Nova propast velikih narativa

Stambeno pitanje jedno je od osnovnih preduvjeta za normalan život i rad pojedinca ili obitelji, a u Hrvatskoj je nepriuštivost stanovanja ogroman problem. Krenulo ga se rješavati porezima koji bi vlasnike nekretnina trebali potaknuti da nekretnine koje ne koriste stave na tržište, prodaju ili iznajme, što je međutim potez visokog rizika jer ljudi svojom imovinom radije upravljaju sami, pogotovo kad vide kako se upravlja javnom imovinom te kako je pravna država spora.

Dakle, već se mogu čuti kritike na taj model koji će možda donekle povećati ponudu stanova, ali problem neće riješiti. S jedne strane postoji skepsa vlasnika nekretnina, a s druge je njegov strukturni manjak što se potencijalno rješenje opet prepušta tržištu: ono se ponovno spušta na mikrorazinu dogovora između pojedinaca, sudionika tog tržišta, koji bi opet između sebe trebali na neki način trgovati postojećim stambenim fondom. On tako i dalje ostaje razmrvljen, usitnjen i bez snažne investicijske poluge koja bi pratila plansku izgradnju. Temeljni je dakle problem i dalje premala ponuda stanova, dok je potražnja i dalje snažna jer nije generirana samo iz domaćih izvora. Kvalitetne novogradnje je premalo, a ona kvalitetna na dobrim lokacijama većini je hrvatskih građana već odavno cjenovno nedostižna.

Godinama se kupovina nekretnina poticala kroz poticanje potražnje, odnosno subvencioniranjem stambenih kredita u suradnji s privatnim bankama. Iz tog »javno-privatnog« partnerstva proizašlo je da je dio građana uistinu uspio doći do krova nad glavom, ali uz skupe hipoteke, dok su cijene ostale trajno visoke, smanjujući dodatno mogućnost onima koji u taj program nisu ušli da dođu do nekretnine uz prihvatljivu cijenu.

No, domaća potražnja, pa ni ova poticana, nije glavni okidač rasta cijena. Postojeće nekretnine su na sve otvorenijem i sve slobodnijem tržištu što uključuje kupce sve veće kupovne moći. Domaća se pak kupovna moć potpuno urušila kroz inflatorne pritiske i selektivan rast plaća gdje dio građana posve ispada iz te utrke. Barem polovina zaposlenih nema više ni temeljne uvjete da podigne kredit jer su dohoci nagriženi rastom troškova života, a cijene nekretnina nedostižne. Ne samo da neće moći kupovati, već je izvjesno da dio građana neće biti u poziciji niti da nekretnine koje su naslijedili mogu održavati. Pritisnuti još i porezom, mnogi će se vjerojatno još češće naći u situaciji da će se morati odricati obiteljskog naslijeđa kako bi se prehranili. Zato ljudi prosvjeduju i bojkotiraju, ali kao da ne mogu do kraja ni formulirati ni locirati odgovornost i krivca.

Prosvjedovalo se neki dan i ispred naše središnje banke čija se paradigma i smisao postojanja, istina, odavno odlijepio od stvarnosti. Međutim, ona je bila samo provodnik za, primjerice, uvođenje eura, koji je dosta pridonio poskupljenjima te sam po sebi označio odricanje od monetarne politike. Euro je u Hrvatskoj uvela Vlada, euro je bio politički projekt, pa je jasno na koju se adresu - ako ćemo o tome - treba obratiti. Ako se pak vratimo na nemogućnost kupovine stana, dosad su kupci nekretnina mahom dolazili iz Europe, te na taj način vršili pritisak na potražnju i cijene, a uskoro će se inozemna potražnja i dodatno proširiti. Prošli smo tjedan tako opet mogli čuti kako će ulazak u »još jedan elitni klub«, kako se sada tepa OECD-u, dodatno povećati potražnju za nekretninama u Hrvatskoj pa je izvjesno da će se pritisak na cijene nastaviti. No, bit će to samo jedna od silnica koje djeluju na tržište, a ima ih više.

Nekretnina je općenito premalo jer se premalo gradi, a ono što se izgradi traži potražnju potentniju od domaće. Nema zaštite domaćeg kupca ni regulacije cijena na razini koju on može progutati, i dok ne bude toga, dok ne bude planske izgradnje i useljavanja, bit će samo dodatnog iseljavanja. Ono što je još donekle dostupno domaćem kupcu je stara gradnja gdje se mahom preprodaje stambeni fond naslijeđen iz socijalizma koji i jest stvorio urbane vizure naših velikih gradova. Modernistički koncept života koji je uključivao posao, stan, te društvenu ulogu, koja, ako se igra po pravilima, jamči kakvu-takvu sigurnost, stabilnost i izvjesnost života, odavno je, skupa s državom blagostanja, otišao u ropotarnicu povijesti. Sada se očito samo možemo prisjećati elemenata života kakav više ne postoji. Optimalne se projekcije tako više ne projiciraju u budućnost nego u prošlost što je općenito karakteristika našeg doba da ne može stvoriti vlastiti veliki narativ, veliku priču, u koju bismo vjerovali kao jamac za bolje sutra. S obzirom da je realnost surova, pojmovi koji bi trebali nositi jaki etički i spoznajni naboj gotovo da su ispražnjeni pa kad govorimo o socijalnoj pravdi, progresu ili napretku, sve se to obija o zid ironijskog odmaka kojem nas je život naučio. Riječi koje su nekad bile pune naboja, postale su samo prazni označitelji.

I priče o tim elitnim klubovima u koje ulazimo i samo što nismo dosegnuli taj obećani raj, odbijaju se također kao prazan zvuk jer ako su ljudi na minimalcu, a mirovina nije dovoljna ni za preživjeti polovicu mjeseca, onda je jasno da od elitnih klubova koristi imaju samo elite. No, to je samo dio problema. I ti elitni klubovi i sami, kao što vidimo, prolaze kroz ozbiljne krize identiteta pa je loviti ih kao slijediti izmještene putokaze ili trčati za pokretnim metama.

Europa gubi ekonomsku utrku pa pokušava sada promijeniti paradigme koje su je s jedne strane usporile na karti svijeta, a s druge odvojile od ljudi. Europa sve teže zauzima zajednički stav oko bilo čega, ali zato saziva »hitne« sastanke koji prolaze bez ikakvih zaključaka. Ta Europa, kojoj težimo i u koju smo toliko željeli ući, da budemo što bliže tom izvoru topline i stabilnosti – i još trčimo prema tome - sve više sliči na velikog čarobnjaka iz Oza koji umjesto da nam pokaže put kući i sam treba pomoć. No, tako to obično biva i u životu pojedinca, a očito i zajednice prolaze slične puteve otrežnjenja i emancipacije, prije ili kasnije moraš se okrenuti samom sebi.

Dakle, prvi postmodernistički lom desio se u drugoj polovini prošlog stoljeća kada je propala socijalna, a uspon doživjela neoliberalna država koja je, bivajući nesposobna da riješi nagomilane ekonomske probleme, veselo prigrlila paradigmu tržišta. Pojedinac je postao slobodan - slobodan da osmisli vlastiti identitet, ali i odgovoran za vlastiti ekonomski uspjeh ili propast. Identiteti su, rekao je lucidno Zygmunt Bauman, od zadanih postali zadaća. Umjesto na razmjenu, neoliberalizam je, primjećuje i Michel Foucault u sklopu svojih predavanja na College de France, naglasak stavio na kompeticiju, konkurenciju, a onda se iz toga izvodi ideja nejednakosti kao nešto normalno i poželjno: »Gotovo svugdje u liberalnoj teoriji, od kraja 19. stoljeća, praktički priznaju (neoliberali, op.a.) da je bit tržišta konkurencija, odnosno da to nije ekvivalencija, nego, naprotiv, nejednakost.« (M. Foucault, »Rođenje biopolitike«, Sandorf&Mizantrop, Zagreb, 2016. str. 126.)

Veliki narativi o progresu, razvoju, napretku, davno su se već urušili, odnosno iznova se redefinirali, ali isključivo kroz paradigmu tržišta, profita i s njime povezane moći. Europa, koja je utemeljena kao zajednica za ugljen i čelik, također je prihvatila neku vrstu trećeg puta gdje je određeni stupanj države blagostanja zadržan, ali ono socijalno kao da je zamijenjeno isključivo pravnim – regulacijom, procedurama i birokracijom, koju je još Max Weber vidio kao temelj kapitalističke podjele rada, međutim, ovdje kao da je prešla u novu vrstu sakralnog, da se poslužimo Durkheimovom podjelom, ili pak u neku vrstu fetiša koji sada gubi moć. Sada dakle dolazi do demontaže i ovih novijih narativa, slika svijeta na kakvu smo navikli se ruši, svijet se mijenja, a novi obrisi čine se totalno distopijski.