Stoljeće filozofa Gillesa Deleuzea

Ove godine u filozofskim krugovima obilježava se 100. godišnjica rođenja francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, koji je rođen 18. siječnja 1925. u Parizu. Zajedno s Michelom Foucaultom i Jacquesom Derridaom, Deleuze pripada krugu najistaknutijih predstavnika francuske postmoderne i poststrukturalističke filozofije. Nakon što je diplomirao filozofiju na Pariškom sveučilištu (1948.), nekoliko je godina radio kao srednjoškolski profesor, a potom kao sveučilišni profesor u rodnome gradu.

Njegov filozofski opus, koji se temelji na pojmovima multipliciteta, konstruktivizma, razlike i želje, predstavlja radikalni odmak od dominantne tradicije europskoga mišljenja prošloga stoljeća. Pod utjecajem psihoanalize bavio se i razmatranjima u područjima književnosti, filma i slikarstva. Javio se šezdesetih godina studijom »Nietzsche i filozofija« (1962.), a uslijedili su »Razlika i ponavljanje«, »Spinoza i problem izraza« te »Foucault« (1968.). Od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća do smrti 1995. godine Deleuze je napisao mnoga utjecajna djela iz područja filozofije, književnosti, filma i primijenjenih umjetnosti.

Najvažnija djela potpisuje u suradnji s filozofom i psihonalitičarem Félixom Guattarijem (»Kafka«, 1975; »Rizom«, 1976; »Politika i psihoanaliza«, 1977; »Što je filozofija?«, 1991.), a njihovo dvosveščano životno djelo »Kapitalizam i shizofrenija« (1. »Anti-Edip«, 1972; 2. »Tisuću platoa«, 1980.) jedno je od ključnih djela francuskoga postmodernizma i suvremenoga političkog aktivizma. Filozofski doprinos Gillesa Deleuzea očituje se u dvama smjerovima, od kojih je prvi usmjeren interpretaciji vodećih filozofa (Benedikt de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz, David Hume, Immanuel Kant, Friedrich Nietzsche, Edmund Husserl i dr.) i njihovih metafizičkih i epistemologijskih pozicija, a drugi razvijanju vlastita filozofskoga puta u smjeru razmatranja koncepata razlike, događaja, smisla (razuma) i shizofrenije. U djelu »Anti-Edip« iznosi svoju temeljnu filozofsku postavku: treba prevladati tradicionalnu statičnu koncepciju bitka u korist mišljenja koje se razvija u mnoštvu, raznorodnosti i različitosti zbiljnosti. Nesvjesno i shizofrenija naglašavaju se kao revolucionarni potencijal kapitalizma. Njegove knjige »Razlika i ponavljanje« te »Logika smisla« navele su Foucaulta da kaže kako će zbog tih djela možda jednog dana dvadeseto stoljeće biti nazvano Deleuzeovim stoljećem.

U Hrvatskoj je u objavljivanju Deleuzeovih knjiga osobito agilan izdavač Sandorf (+ Mizantrop). Izdvojimo »Tisuću platoa«, drugi tom djela »Kapitalizam i shizofrenija«, koje su u suradnji napisali Deleuze i Guattari. To je nesumnjivo njihova najznačajnija politička knjiga u kojoj su iznijeli svoje originalno poimanje pluralizma. Kapitalizam i shizofrenija predstavlja dvostruku kritiku Marxa i Freuda, dok se »Anti-Edip« više bavio Freudom. Uspostavljajući polje eksperimenta u kojem individua postaje autonomna i nezamjetna, »Tisuću platoa« omogućuje obnavljanje velikog dijela političke teorije, posebice marksističke misli. Radi se o ideji da se vrijeme ili stvaranje sastoje od kanala protoka, putova oslobađanja i utjecaja na samoga sebe pri čemu individue u nekoj cjelini depersonaliziraju jedna drugu i singulariziraju jedna drugu. Upravo se to dogodilo Deleuzeu i Guattariju.

»Riječ je o jednom od najvažnijih filozofskih djela dvadesetog stoljeća u prijevodu (Marko Gregorić) koji je sjajno obavio vrlo tešku zadaću (i koji) također valja smatrati filozofskim činom. U suradnji Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, filozofa i psihijatra, (…) nastala su (teorijska) djela, novi problemi i novo pojmovlje koji su duboko obilježili suvremenu filozofiju. (Oni) su proširili i područje za izvođenje prve zadaće filozofije: analize. Njihov je pristup takozvana radikalna horizontalnost, odbijanje hijerarhijskoga mišljenja te pokušaj u kojem nastoje misliti procese: formiranje, tjelesnost, mašine, a prije svega žudnju kao socijalnu žudnju. U metaforičkoj redukciji: ne koriste paradigmu stabla s dubokim korijenjem i visokom krošnjom već paradigmu rizoma«, napisala je u recenziji knjige Nadežda Čačinovič.

Sandorf je objavio i Deleuzeovu knjigu »Proust i znakovi«, u prijevodu Borisa Žličara, koja predstavlja rukavicu bačenu u lice psihoanalizi u jeku lakanizma. »Jer kako drukčije opisati knjigu koja se prvenstveno bavi psihologijom (i psihijatrijom), a koja, s obzirom na vrijeme kada je pisana, ni jednom riječju ne spominje ni Freuda ni psihoanalizu, iako se u njoj posvuda može naići na psihoanalitičke koncepte (npr. tumačenje snova i sanjanja, parcijalne objekte, neurozu, pa čak i patricid), ali različito protumačene i smještene u sasvim drukčiju teoriju. Preciznije, Freud i psihoanaliza se ne spominju u prvom dijelu, koji je pisan prije revolucije ‘68-e, dok u drugom dijelu, gdje ih se na par mjesta i doslovno spominje, to se čini samo marginalno, kao još jednu (doduše, aktualnu) od tisuća drukčijih i mogućih točaka gledišta na istu problematiku, jednu od mogućih taksonomija. Jer jedan od glavnih koncepata koji se provlači ovom knjigom jest perspektivizam, ili mogućnost postojanja mnoštva točaka gledišta na isti objekt. 

A to je uostalom i važan aspekt Deleuzeove filozofije čiji je opus sastavljen od knjiga od kojih svaka prilazi uglavnom istim ili sličnim problemima iz drukčijih točaka gledišta (što podrazumijeva isti postupak i unutar svake knjige zasebno, kao što je to i ovdje slučaj). Drugi važan koncept kojim se ova knjiga bavi jest onaj transverzalnosti, od perceptivne do spolne transverzalnosti (problematiku teorije procesa spolne transferzalnosti ili teoriju primordijalnog hermafroditizma, koju je Proust unio u svoj roman prepisavši je izravno od Darwina, Deleuze ovom knjigom etički eksplicira tridesetak godina prije negoli je moralni aspekt ove problematike postao akutan). U ovom se konceptu ujedno nalazi i sjeme buduće plodne suradnje s Félixom Guattarijem«, navedeno je u opisu knjige.

Matica hrvatska objavila je knjigu »Kafka: u prilog minornoj književnosti« Félixa Guattarija i Gillesa Deleuzea, u prijevodu Uga Vlaisavljevića. Uvodeći u knjizi o Kafki pojam minorne književnosti, čuveni filozofski dvojac polazi smjerom suprotnim od uobičajenih interpretacija Kafkina književnog opusa te se suprotstavlja i načelnim pokušajima da se njegova djela rastumače pomoću nekih otprije poznatih žanrovskih ili stilskih kategorija, odnosno da ih se iščitava kao neku vrstu parabole, alegorije, mimeze ili slično. Književnost češkoga Židova koji je pisao na njemačkom jeziku, Deleuzeu i Guattariju ponajprije služi kao primjer one minorne književnosti koja djeluje unutar nekog velikog jezika, ali ga upotrebljava tako što u njemu traži »svoje vlastito narječje, svoj vlastiti treći svijet, svoju vlastitu pustinju«. Kafka, Joyce ili Beckett, kao i svi oni koji danas žive i stvaraju u jeziku koji ne osjećaju kao svoj, a kojim su prinuđeni služiti se, za autore knjige nude model književnosti koji otvara nove mogućnosti pisanja i čitanja.

Gilles Deleuze pisao je o filozofima koje je smatrao drukčijim od dominantnih filozofa-autora. Pisao je o filozofiji Davida Humea u djelu »Empirizam i subjektivnost«, o Nietzscheu, o Bergsonu, o Spinozi… Svi ovi filozofi, reći će on kasnije, imaju krhku tjelesnu konstituciju, a ipak su savladali nepremostive životne probleme. Deleuzeova misao ostaje značajna za suvremeno filozofsko razmišljanje zbog uvođenja novih operativnih koncepata i načina njihovog izvođenja. On je svoje koncepte razvijao izvođenjem razlike koja nije konceptualna, zatim, varijacijom singulariteta, odnosno, tumačenjem »tijela bez organa« koje se definira samo zonama intenziteta, te deteritorijalizacijom i reteritorijalizacijom koje se odvijaju u svim područjima života.

Razmišljanjem koje od razlike pravi jedan pokret u filozofiji, Deleuze stvara estetiku u otklonu od čisto receptivne dimenzije. On govori o estetici koja nema drugi problem osim da se »ubaci u umjetnost svakodnevnog života« iz kojeg estetika mora »iščupati« tu malu razliku. U filozofiji raskida s nepokretnošću tako omiljenom u tradicionalnoj zapadnoj filozofiji da bi stvorio mjesto za nove načine izražavanja koji od filozofije i od umjetnosti čine nomadsku praksu. Deleuze je stvorio estetičku teoriju koja raskida vezu s metafizičkom estetikom. Njegov prvotni cilj, kroz radove o različitim umjetnostima, je jedan veliki projekt za oslobođenje umjetničkog djela od svake subordinacije. On govori o estetici prisustva umjetnosti kao što su slika, film ili roman.