Ako ne znaš što se skrilo...

Postoji mala bojazan da se o tome na ovom mjestu već pisalo, ali sve da se i pisalo tema je takva da neće škoditi malo ponavljanja. Uostalom sve što se u nas čini aktualno, recentno, goruće i trenutačno i nije nego mala škola ponavljanja koju stalno pohađamo da bi i opet iz nje izašli na ulicu jednako spremni ponoviti baš svaku pogrešku. Ono da je povijest učiteljica života u nas je ionako vazda bilo shvaćeno tek kao napitnica što se izvikuje od prigode do prigode.

Uglavnom, ima od toga mali milijun godina kada je grupa srednjoškolskih besposličara vispreno zaključila da se svim tim Skandinavcima prezime dade tako da se na očevo ime zalijepi ono son. Pa ako je već tamo neki Magnuson starog Magnusa sin, što fali da sinovi Marka našeg budu Markoson braća. Ispalo je to dobra zabava, bilo da se otac zove Stevo pa da mu je sin Ante Stevson, ili da je ćaća Maks pa je Petar Maksson. Sitnih problema jezičnih zadavalo im je jedino prezime Ferenčak, ali u tome i jest draž ove igre sa skandinavskom navadom da se sinovima u čast ćaće prezime kuje. Trajala je ta igra tek koji dan, ondašnji srednjoškolci danas su tek proćelave platiše poreza, da bi jednog dana na sveto hrvatsko tlo ugazio ni manje ni više nego Sigurdsson. Dagur Sigurdsson! Taman da požele momci Dagura suočiti sa svojim dječačkim budalaštinama, tek toliko da zna što je onomad bilo.

Elem, ako ne znaš što je bilo, bio je rukomet. Ne bi to bilo toliko važno da se ne radi o sportu za koji smo mislili da je odavno blago u Gospodinu usnuo. Ne zamre sport sam od sebe, zamre u nas sport svaki zbog kojekakvih hijena koje bi očerupale zdravo tkivo svakome dokle god i komadić toga tkiva ima neku svoju tržišnu vrijednost. Nema na ovim prostorima odavno onog prezrenog socijalizma što djeci daje da treniraju besplatno i neopterećeno ćaćinim i materinim dugovima i minusima na računu. Danas su druga vremena, danas jesi sutra nisi kakav god da si talent, a bome nema davno da su se čak i medalje kovale isključivo uz pomoć Blažene Djevice. Vrč je išao na vodu dok čak i čovjek zvan Gobac nije shvatio da više tako ne ide. Pa je posegnuo za strancem. Dotle je došlo. Nije Dagura doveo sentiment, ali ta neka kombinacija lijepa honorara i sportskoga izazova da oživi kliničkog mrtvaca vjerojatno jest. Skandinavska racionalnost i balkanska improvizacija! Kome je to uspjelo osim velikom Zlatanu Ibrahimoviću!? Brate, nikom. Sve do nekidan. A sve zato što se više nije imalo kud nego pustiti islandskog stratega da sam bira svoju družinu, da sam dirigira i da sam uči tekst hrvatske himne. I eto euforije! A sve zato što je voda došla do grla. Najbolji smo kad voda dođe do grla. Navodno.

Dakle, ako ne znaš što je bilo, a bit’ će da Dagur i ne zna, valjalo bi se vratiti i dalje od onog vremena kad su dokoni mulci od dičnih naših prezimena na -ić radili skandinavsku inačicu. Rijetko se, naime, spominje, a šteta je kad lijepa je predaja ona da su praktički prvi ozbiljni slušatelji glazbenih uradaka Marka Perkovića bilo momci iz ViVa Ludež. A to hoće reći Lucić, Ivančić i Dežulović. Split, konoba na Toću, oni imaju kolegij za jednim stolom, a momče što je za stolom do moli ih da poslušaju kazetu s njegovim materijalom. Pa su poslušali. I nisu ga pokopali. Sve da je i romantizirana ovo verzija, puno govori ako ništa o tome kako su svi počeci u nas teški, pomalo bizarni.

A šta bi Perkoviću da postane Thompson, da zaore brazdu kao da je ‘41., vrag bi ga znao. Bit’ će da je prostor bio prazan, domoljubne pjesme slaba dometa i naboja, pa je valjalo uletjeti u pustih šesnaest metara poput robusna golgetera. I ako već ne znaš kako je bilo eto tako je nekako bilo. Kroz godine se zatim navuklo svijeta i svijeta na siromašnu glazbu i pompozne stihove, a da ne zna čovjek odakle kulja to nazovi nezadovoljstvo u stihovima pjevača koji je sasvim lijepo oplodio svoje trude. Tko li to njemu smeta, koga on to zaziva, i što to mladost današnja, koja se ne sjeća dalje iPHONEA, uopće čuje kad zapjeva!? Spavati s jednim okom otvorenim jer čuješ korake u noći niti je zdravo, niti je znak stabilna uma. Metafora!? Prije će biti da je dobar vab da se u škrabicu koji milodar baci.

Uglavnom, ako ne znaš što je bilo, bila je u rukometaša – što su su se neočekivano i junački okitili srebrom na Svjetskom prvenstvu, a sve pod paskom Dagura Strašnog - velika želja da im na dočeku pjeva i Thompson. Kažu da su baš uz tu njegovu uspješnicu pokorili umalo cijeli svijet, sve osim Danske. Pa ga žele na dočeku jer, kako rekoše, tako iskazuju domoljublje, baš kao da im treba dokazivati išta nakon silne srčanosti na terenu.

Učini se nekad čovjeku sa strane kako svim tim našim sportašima i istinskim majstorima svakovrsne igre, nogometa i rukometa pogotovo, dok igraju u inozemstvu ne daju pjevati ništa, taman da jedva čekaju reprezentativni angažman pa da mogu pustiti glas iz petnih žila. I čini se da nikada nikog uz njih nema, odnosno da nikada nikog nije bilo, pa da im objasni da nekih granica jednostavno ima, da ih mora biti i da nije sve što olako domoljubljem zovu uistinu domoljublje. Ali ajde, vrag je svako zanimanje gdje se izlazi pred publiku što se u tisućama broji. Ponese štošta čovjeka. Pa ako je i Thompson neka je, samo da ne ispadne i opet da je žrtva kad realno nije. Nit’ je žrtva, nit’ je onaj koji spaja ovaj narod kako to ocjeni kompletna Vlada, već je dapače od starta onaj koji uglavnom dijeli dok nam pod milijunti put pod nos stavlja ratove svake vrste, bilo da se radi o njegovom participiranju u onom Domovinskom, bilo o sudjelovanju njegovih predaka u onom Drugom. Ali, sve su to, ocjeni tako nonšalantno ministar turizma i glazbeni znalac, domoljubne pjesme.

A onda redom političari kazaše i to da su rukometaši izvođače sami birali. E, tu smo već na nezgodnom terenu, jer što bi bilo da su, primjerice, naši rukometaši poželjeli da srebro proslave uz, ne daj bože, Jelenu Karleušu? Ili, zašto ne Taylor Swift? Platio bi to državni ili gradski proračun jer rukometaši su to poželjeli!? Ili da su, recimo, želeći udovoljiti svom izborniku, poželjeli da nam na Trgu glas pusti najslavniji islandski izvozni glazbeni proizvod Bjork Gu?mundsdottir pa da umjesto na »Ako ne znaš što je bilo« svetinja ruke diže na »Its Oh So Quiet«? Bi li bilo isto, ili ne bi!? Bi li tad premijer docirao Zoranu Pusiću o tome kako je inzistiranje na zabrani Thompsonova nastupa daljnje produbljivanje ideoloških podjela, makar priznati valja da to dociranje ne zaslužuje srebrno već zlatno odličje za licemjerje. Jer eto ne produbljuje ideološke podjele onaj tko zna kadikad s desetinama tisuća ljudi vikati što nitko na svijetu od srama ne viče, nego onaj koji na to upozorava.

Ako, međutim, ne znaš što je bilo, bi doček na Trgu i bi Thompson kojeg su rukometaši dočekali u špaliru baš kao da je on osvojio srebro, a ne oni. I neka ga je bilo, jer zabrane odavno ništa postigle nisu, a i neće. Pa kad je već tako, nekako je red da se i dobrom čovjeku Daguru pokuša objasniti o čemu zapravo pjeva ta pjesma koju mu njegovi momci toliko vole. Recimo zato to ovako, pače zapjevajmo.

- Ako ne znaš šta je bilo nek ti kaže vojska Keflavika

Pitaj svaki ledenjak našeg grada Reykjavika

Pitaj Pjorsu i Hofsjoekull, lavu Fafradalsfjalla

Ako ne znaš milo moje upitaj heroje

Pitaj Althing što je bilo oko sporazuma iz Kiela

I Snaefell, hladnu vodu jezera Myvatnija

Jel’ se Crkva Islanda suza naplakala

To upitaj milo moje što bi oko Bakalara! -

Eto, benigno skroz. A dok je javnost benevolentno pljeskala i doktoru Krešimiru Rotimu, jer je član stožera i nikog nije briga da je bio jedan od rado spominjanih aktera afere Beroš-Petrač, dok je masa na Trgu pjevala s Thompsonom, a svi redom izvještavali o sjajnoj atmosferi, daleko od očiju javnosti život je išao po svom. Pa ako ne znaš što je bilo, bila je i posve zakašnjela smjena kompletne uprave Jadrolinije, i ministar Butković koji samo čeka da ga smijene, i inflacija koja je svakim danom veća, i turizam koji je nikad skuplji i skoro na koljenima, i saborska većina koja je nikad tanja, i oporba koja i dalje ne zna tko joj je lider, i uprava Hrvatskih šuma koja odleti, i Penava na inauguraciji, i tko zna koliko još marifetluka za koje niti ne znamo, niti ćemo znati makar su se dogodili. Dočeci su vazda dobra kulisa da se iza nje štošta sakrije i napravi, baš kao i svako ukazanje Thompsonovo kojem evo ni Porina ne bi dali. Pa ako ne znaš što se skrilo nemaš brige, bit će to i opet.