Antun Branko Šimić - čudesno dijete poezije

Kratak životni put hrvatskog pjesnika, kritičara i prevoditelja Antuna Branka Šimića završio je prije stotinu godina, 2. svibnja 1925., u bolnici za tuberkulozne na zagrebačkom Zelenom brijegu. Imao je samo 27 godina. Kako u predgovoru knjizi posvećenoj A. B. Šimiću, objavljenoj u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, piše Jure Kaštelan - »Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost.« Kaštelan podsjeća i da je Šimić umro godinu dana poslije smrti Lenjina, godinu poslije pojave prvog Manifesta nadrealizma i godinu prije Rilkeove smrti, kao i ruski pjesnik Sergej Jesenjin. »Pripada generaciji Krleže, Pasternaka, Majakovskog, Bretona, Éluarda, Aragona, Lorce, Maxa Ernsta, Georga Grosza, Miróa, Tzare, Eisensteina i Henryja Moorea. Živio je u vrijeme nijemog filma, agonije Austro-Ugarske Monarhije, balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i početka kraljevsko-vidovdanske Jugoslavije«, navodi Kaštelan, istaknuvši da je Šimić ostao »čudesno dijete poezije«, uz navođenje njegova stiha: »Ja sam krik u noći crn i nepoznat.«

»Nosio je prokletstvo tijela iz siromaštva i jedno više prokletstvo od kojeg je bio osuđen i na koje je svjesno razapeo prokletstvo stvaranja. Njegov je život neprekidno sagorijevanje. Neobjašnjivi plamen titrao je u njegovoj krvi. Kao riba u morima živio je u pjesmi. ‘Ja pjevam/i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde’, zapisao je Jure Kaštelan, također pjesnik. Kaštelan nadalje zapaža: »Ima pjesnika koji se uvijek iznova rađaju; jedan od njih je A. B. Šimić. Njegovo mjesto nije u historiji književnosti nego u životu.«

Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. u Drinovcima, u Bosni i Hercegovini. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio je u Širokom Brijegu, a već kao petnaestogodišnjak objavio je pjesmu u časopisu Luč. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio je u Mostaru, zatim je upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima, te školovanje nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. Njegove rane pjesme iz razdoblja između 1913. i 1917. godine u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom putem časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnoga zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica. U tekstovima »Namjesto svih programa«, »Anarhija u umjetnosti« i »O muzici forma« zagovarao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. U eseju »Namjesto svih programa« tako, među ostalim, konstatira: »Umjetnost, jer je vječna, ne može ostarjeti ni zastarjeti; ona, zapravo, ne može biti ni stara ni nova… Umjetnost ne teži ni za čime; teži jedino da bude umjetnost.«

Iako odličan učenik, A. B. Šimić morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopuštale izdavanje javnih tiskovina. Otada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus. Sukladno novom programu, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označavaju se kao Šimićeva ekspresionistička, »anarhična« faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt »hvata« u brzom tempu gradskog življenja (»Pjesma«, »Grad«, »Ples«, »Pjesma pjesnika«). Šimić ponekad koristi i takozvani telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije; izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva.

Vijavica je izlazila do 1919. godine, a nakon toga Šimić je izdavao časopis Juriš. Zatim je nakratko 1923. godine s Milanom Begovićem uređivao Savremenik, a 1924. godine pokrenuo je i svoj treći časopis Književnik. U zaoštrenim manifestima iz Juriša (»Usamljenost duha« i »Juriš«) prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt »duhovnoga carstva na Zemlji«. Godine 1920. objavio je svoju jedinu zbirku »Preobraženja«. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se »Preobraženja« smatraju zasebnom, »kanonskom« fazom, navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (takozvana središnja os), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su Bog, ljubav, smrt (tijelo) i poezija (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe.

Ovako je u povodu sto godina od objave »Preobraženja« pisao književnik Miljenko Jergović u svojoj Subotnjoj matineji u tekstu naslovljenom »’Preobraženja’, Antun Branko Šimić i njegov svirepi i nevidljivi Bog«:

»Prva pjesma ‘Preobraženja’ zauvijek ostaje najpoznatija Šimićeva, po kojoj ovoga pjesnika znaju i oni koje poezija ne zanima, nikad je nisu čitali ni razumijevali, a njezine tragove nalaze tek u svakodnevnom jeziku, u metaforama i frazama u koje se nekim čudom upisala. Tako i prvi stih u toj jedinoj Šimićevoj knjizi, ‘Pjesnici su čuđenje u svijetu’ više nije samo stih, nego je jezična gesta u kojoj nužno i ne mora biti sadržaja, fraza oslobođena značenja ili preispunjena njime, koja je u hrvatskome jeziku, i u još nekoliko okolnih, blizanačkih jezika nadrasla Šimićevu i svaku drugu poeziju, pretvorila se u opće mjesto, u rečenicu koju neobrazovani i nenačitani izgovaraju lako i svakodnevno, ponoseći se njome, a oni drugi je oprezno sriču, sve u nadi da će joj nekako vratiti onaj prvotni smisao i značenje. Riječi se troše, i nije ih lako nanovo izbrusiti, naoštriti i usjajiti. Možda bi se moglo pokušati tako da se kaže da je hrvatsko dvadeseto stoljeće započelo apodiktičnom tvrdnjom ‘Pjesnici su čuđenje u svijetu’, kojom je Šimić raskrstio s prethodnim pjesnicima i pjesništvom svoga jezika.«

Antun Branko Šimić kao kritičar o domaćim je, pa i etabliranim autorima (Vladimir Nazor), pisao vrlo oštro (»Naš najproduktivniji pjesnik«, »Prazna retorika Miroslava Krleže«, 1917.), često ulazeći u polemike (»Pravdanje o Vidriću«, 1922.). Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku književnost, pa čak i u skandinavske književnosti. Preveo je 1923. roman »Blagoslov zemlje« Knuta Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983. u izdanju zagrebačkog Znanja, u popularnoj Biblioteci »Hit«, s pogovorom Dragutina Tadijanovića.

Nakon teške upale pluća 1924. godine, Šimić je obolio od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb gdje je i preminuo. Velik dio njegova opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih godina. Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag Antun Branko Šimić ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane »iznutra«, kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Kao pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom, nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Kao pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Kritičari navode da je reskošću svoga stiha prodirao kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela, kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tijekove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi »Preobraženja« svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.