U Haagu se određuje smjer razvoja Saveza, američki ili europski

Sljedećeg tjedna, u utorak i srijedu, 24. i 25. lipnja, u nizozemskom Den Haagu održava se samit NATO-a za koji se već u najavama posljednjih tjedana naglašava kako se radi o skupu od ključne važnosti za Europu/EU, jednim od najvažnijih sastanaka u dugoj povijesti NATO saveza koja traje od 1949. godine. Podsjetimo, tada je dvanaest država zapadnog bloka potpisalo Sjevernoatlantski ugovor koji je u kontekstu eskalacije hladnog rata bio ključan dokument koji je zapadnoj Europi jamčio obranu i zaštitu od istočnog, Varšavskog pakta, koji je predvodio SSSR.

Određivanje smjera

Koliko je oko najave samita u Haagu pretjerivanja, u smislu da se stalno naglašava njegova maltene sudbonosna važnost u kontekstu sadašnjih sigurnosnih izazova, uz opetovano isticanje da jačanje Saveza znači i jačanje mira - pitali smo prof. dr. sc. Martu Zorko s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, voditeljicu prijediplomskog studija Vojno vođenje i upravljanje te članicu mreže ValEUs Jean Monnet Research&Education Network.

- Samit uistinu jest važan jer će odrediti budući smjer kretanja i razvoja Saveza. Naime, bit će interesantno vidjeti hoće li koncept NATO-a pod vodstvom SAD-a kao glavnog idejnog upravljača opstati ispred koncepta Europskog NATO-a. I agenda zapravo ima dva kraka u tim smjerovima - prvi je podizanje izdataka za obranu na 5 posto, na čemu inzistira SAD, a drugo je pitanje potpore Ukrajini, na čemu više inzistiraju europske članice Saveza. Iako se možda ove teme čine komplementarne, one su zapravo izravno suprotstavljene. Od Trumpova dolaska na vlast financijska pomoć Ukrajini dolazi većinski od europskih zemalja (uz najavu Trumpa da će tako i ostati). Pitanje kojim će tempom europske članice biti u stanju nastaviti financijski pomagati Ukrajinu ako će morati povećati vlastite izdatke za obranu u okviru najavljenih 5 posto. I zato su agende zapravo suprotstavljene. Također, bit će zanimljivo vidjeti do koje će mjere biti zastupljeni čelnici EU-a i kako će se predstaviti suradnja na toj relaciji - kao partnerska ili konkurentska. Pogotovo ako se nametne europsko krilo NATO-a. Naposljetku, prisutnost na samitu članica tzv. IP4 (Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland) koje su kao posljedica napora prošle američke administracije na prethodna tri samita (od Madrida 2022.) gradile posebnu suradnju između NATO-a i indopacifičke regije, pokazat će daljnje strateško usmjerenje Saveza prema širem smislu otvaranja i nastavka suradnje ili užem smislu okretanja prema unutarnjim izazovima premošćivanja razlika u europskim i atlantskim segmentima Saveza i različitih pogleda na njegovu budućnost.

Je li NATO nakon završetka Hladnog rata u određenoj mjeri izgubio svoj smisao, bar onaj kakav je kao Sjevernoatlantski savez imao kad se donosila njegova Povelja, odnosno potpisivao Ugovor 1949.? Je li se NATO zakasnio restrukturirati, prilagoditi i razviti prema zahtjevnostima vremena koja su nastupila nakon Hladnog rata, pada SSSR-a i ukidanja Varšavskog pakta kao izravnog suparnika u sigurnosnom smislu?

- NATO je prilagodio svoje strategije, ali i područje djelovanja, te je sada zapravo dovedena u pitanje funkcionalnost ne zbog zahtjevnosti novog vremena, nego zbog »vraćanja na stare postavke«. Upravo je preko pitanja širenja NATO-a, potencijalnog članstva Ukrajine (a ranije i Gruzije), te neslaganja oko prostora i sfera utjecaja došlo do situacije u kojoj se sada, uvjetno rečeno, Europa i NATO nalaze, a to je tanka linija između suradnje i otvorenog sukobljavanja s Rusijom. NATO nije podbacio u prilagođavanju novim sigurnosnim izazovima i okvirima, već je upravo zbog transformacije možda načas zaboravio vlastite korijene i pao na testu klasičnih geopolitičkih natjecanja i nadmetanja. I ako se možda moglo činiti kako je devedesetih godina prošlog stoljeća postao besmislen jer mu je najveća prijetnja nestala, danas to zasigurno nije tako. Ne samo da su se pojavili novi sigurnosni izazovi na koje NATO nudi odgovore, nego se vratilo i klasično nadmetanje i odmjeravanje snaga. To pokazuje i posljednje proširenje Saveza, na Finsku i Švedsku, države koje su se u geopolitički nesigurnom okruženju okrenule NATO savezu kao posljednjoj opciji za spas napuštajući svoj dugogodišnji koncept neutralnosti. NATO je time pokazao da i dalje ima privlačnost, svojevrsnu »meku moć« zbog posjedovanja »tvrde moći«, koliko god se to paradoksalno činilo. I, naravno, da, i dalje ima svoju svrhu.

U sadašnjem geopolitičkom i geostrateškom odnosu snaga i moći, što zapravo znači NATO, ne samo kao vojni nego i politički savez? Ima li NATO budućnost, i kakva bi ona trebala izgledati? Drugim riječima, kako nadograditi temeljnu doktrinu NATO-a kao saveza koji jamči solidarnost, odnosno da napad na jednu članicu znači napad na sve članice? Pretpostavljam dodatnim naoružavanjem, tehničkim i tehnološkim osuvremenjivanjem...

- Članak 5 NATO saveza je poput životnog ili kasko-osiguranja - plaćate ga čitav život, a iskreno se užasavate trenutka kada ćete ga eventualno morati iskoristiti. Tako je i članak 5, na kojem počiva čitav smisao Saveza zapravo jamac sigurnosti i istovremeno model za odvraćanje jer se suparnik uistinu ima čega plašiti, a to je odgovor svih članica. Ono što je ključno za NATO u trenutnom geopolitičkom i geostrateškom odnosu snaga i moći jest da se radi o sustavu kolektivne, a ne zajedničke sigurnosti. To je s jedne strane prednost, a s druge velika prijetnja za Savez u budućnosti. Naime, snažne, neovisne i prema istom interesu orijentirane članice zalog su za djelovanje i razlog zašto je NATO (ostao) funkcionalan, a i zašto europski obrambeni napori nisu nikada zaživjeli (u smislu zagovaranja zajedničke sigurnosti koja je, za razliku od kolektivne, nadnacionalna). S druge strane postavlja se pitanje što kada tim istim, snažnim i samosvjesnim članicama interesi više nisu istovjetni ili se u nečemu razilaze. Onda dolazimo do ozbiljnog problema u kojem tehnološko osuvremenjivanje nije presudno, presudan je dogovor. Trenutno i svjedočimo jednom takvom prijelomnom trenutku i zato je najavljeni samit važan jer će pokazati do koje mjere euroatlantsko partnerstvo i dalje počiva ili ne na istim interesima i može li se bez obzira na neslaganja postići dogovor.

Sigurnosna kultura

NATO i Hrvatska, kako biste ocijenili naše sad već 16-godišnje članstvo u Savezu, jesmo li odgovorna članica Saveza, između ostalog? Tu je bilo nekih nesporazuma između predsjednika RH i premijera RH, no sad su, vidimo, počeli razgovori i dogovori i oko oružanih snaga, obrane, vojnog roka, sigurnosti... Vaš komentar?

- Ovdje bih se radije suzdržala od komentara jer nemam previše toga dobrog istaknuti. Svakako smo odgovorna članica i »na van« izgleda da smo konsolidirani, i kako postoji neki širi plan ili strategija. Nažalost, situacija u tom smislu je daleko od idealne, često svjedočimo donošenju ad hoc odluka koje su »u modi«, bez promišljanja kakve će one imati dugoročne posljedice po spremnost RH u području obrane i sigurnosti. Od vojne izobrazbe preko obaveznog vojnog roka pa sve do izbora i odluka u sektoru nabave vojne opreme. Sigurnosna kultura se planski izgrađuje i formira generacijama i to u različitim resorima, a ne samo u području obrane i sigurnosti. Mene zanima, recimo, zašto se sustavno nije reklamirao i izgrađivao koncept dobrovoljnog služenja vojnog roka, zašto su tu brojke zainteresiranih rapidno opadale, zašto se tada nisu nudile nagrade i naknade, pa da sada imamo kapacitiranu, motiviranu i godinama izgrađivanu pričuvu. Ali još je važnije pitanje na kakvoj su razini solidarnost i domoljublje u hrvatskom društvu. Jer domoljublje ne možete nametnuti na silu. U redu, nakon vojnog roka dobit ćete dio ljudi kojima će se sustav svidjeti i koji će ostati, popunit ćete brojke i dio kapaciteta, ali kod drugog dijela ćete postići suprotan učinak.

Kada bi došlo do ozbiljne sigurnosne ugroze, bi li itko volio da im ovi potonji budu jamci njihove sigurnosti ili opstanka? Ako sebi na ta pitanja odgovorite, onda shvatite da su nam »nesporazumi« između premijera i predsjednika, nažalost, najmanji problem, a da će uvođenje obveznog vojnog roka postići brojke, ali ne i rezultate. Da jest u modi, jest, kao i opća militarizacija u Europi i svijetu. Nažalost, to su, ponovo paradoksalno, trendovi koji ne vode prema većoj sigurnosti, često čak generiraju sigurnosnu dilemu i veću nesigurnost.

Naposljetku, da se osvrnem na tezu da je jačanje NATO saveza jačanje mira - samo ako govorimo o nepovredivosti članka 5, velikoj nerazmjernosti vojne moći prema svim ostalima akterima i kristalno čistoj viziji budućnosti. U svim drugim slučajevima - teško.