Ni posve novo, ni normalno

Svijet se mijenja, paradigme se mijenjaju preko noći, pa tako Europska unija više i ne spominje previše zelene politike, nego govori o usmjeravanju ekonomije prema obrambenoj industriji, naoružavanju i proizvodnji oružja. Postavilo se pitanje hoće li i sredstva iz kohezijskih i ostalih fondova iz kojih se financira i izgradnja i rekonstrukcija infrastrukture u Hrvatskoj sada biti preusmjerena prema financiranju izdataka za obranu.

Budući da je Hrvatska i dosad rasla na EU fondovima, slijedeći njihovu agendu, ako se ta agenda mijenja, i hrvatska se ekonomija, čini se, mora prilagoditi, želi li i dalje participirati u izvorima rasta. U skladu s prije svega političkim odlukama, ali i ekonomskom realnošću, kreće se tako sudjelovati u toj politici i retorici koja je općenito sve više militaristička. Tako smo mogli čuti i da je hrana oružje, a misli se valjda i na to da se jesti mora, a kada se svijet zatvara, onda se sigurnije oslanjati na vlastita polja i oranice nego na uvoz, jer se i to može iskoristiti kao metoda pritiska. Istina, vlastiti se resursi ne smiju zapuštati, i zbog sebe, i zbog neovisnosti od drugih, no hrana nije oružje – hrana je život, a oružje se veže uz oružane sukobe koji nose smrt. Vidimo dakle da se neki militaristički ton sve više uvriježio i u jeziku pa se stvara valjda opet neko »novo normalno« u kojemu kao da se prikazuje da je isto proizvodili mi, primjerice, kruške ili metke.

Proizvodnja je proizvodnja – u sferi ekonomije, ali valjda imamo još neki korektivni faktor, etički, da kaže zeleno je zeleno, a crno je crno. A donedavno su onoj »staroj« Uniji čak i ispušni plinovi bili problem… Stvarno, pravi salto mortale. Ali, što da Europa radi kada je ostala sama? Stoji i to da treba biti realan i ostati nogama na zemlji. Doslovno. Ogromna potreba za uvozom, prije svega hrane, je trajni i strukturni problem domaće ekonomije koja je odavno zapustila i proizvodnju i poljoprivredu, a obio nam se o glavu i tijekom recentne inflacije kada se više ne može kontrolirati ni količinski ni cjenovno. Ponovno dakle prijetnja izvana aktualizira pitanje samodostatnosti, o kojem treba misliti u mirnim vremenima. Sada je to s jedne strane nužnost, a s druge pokazatelj da ulazimo u teža i opasnija vremena.

Hrvatski predsjednik i premijer počeli su razgovarati, međutim i dalje postoji neslaganje oko toga u kojem omjeru i kako Hrvatska treba ili ne treba sudjelovati u ratnom sukobu koji prijeti globalno. Stranačke politike su oprezne, i oni koji bi možda najradije kritizirali europske politike paze što će reći jer je nova globalna podjela malo složenija od uobičajenih i uvriježenih kulturoloških obrazaca. Na ekonomskom planu ratovanje se već zahuktalo. Krenulo je odlukom SAD-a da uvede carine Kini, potom je Kina dijelom uzvratila, SAD je potom svima uveo carine na aluminij i čelik, pa realizirao prijetnju carinama prema Kanadi, da bi Kanađani odgovorili bojkotom američke robe. Carine prema EU-u su od strane SAD-a već više puta najavljene i pitanje je vremena kada će i tu krenuti trgovinska bitka kojoj je valjda cilj oslabiti privredu ekonomskog suparnika, s tim da nitko neće proći neokrznut. Europska središnja banka iznova je revidirala prognoze rasta eurozone, i to naniže. Europskoj ekonomiji nije išlo ni dosad, geopolitička previranja već su je poprilično uzdrmala, s naglaskom na veliku, ali pokazalo se, prilično ovisnu njemačku ekonomiju. I da Trump uvede carine, najviše bi ponovno stradala njemačka privreda, velika izvoznica automobila. Sada pak, prenose agencije, propale automobilske pogone počinju koristiti za novu industriju – obrane i proizvodnje oružja.

Oblici proizvodnje i rada materijalna su baza načina života koji je na zapadu već stoljećima usko vezan za kapitalizam čiji je imperativ profit. Nije da nema primjera iz povijesti kako težnja za profitom i tehnološki progres u kombinaciji mogu razorno djelovati na čovječanstvo. Dakle, sve što se radi, sve čemu se teži, uvijek mora imati korekciju u vrijednostima koje u središte stavljaju pojedinca, čovjeka, ljudski život, a temelje se na pacifizmu, miru i blagostanju. Riječi su to koje sada nedostaju svijetu, a koje nikad ne bi smjele ustuknuti pred ratnom retorikom. Ako se vratimo na polje ekonomije, sve isprepletenije s politikom, čelnica monetarne vlasti u eurozoni, Christine Lagarde, obznanila je prošli tjedan da ECB iznova reže ključne kamatne stope, ne bi li građane i poduzeća potaknula na veću potrošnju i investicije. Europljani naime u prosjeku ne troše previše: plaće su rasle, ali se ljudi slabo zadužuju. Dok je prosjek rasta kredita u eurozoni dva posto, kod nas je skoro 16, pa od idućeg mjeseca HNB uvodi strože kriterije za njihovo odobravanje. Navodno su banke, sad pred to zaoštravanje, zatrpane zahtjevima za kreditima jer Hrvati vjeruju da love »zadnju šansu«. Novo povećanje plaća u sektoru školstva je na stolu, zasad Vlada odolijeva, ali s obzirom na to da idu lokalni izbori, stav će se možda i izmijeniti.

Dok se dakle u eurozoni nižim kamatama građane treba poticati da dignu kredit, kod nas ih još treba i sprječavati što pokazuje da aktualna monetarna politika eurozone ne pogađa bit naših potreba. Što se ograničenja rasta tiče, Lagarde je rekla da revizija rasta naniže za eurozonu za ovu i iduću godinu proizlazi iz slabijeg izvoza i kontinuirane slabosti ulaganja kao posljedice velike neizvjesnosti povezane s trgovinskim i gospodarskim politikama uopće. Dakle, jasno je, najavljene carine i mogući trgovinski ratovi mogli bi sasjeći robnu i razmjenu usluga, smanjiti ulaganja, ali zato raspiriti inflaciju, pa i nestašicu pojedinih roba po pojedinim tržištima. S jedne strane očekuje se dakle pad ekonomske aktivnosti, a s druge rast cijena. Ako se ne zbrojimo oko proizvodnje hrane, moglo bi biti nestašica, a ako cijene nastave rasti – a po svoj prilici hoće – moglo bi biti gladi.

Monetarna politika u takvim uvjetima nema što misliti, mora relaksirati uvjete potrošnje i zaduživanja, iako je jasno da će i fiskalna djelovati u istom smjeru, jer se najavljuje novo veliko naprezanje proračuna zbog ulaganja u spomenutu obrambenu industriju. Sve to bi moglo djelovati proinflatorno, no kamatne stope će vjerojatno i dalje ići dolje. Čak je i njemački Bundesbank, tradicionalno kritičan prema proračunskoj potrošnji, tražio relaksiranje fiskalnih pravila.

U svom govoru nakon sjednice Upravnog vijeća ECB-a Lagarde je precizno pobrojila kako trenutne ekonomske silnice vrše kontradiktorne učinke za zauzimanje smjera monetarne politike pa ih je važno akceptirati i još jednom podvući. Što se tiče revizije očekivanog rasta, Lagarde je dosta toga rekla. Kaže da su »geopolitičke napetosti, kao što su neopravdani rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine i tragični sukob na Bliskom istoku, i dalje važni činitelji neizvjesnosti«. Rast bi, kaže ona, »mogao biti slabiji bude li odgođeni utjecaj pooštravanja monetarne politike dugotrajniji nego što se očekuje«, a mogao bi »biti veći dovedu li blaži uvjeti financiranja i niža inflacija do bržeg povećanja domaće potrošnje i ulaganja«. I onda kaže da bi »rast mogao biti veći i ako se povećaju rashodi za obranu i infrastrukturu«. Ponovno aktualni Keynes rekao je kako ekonomija nije znanost nego grana logike, a Lagarde je u tom tonu nastavila govoreći i o inflaciji. Dođe li, rekla je, »do općeg zaoštravanja trgovinskih napetosti, euro bi mogao deprecirati i troškovi uvoza mogli bi porasti što bi stvorilo pritisak na rast inflacije«. No, dodala je odmah, »manja potražnja za izvozom europodručja zbog većih carina... stvorili bi pritisak na smanjenje inflacije«. Cijene hrane, podsjetila je Lagarde, »mogle bi biti veće od očekivanih zbog ekstremnih vremenskih uvjeta i razvoja klimatske krize«. Inflacija bi, veli, »mogla biti viša budu li rast plaća ili rast dobiti veći nego što se očekuje«, a rast inflacije, zaključila je, »mogli bi potaknuti i veći rashodi za obranu i infrastrukturu...«.