NATO SUMMIT ILUZIJE ILI STVARNA PREKRETNICA?

Za summit NATO-a u Haagu mnogi tvrde da je "povijesni". Politički i medijski prostor vrvi frazama o "presudnim odlukama", "budućnosti Europe" i "jačanju mira" "jačanjem Saveza". No, u duhu hladne realpolitike, valja postaviti ključno pitanje: je li summit u Haagu doista povijesna prekretnica ili samo još jedan ritualni susret Saveza, koji se sve teže nosi sa stvarnošću promijenjenog svijeta - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba, te za naš medij donosi ekskluzivnu analizu.

Dražen Smiljanić

Dramaturgija bez strategije: Navodno "povijesni" summiti NATO-a postali su periodični spektakli, osobito u kriznim godinama. Svi nose prizvuk urgentnosti, svi obećavaju odlučnost, ali malotko nudi dugoročnu viziju. U Haagu će se najvjerojatnije potvrditi ono što je već odavno jasno: Europa ostaje vojno ovisna o Sjedinjenim Američkim Državama, nesposobna za vlastitu stratešku autonomiju. To će se, vjerojatno, prikazati kao "jačanje Saveza", no prava istina je da NATO ostaje politički nesimetričan i strateški vođen izvan Bruxellesa.

PROŠLOST I SADAŠNJOST

NATO kroz povijest - od jasnoće prema traženju smisla postojanja: Od osnutka 1949. do kraja Hladnog rata 1989. godine NATO je imao jasan raison d'etre: obuzdavanje sovjetske prijetnje ("Keep the Americans in, the Russians out"). Bio je instrument ravnoteže snaga i zapadne kohezije. No s padom Berlinskog zida, Savez je ostao bez neprijatelja, ali ne i bez volje za ekspanzijom. Umjesto da redefinira svoju ulogu u skladu s novim sigurnosnim uvjetima, NATO se okrenuo izvanteritorijalnim (ili, kako se izvorno nazivaju, "out of area") intervencijama (Kosovo/Jugoslavija, Afganistan, Libija) i širenju prema istoku. To, na žalost, nije rezultiralo izgradnjom mira, nego je postavilo temelje za novu konfrontaciju, osobito s Rusijom.

U 1990-ma je, dakle, propuštena povijesna prilika izgradnje europske sigurnosne arhitekture uz uključenje Rusije. Umjesto toga, NATO se afirmirao kao geopolitički instrument SAD-a. Savez je preživio, ali pod cijenu gubitka koherentne strategije i stvarne obrambene misije. Umjesto obrambenog štita NATO je postao ideološki izvozni mehanizam liberalnog poretka.

Nije sporno da je NATO nakon Hladnog rata postao više od vojnog saveza. Postao je "vozilo" ideološke i institucionalne integracije, osobito za bivše komunističke zemlje koje su težile zapadnom modelu. I nije to bilo samo pitanje "imperijalnog refleksa" Zapada, jer su mnoge zemlje istočne Europe same tražile to sidro. U tom kontekstu, kako je primijetio Zbigniew Brzezinski, širenje NATO-a nije nužno destabiliziralo Europu, nego ju je u ranim tranzicijskim godinama pomoglo stabilizirati. Za mnoge istočnoeuropske zemlje članstvo u NATO-u bilo je osiguranje protiv povratka kaosa, unutarnjih sukoba i potencijalne ruske obnove utjecaja.

NATO i Putinova Rusija - smisao postojanja ponovno stečen?: S pravom se možemo zapitati - bi li Rusija, točnije, Putinova Rusija, imala manje apetita za jačanje ruske sfere utjecaja (tj. ambicije da se redefinira postojeći poredak) bez prisutnosti NATO-a u Europi. Moguće da bi, ali to ne znači kako bi bila i pasivna. Vjerojatno bi ti "apetiti" bili manje hitni, manje reaktivni, manje vojnoagresivni, ali ne i potpuno obuzdani. No problem nije u samom postojanju NATO-a, nego u njegovoj ekspanziji i svojevrsnoj ideološkoj aroganciji kojom se to širenje opravdavalo.

Putin nije nastao u vakuumu. On je proizvod ruske geopolitičke svijesti, s duboko urezanim traumama invazija, okruženosti i propasti imperija. No ono što je dugo tinjalo kao narativ o "poniženoj Rusiji" NATO je svojom politikom proširenja pretvorio u konkretnu sigurnosnu doktrinu u Kremlju. Kada su granice Saveza stigle do Baltika, a signal Ukrajini i Gruziji postao otvoreno integracijski, u Moskvi se to više nije čitalo kao obrana Zapada, nego kao ofenziva na Rusiju. To, dakako, nije opravdanje za rat, ali jest objašnjenje zašto je rat postao opcija. NATO, vođen idejom da je "liberalni poredak univerzalan i nezaustavljiv", sustavno je ignorirao povratak logike ravnoteže moći. U tom ignoriranju nestalo je prostora za neutralnost, za tampon-zonu, za diplomatski kompromis. A tamo gdje nema kompromisa, ostaje oružje.

Zato, naglašavam, pogrešno bi bilo reći da je NATO "kriv" za rusku agresiju. Ali jest, na neki način, odgovoran za to što nije stvorio sigurnosni poredak koji bi je spriječio. Umjesto da Europu stabilizira, NATO je svoju ekspanziju (proširenje) pretvorio u sigurnosnu prazninu, takvu u kojoj se rat, paradoksalno, vratio kao povijesna konstanta. Putin je tu prazninu ispunio, i to ne zato što ga je NATO provocirao, nego zato što je Zapad zaboravio da svaka moć rađa protumoć. Da je postojao ozbiljan pokušaj stvaranja europske sigurnosne arhitekture u koju bi bila uključena i Rusija, možda bismo danas govorili o miru, a ne o bojištu. Ovako govorimo o apetitima, jer, čini se, nismo znali gdje završavaju naši (zapadni).

Putinova Rusija svojom agresijom na Ukrajinu paradoksalno je dala novi smisao postojanju NATO-a. Savez koji je godinama tražio svrhu, sada se, zahvaljujući toj invaziji, konsolidirao, ojačao i proširio. Tako se ispunilo ono što je desetljećima visjelo u zraku kao "samoispunjujuće proročanstvo": NATO je oživljen upravo zahvaljujući onome što je njegovim širenjem, možda, nesvjesno i izazvano.

SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Ima li NATO budućnost?: NATO ima budućnost, ali, čini se, ne kao suvereni europski sigurnosni okvir. Budućnost NATO-a je, prema sadašnjim trendovima, nastavak američke kontrole europske sigurnosti, uz retorički pokrov o "zajedništvu" i "koheziji". Doktrina solidarnosti (famozni čl. 5 Povelje) u praksi, a to je s Trumpovom administracijom više nego očito, ovisi o volji Washingtona da reagira, a ne o formalnoj odredbi ili zagarantiranom mehanizmu. Mišljenja sam da se Savez, ako će za Europu imati smisao u budućnosti, mora temeljiti na:

- stvaranju (funkcionalne) europske obrambene industrije

- razvijanju strateške pismenosti političkih elita

- odnosima s Istokom temeljenim na interesima, a ne moralnim narativima.

Vezano uz potonje, to ne znači na egocentričnim ili etnocentričnim interesima, ne na "moralnim narativima", nego na vođenju pragmatične, racionalne i suverene vanjske i obrambene politike. Naime, ne moramo voljeti režim u Moskvi ili Pekingu, ali ako imamo interese i potrebe (npr. energija, trgovina, održivi razvoj, mir), moramo se njima baviti bez pokušaja preodgoja sugovornika.

Ovdje se vrijedi osvrnuti na politiku "Wandel durch Handel", koju je vodila Njemačka pod Angelom Merkel. To je bio klasičan primjer pokušaja temeljenja odnosa na interesima: trgovina i suradnja s Rusijom u svrhu stabilnosti i uzajamne koristi. No ta je politika propala ne zbog same ideje, nego zato što nije bila podržana neovisnom sigurnosnom i vanjskom politikom. Europa je željela ekonomske koristi bez strateške odgovornosti. Kad je došlo do konfrontacije, vratila se pod američki kišobran i prihvatila ideološki okvir. Dakle, ne radi se o tome da je "pragmatizam" pogrešan, nego da je bio nedovršen i ovisan o drugima.

U tom se kontekstu nameće pitanje koje ni jedna ozbiljna analiza ne može izbjeći: Što s Ukrajinom? Može li se uopće primijeniti realpolitički pristup kad je riječ o zemlji koja je bila brutalno napadnuta? Odgovor nije jednostavan, ali upravo u toj tragediji postaje jasno koliko je važno razlučivati moralne osude od strateškog promišljanja. Ruska agresija na Ukrajinu jest nesumnjivo kršenje međunarodnog prava. No istodobno je to i predvidljiv rezultat desetljeća ignoriranja sigurnosnih dilema velikih sila. Zapad je Ukrajini pružio političku potporu, simboličnu solidarnost te značajnu vojnu i financijsku pomoć. No ta pomoć, koliko god bila velika u apsolutnom smislu, ostaje ograničena strateškim okvirom u kojem Zapad, zbog opravdanog straha od eskalacije i nuklearne prijetnje, odbija preuzeti punu vojnu odgovornost u obliku izravnog angažmana. To je srž paradoksa: pomaže se dovoljno da Ukrajina ne izgubi, ali ne toliko da bi mogla odlučno pobijediti. Time se rat produžava, a politička neizvjesnost produbljuje. Ta asimetrija između razine retorike i razine stvarne uključenosti postavlja pitanje granica zapadne predanosti i mogućnosti Ukrajine da izdrži dugotrajni rat bez strateške sigurnosne garancije. Zapad je Ukrajini dao naslutiti otvorena vrata NATO-a, a sada je ostao otvoren samo pakao rata.

Strategija koja se vodi parolama o vrijednostima, a ne računicom o interesima i mogućnostima često završi upravo ovako: Ukrajinci krvare, Europa gospodarski trpi, a rezultat igre uvelike ovisi o SAD-u. Umjesto da je Zapad s Ukrajinom promišljao dugoročnu neutralnost i stvarnu regionalnu arhitekturu sigurnosti, uvučeni su u logiku totalne konfrontacije iz koje nitko ne izlazi bez dubokih gubitaka. Ako racionalna politika znači činiti manje zlo kako bi se izbjeglo veće, onda je Ukrajina tragičan podsjetnik da se moralna politika bez strateške podloge može pretvoriti u katastrofu.

Zaključak? NATO ima budućnost. Pitanje je samo čija je to budućnost i prema čijim se pravilima piše? Ako Europa nastavi odbijati odgovornost za vlastitu sigurnost, ostat će tek vojni protektorat u ideološkom pakiranju. A u tome nema ničeg "povijesnog", to je samo kontinuitet slabosti.

HRVATSKA U SAVEZU

Od članstva do zrelosti - Hrvatska između formalne pripadnosti i strateškog sazrijevanja: Hrvatska, sada već 16 godina članica Saveza, ispunjava formalne obveze (dostigli smo izdvajanja za obranu od 2 % BDP-a) i odgovorna smo članica u području sudjelovanja naših snaga u misijama NATO-a. No to nije isto što i strateška zrelost. Unutarnji sporovi oko obrane, vojnog roka, pa i same sigurnosne politike, upućuju na puko reagiranje umjesto proaktivnog promišljanja.

Ako želimo biti više od pukog sudionika, moramo razviti vlastitu obrambenu doktrinu (ugledati se, možda, na skandinavske države), jasnu regionalnu strategiju i obrazovati političke elite sposobne razmišljati izvan zadanih koordinata - ne samo onih koje dolaze iz NATO-ovih briselskih ili washingtonskih ureda nego i iz šireg misaonog okvira koji oblikuje današnji strateški mainstream. Taj okvir je najvidljiviji u jeziku i strukturi dokumenata koji proizvode političke i sigurnosne elite Zapada: retorički discipliniran, ideološki zasićen, a često lišen stvarne strateške dubine. Ne radi se dakle o emancipaciji od izravnih direktiva, nego o nadrastanju sustava misaone komfornosti koji marginalizira alternativna viđenja stvarnosti.