrđuje da je tamo sve doista drukčije od slike koja se o ovoj predivnoj zemlji stvara u zapadnim medijima.

Umjesto izolirane države, vidio je, kaže, živu, otvorenu i modernu državu. Ljudi tamo bez zadrške razgovaraju o temama koje se u Europi smatraju zabranjenima ili tabuima, uglavnom zbog naših predrasuda.

- Teheran je na mene ostavio odličan dojam. To je golem grad, izrazito čist i siguran. Ljudi su ostavili najjači dojam. Iranci su susretljivi i otvoreni. Mladi su obrazovani, govore engleski i žele razgovarati sa strancima. U razgovorima smo bez problema pričali o politici, društvenim slobodama i budućnosti. Pokazali su se dobro informiranima i sposobnima kritički razmišljati. Hoteli su puni stranaca, što ruši sliku o Iranu kao izoliranoj zemlji. Vidio sam puno Amerikanaca i Engleza. To pokazuje da interes za suradnjom postoji unatoč službenoj politici. U Iran sam putovao zbog konferencije Tehran Dialogue Forum. Tamo je bilo mnogo sudionika s poznatih američkih, engleskih i europskih sveučilišta i iz think tankova.

Svjedok vremena

U vrijeme vašeg posjeta svjedočili smo početku nove eskalacije sukoba između Izraela i Irana. Kako gledate na događaje i posljedice koje su uslijedile nakon povratka iz Irana?

- Pokazalo se da je procjena s početka krize bila točna. Prije svega, izraelski udari na iranska nuklearna i druga postrojenja nisu izolirana priča, nego dio puno šire i dublje igre koja traje desetljećima, potaknute strateškom frustracijom Izraela. Kao odgovor, Iran je, kako se i predviđalo, djelovao i izravno i asimetrično. Posljednjih godinu dana svjedočimo kontinuiranim aktivnostima Hezbolaha u Libanonu, napadima hutista u Jemenu te pojačanom djelovanju proiranskih milicija u Siriji i Iraku. Eskalacija, vjerojatno, neće prerasti u otvoreni rat velikih razmjera, već se pretvorila upravo u ono što se moglo nazvati »dugom, iscrpljujućom partijom šaha«. Ključni dio te strategije je i asimetrični ekonomski rat. Iran, s pomoću relativno jeftinih dronova i podrškom proxy skupinama, može nanijeti nerazmjerno veliku ekonomsku štetu visokotehnološkom i logistički osjetljivom Izraelu. Svaki napad koji narušava turizam, strane investicije ili sigurnost pomorskih ruta košta Izrael stotine milijuna, dok obrana od tih jeftinih prijetnji, poput korištenja skupih protuzračnih raketa, košta višestruko više. S druge strane, Izrael svojim skupim oružjem može uništiti ciljane mete u Iranu, ali teško može nanijeti istu razinu paralizirajuće ekonomske štete na tako velikoj i diversificiranoj zemlji. To je iscrpljivanje resursa u kojem Iran ima stratešku prednost.

Sotona zastrašuje

Što vam govori povlačenje osoblja SAD-a iz Irana i drugih regionalnih država koje se dogodilo na početku krize?

- Povlačenjem osoblja SAD se unaprijed distancirao od operacije i njezinih posljedica. Poruka koju su poslali bila je: »Mi nismo dio ovoga i pripremamo se za kaos koji će uslijediti.« Bio je to glasan politički i strateški signal da je Bliski istok na samom rubu velikog rata i da je diplomacija, poput napora oko sporazuma JCPOA, doživjela neuspjeh.

Vojna eskalacija s Izraelom i posljedično otkazivanje ključnih pregovora u Omanu nisu više hipotetski rizici, već izravna posljedica vanjske politike koju provodi administracija predsjednika Donalda Trumpa. Slažete li se da je u središtu svega sudbina iranskog nuklearnog programa, stegnuta između Trumpove doktrine »Maksimalnog pritiska 2.0« i pokušaja iranskog reformističkog predsjednika Pezeškiana da spasi zemlju od ekonomske propasti?

- Administracija Donalda Trumpa provodi dvoličnu, ali dosljednu politiku prema Iranu, koja je preslika njegova prvog mandata. Prisutna je javna demonstracija sile i beskompromisnost. Trumpova snažna podrška Izraelu tijekom nedavnih sukoba i oštra retorika prema Teheranu služe kao javna manifestacija sile. Cilj je projicirati moć, umiriti regionalne saveznike (Izrael i Saudijsku Arabiju) i stvoriti dojam da je vojna opcija uvijek na stolu. Istovremeno, sudjelovanje njegove administracije u neizravnim pregovorima u Omanu potvrđuje Trumpovu sklonost osobnoj diplomaciji i sklapanju »velikih dogovora«. On ne želi nužno rat; on želi pobjedu u obliku novog, znatno strožeg sporazuma koji bi nosio njegovo ime i ispravio ono što on smatra katastrofalnim pogreškama Obamine administracije i sporazuma JCPOA. Otkazivanje pregovora nakon vojne eskalacije savršeno se uklapa u ovaj obrazac: Trump koristi vojni i ekonomski pritisak kako bi oslabio pregovaračku poziciju Irana i natjerao ga da se vrati za stol pod lošijim uvjetima.

Spomenuli ste da je američko povlačenje osoblja bilo signal distanciranja. Ipak, nije li se stvorila paradoksalna situacija u kojoj iranska sigurnost, suočena s izraelskom odlučnošću, sada više nego ikad prije ovisi upravo o američkoj sposobnosti i volji da obuzda svog saveznika i spriječi totalni rat?

- Apsolutno. To je središnji paradoks trenutačne situacije. Službena iranska doktrina i dalje se temelji na antiamerikanizmu i sukobu s »Velikim Sotonom«. No iza te ideološke fasade iransko vodstvo je iznimno pragmatično. Oni vrlo dobro znaju da je jedina sila koja ima stvarni utjecaj na Izrael i može spriječiti scenarij totalnog uništenja upravo SAD. Dok Izrael itekako može ići do kraja, iranski opstanak ovisi o tome da Washington u ključnom trenutku intervenira i zaustavi svog saveznika. Teheran to nikada neće javno priznati, ali njihov strateški izračun uključuje američku intervenciju kao osigurač protiv katastrofe. Njihovi asimetrični odgovori često su kalibrirani tako da budu dovoljno bolni da sačuvaju obraz, ali ne toliko snažni da SAD-u ne ostave drugu opciju osim direktnog ulaska u rat na strani Izraela. Time je Iran, ironično, postao ovisan o diplomaciji i utjecaju svog najvećeg neprijatelja.

Je li nakon recentnih događaja uopće moguća normalizacija odnosa Irana i SAD-a?

- Odnosi između Irana i SAD-a opterećeni su desetljećima nepovjerenja i sukoba. Ključne prepreke normalizaciji su duboke i višeslojne. Prije svega Nuklearni program kao središnji problem. SAD i njegovi saveznici, prvenstveno Izrael, uvjereni su da Iran potajno teži razvoju nuklearnog oružja. Iran to negira, ali vidi svoj nuklearni program kao jamstvo sigurnosti. Američko povlačenje iz nuklearnog programa (JCPOA), 2018. godine uništilo je povjerenje u Teheranu i dovelo do ubrzanja iranskog programa, što čini povratak na sporazum iznimno teškim. Pregovori o nuklearnom sporazumu (JCPOA) su u zastoju, ali komunikacija nije prekinuta. Ovaj forum u Teheranu bio je primjer »druge staze diplomacije«, gdje se održava dijalog između i iranskih i američkih stručnjaka. Izbor umjerenog predsjednika trebao bi biti znak da je Iran spreman na nove pregovore, no i dalje postoje velike prepreke s obje strane. Uključujući iranske regionalne aktivnosti poput podrške skupinama Hezbolah, Hamas i hutistima, koji su iz američke perspektive izravna prijetnja interesima i saveznicima u regiji. Zapreka je i domaća politika u obje zemlje. U SAD-u postoji snažan, dvostranački konsenzus u Kongresu protiv Irana. Bilo koji predsjednik koji bi pokušao postići značajan dogovor s Iranom suočio bi se s golemim političkim otporom. U Iranu opet tvrde struje, uključujući Revolucionarnu gardu (IRGC), svoju moć i legitimitet crpe iz sukoba sa SAD-om (»Velikim Sotonom«) i »cionističkom tvorevinom«, kako nazivaju Izrael. Značajan kompromis sa SAD-om smatrali bi izdajom temeljnih načela Islamske revolucije. Tu je i nepremostivo povijesno nasljeđe i nepovjerenje. Duga povijest sukoba, od državnog udara 1953. koji je organizirala CIA, preko talačke krize 1979. do današnjih dana stvorila je duboki jaz između nacija.

Pogled k Istoku

U vrijeme vašeg posjeta govor novog predsjednika Pezeškiana, koji je Izrael nazvao »židovskom državom«, djelovao je kao signal popuštanja, zar ne?

- Taj početni, liberalni signal brzo je zasjenjen realnošću sukoba. Izraelski napadi ojačali su poziciju tvrdih struja u Iranu, prvenstveno Revolucionarne garde (IRGC), koje svoj legitimitet i moć crpe upravo iz sukoba sa SAD-om i Izraelom. Predsjednik Pezeškian našao se u teškoj poziciji - s jedne strane potreba za deeskalacijom, a s druge unutarnji pritisak koji je svaki kompromis činio gotovo nemogućim. Njegov poziv na ulogu Irana kao faktora stabilnosti u regiji ostao je mrtvo slovo na papiru. Sukob je, nažalost, potisnuo umjerenije snage i vratio Iran korak unatrag glede potencijalnog otvaranja. Uz to, ne smijemo zanemariti ni ekonomsku cijenu ovog sukoba. Godina dana pojačanih vojnih aktivnosti i globalne nesigurnosti dodatno je iscrpila iransku ekonomiju, koja je već bila pod pritiskom sankcija. To je dovelo do novog vala inflacije i pada vrijednosti rijala, stvarajući tihi, ali opasan pritisak unutar samog društva. Ta ekonomska iscrpljenost postaje ključan faktor koji utječe na dugoročnu sposobnost Teherana da vodi ovu ratnu »šah-partiju«.

Što će sada biti s »Politikom pogleda na Istok«?

- »Politika pogleda na Istok« (Look to the East policy) strateški je odgovor Irana na pritisak i sankcije Zapada, ponajprije SAD-a. U toj politici Iran nije samo pasivni primatelj pomoći, već ključan strateški partner za Kinu i Rusiju. Za Kinu Iran je nezamjenjiv partner. On osigurava Kini dugoročan i relativno siguran pristup energentima (nafti i plinu) koji je izvan dosega američkih sankcija. Geografski, Iran je ključna točka u kineskoj inicijativi »Pojas i put« (Belt and Road Initiative), povezujući Kinu s Bliskim istokom i Europom. Strateški 25-godišnji sporazum o suradnji temelj je tog partnerstva. Za Rusiju partnerstvo s Iranom postalo je iznimno važno nakon invazije na Ukrajinu. Iran je postao ključni vojni dobavljač, pogotovo dronova, a obje zemlje surađuju na zaobilaženju zapadnih sankcija. Također zajedno rade na projektima poput Međunarodnog transportnog koridora Sjever - Jug (INSTC), koji bi povezao Rusiju s Indijom preko iranskog teritorija, zaobilazeći tradicionalne pomorske rute. Za Iran ova je politika ekonomski i diplomatski spas. Ona mu osigurava prijeko potrebne prihode, pristup vojnoj tehnologiji i zaštitu od potpune izolacije kroz pravo veta Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a. U tom okviru Japan ima posebno mjesto kao tradicionalni partner koji često posreduje između Irana i Zapada. Japansko-iranska suradnja i dalje je jaka u sektorima tehnologije i energetike. Iran je u ovoj priči važan igrač, ne samo klijent, a Japan je osudio izraelske napade na Iran.

Naglašavate da vam je najzanimljiviji dio konferencije bila prisutnost delegacije iz Afganistana, na čelu s ministrom vanjskih poslova talibanske vlade?

- Da. Bilo je neobično vidjeti uživo talibane kako sudjeluju u diplomatskim razgovorima. U pauzi sam napravio kraći intervju s jednim dužnosnikom iz njihova ministarstva, Abdul hai Qanitom, koji je zamolio da ga predstavimo kao geopolitičkog analitičara. Bio je vrlo elokventan i odlično govori engleski. Iznenadio me je kad je na pitanje o Hrvatskoj odgovorio da zna za Split, Dubrovnik i Luku Modrića. Na pitanje o međunarodnom priznanju odgovorio je: »To je proces koji traje. Mi smo revolucionarna vlada. Došli smo na vlast vojnim udarom. Svjetske sile su kalkulirale i promatrale. Zato se ne opterećujemo tim pitanjem. Za Afganistan je sada važna unutarnja situacija i izgradnja odnosa sa susjedima, a priznanje - to će doći poslije.«

Na kraju, gdje se nalazi Iran nakon ovakvog izraelskog napada i, očekivano, snažnog iranskog odgovora?

- Nakon napada Iran se nalazi u dvostrukom klinču. S jedne strane gurnut je u čvrst zagrljaj Rusije i Kine kao jedinih jamaca opstanka. S druge strane, paradoksalno je ovisan o svojem najvećem neprijatelju, SAD-u, od kojega očekuje da ga spasi od totalnog rata. Iran je time postao zemlja koja istovremeno vodi dva rata: jedan tinjajući i vanjski protiv svojih regionalnih rivala i drugi, tihi i unutarnji, za vlastitu dušu i ekonomski opstanak.