T. S. Eliot, obnovitelj i »kovač« jezika

Početkom ove godine, 4. siječnja, navršila se 60. godišnjica smrti angloameričkog pjesnika, kritičara i dramatičara Thomasa Stearnsa Eliota. Rođen je u St. Louisu, Missouri, 1888. godine, a preminuo je 1965. u Londonu. Svjetsku slavu stekao je podjednako kao pjesnik, kritičar, esejist i dramski pisac, pa je prema općem mišljenju jedan od vodećih književnih stvaratelja cjelokupnog modernizma. Podrijetlom je iz engleske obitelji, a djed mu je kao protestantski svećenik otišao na američki Zapad. Studirao je na Harvardu, u Oxfordu, na Sorbonni i u Marburgu, doktoriravši tezom o filozofu F. H. Bradleyju. Na Harvardu se počeo baviti književnošću, a osobito ga je privlačilo pjesništvo talijanske renesanse. Zanimao se i za filozofiju. Kad je imao 22 godine odlazi u Pariz gdje je slušao predavanja filozofa Henrija Bergsona, dok je kasnije na Harvardu studirao istočnjačku filozofiju i sanskrt.

Od 1914. stalno je živio u Engleskoj. Godine 1927. prešao je na anglikanizam, a zatim je i službeno postao građanin Velike Britanije. Djelovao je kao nastavnik, književni recenzent, bankovni činovnik, urednik časopisa Egoist i Criterion te urednik za poeziju izdavačke kuće Faber and Faber. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima i Nobelove nagrade za književnost 1948. i šesnaest počasnih doktorata.

Eliotova opsežna i sustavna naobrazba (klasični jezici, filozofija, psihologija, književnost) očita je u cjelokupnom njegovu književnom radu. Za njegov je razvoj važan avangardni utjecaj Ezre Pounda, ali i anglokatolička tradicija, engleski metafizički pjesnici, Shakespeare, Dante i francuski simbolisti. Eliotova književna djelatnost obuhvaća područje književne kritike, lirike i drame u stihovima. U središtu je njegova stvaralaštva odnos moderniteta i tradicije, u smislu njezine obnove i integriranja u modernu duhovnost. Kao protivnik neoromantičara i romantičarskoga mentaliteta uopće, Eliot je sam za sebe rekao da je »anglokatolik u religiji, rojalist u politici i klasicist u književnosti«.

Kako navodi natuknica na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, tu i počinje paradoks pjesnika i kritičara Eliota: društveni konzervativac te bitan eksperimentator i pronalazač na području pjesničkog izraza (obnovitelj i »kovač« jezika poput Joycea, Yeatsa i Pounda). Eliot traži i nameće poredak emociji i imaginaciji, u svojim pjesmama primjenjuje najmodernije tehnike struje svijesti, tražeći i ostvarujući svoj glasoviti »objektivni korelativ«, predmet koji je znak i izraz istodobno.

Nastojeći uspostaviti što univerzalnije simbole i proširiti krug asocijacija, Eliot uz svakodnevne stvari u svoje lirske kompozicije unosi i mnoštvo aluzija na opća mjesta kulture, citate iz djela starih i novih engleskih i stranih autora, što otežava izravnu komunikaciju, ali povećava sugestivnost stihova, kao u znamenitoj poemi »Pusta zemlja« (1922.). Temelj je njegove poetike neprestano suprotstavljanje i istodobna stopljenost prošlosti i sadašnjosti, problematika povijesnog i apstraktnog vremena uopće. To je naročito vidljivo u filozofsko-religioznom spjevu »Četiri kvarteta« (1943.), najvećoj mističnoj pjesmi napisanoj na engleskom jeziku u 20. stoljeću. U svom pristupu kršćanstvu Eliot se bavio istraživanjem prirode vremena, značenja povijesti, duhovnom psihologijom čovjeka i suštinom vjerskog iskustva. Podsjetimo na čuveni stih: »Sadašnje vrijeme i prošlo vrijeme možda su oba u vremenu budućem, a buduće je vrijeme u prošlom sadržano.« (u prijevodu Antuna Šoljana)

Eliotov pjesnički izraz otkriva raznovrstan ritam, spajanje kolokvijalnih i ritualnih elemenata te veliku disciplinu pri obradi jezične građe. Utjecao je na nekoliko naraštaja engleskih, američkih i europskih pjesnika i kritičara. Nakon 1930. godine Eliot je posvetio veliku pozornost obnovi drame u stihovima. Započevši u duhu aristofanske komedije, on je tu zamisao ostvario u remek-djelu »Ubojstvo u katedrali« (1935.) kao tragični misterij i liturgijsku dramu. U »Obiteljskom sastanku« (1939.) stvorio je pjesničku igru s elementima grčke tragedije, dok je u »Domjenku uz koktel« (1949.) dao duhovit i zabavan kazališni komad s religijskim implikacijama. Eliot je uspio oživjeti renesansni oblik drame u stihovima uz suvremene sadržaje i tehničke novine.

»Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka« ostaje jednom od njegovih najkarakterističnijih pjesama, dok se Eliotova »Pusta zemlja« smatra jednim od najutjecajnijih i najvažnijih djela moderne književnosti, odnosno poezije na engleskom jeziku. Radnja poeme okvirno prati legendu o potrazi za Svetim gralom i Kralju ribara, uz brojne vinjete vezane uz opis suvremenog britanskog društva. Kako je u pogovoru knjizi »Izabrane pjesme« T. S. Eliota napisala Sonja Bašić, Eliotov opus od »Puste zemlje« do »Četiri kvarteta« vjerojatno je posljednji pokušaj jednog pjesnika našeg doba da pruži sveobuhvatnu viziju sudbine čovjeka koji pripada historijskom i mitološkom kontekstu zapadne kulture i, eksplicitno ili implicitno, velikoj duhovnoj strukturi kršćanstva. Kako ističe, »Pusta zemlja« je kao zbir »krhotina« kojima je pjesnik podupro, a možda još jače razrušio ruševine Europe i cijelog Zapada. Naslov poeme aludira na arturovsku legendu o Kralju ribara, kralju zaduženome za brigu o Svetom gralu, čija nemoć ne utječe samo na njegovu sposobnost začinjanja djece, nego i na plodnost cijelog kraljevstva koje se stoga pretvara u neplodnu pustu zemlju. U tom smislu znakovit je početni i često citirani stih: »Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje…« (u prijevodu Antuna Šoljana)

Eliot je djelo ispunio brojnim aluzijama na prethodna književna djela, prije svega iz zapadnog kanona, ali i referencama na budizam i hinduizam. Stil poeme varira od satire do apokaliptičnih proročanstava. Autor je u nju utkao složene teme o jalovosti, uzaludnosti i gubitku vjere sa svim utjecajima što ih oni imaju na živote pojedinaca i društva, ali i na vječno traganje za životom i uskrsnućem. To su teme što ih je našao u starim mitovima kao i u velikim svjetskim religijama. Kritičari su »Pustu zemlju« tumačili kao odraz autorova dubokog razočaranja modernom industrijskom civilizacijom, izazvanog kako Prvim svjetskim ratom, tako i frustrirajućim životom u Londonu gdje je Eliot prije pisanja poeme radio kao službenik u banci. Iako je zbog nekih stihova Eliot kasnije postao predmetom optužbi za antisemitizam, »Pusta zemlja« stekla je izuzetnu popularnost te bila često citirana u popularnoj kulturi.

Spomenimo još i Eliotovo dramsko djelo »Ubojstvo u katedrali«, nastalo za potrebe festivala u Canterburyju. U njemu se prikazuje sudbina Tome (Thomasa) Becketa, kanterburijskog nadbiskupa iz 12. stoljeća, koji je platio glavom sukob s kraljem Henrikom II., poričući pravo državi da sudi Crkvi. Djelo je, zapravo, teološko; pjesnički ogled o naravi mučeništva. Kako kršćansko mučeništvo, čak ni u najortodoksnije kršćanske publike nije nešto s čime se lako emocionalno i filozofski identificirati, Eliot se poslužio svojevrsnom dvostrukom ekspozicijom, uspostavljajući tanane usporednice s mukom i smrću prvog mučenika Isusa Krista: tako se mogao osloboditi površne psihologije i usredotočiti se samo na pjesnički i filozofski zaplet. Drama »Ubojstvo u katedrali« odavno ima status jednog od najdubljih religioznih djela našega vremena.

T. S. Eliot bio je i važan kritičar književnosti, umjetnosti i kulture. Prva zbirka njegovih eseja objavljena 1920. u knjizi »Sveta šuma« sadržavala je među ostalima i esej »Tradicija i individualni talent«, jedan od najutjecajnijih eseja stoljeća i manifest novog književnog pokreta. Druga važna zbirka Eliotovih kritičkih eseja izrasla je iz predavanja što ih je držao na Harvardu – »Korist pjesništva i korist kritike« (1933.). Godine 1948. napisao je »Bilješke za definiciju kulture«.

Kao kritičar Eliot se smatra pretečom i jednim od utemeljitelja takozvane nove kritike, jer su njegovi osvrti i eseji uveli nove načine u književnu kritiku i u proučavanju književnosti, osporavajući pozitivizam i naglašavajući razumijevanje djela neovisno o autorovim životnim stajalištima i čitateljevim preduvjerenjima. Zalažući se za izravno iskustvo čitanja, on je uveo i razumijevanje tradicije koje se ne smije zasnivati na nasljeđivanju prethodnika, niti njihovom izravnom osporavanju, nego na zamisli cjelokupne vrhunske književnosti europskoga kulturnog kruga. Eliotov je utjecaj vrlo velik u svim europskim književnostima, pa tako i u hrvatskoj, osobito u generaciji pjesnika i kritičara nakon pedesetih godina 20. stoljeća.