»Kratak susret« za dugo pamćenje

Tijekom 1945. godine, nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, na britanskoj željezničkoj postaji Milford senzibilna Laura Jesson (Celia Johnson) jednog dana susretne markantnog Alexa Harveya (Trevor Howard). Laura je plaha i obitelji odana žena udana za dobrodušnog i nezanimljivog Freda Jessona, s kojim ima sina Bobbieja i kći Margaret. I Alec je oženjen te obitelji privržen muškarac koji, iako također svjestan jednoličnosti svog bračnog života, ne traga ni za kakvim pustolovinama izvan braka. Već pri prvom susretu u čekaonici, nakon što Alex nježno ukloni prljavštinu s njezinog oka, i Laura i on postanu svjesni snažne obostrane privlačnosti. Tijekom sljedećih odlazaka u kupovinu, Laura će na postaji Milford nastaviti susretati Alexa, a pri svakom novom susretu njihovo će se prijateljstvo razvijati u smjeru romanse. A kad susreti postanu redoviti svakog četvrtka poslijepodne, unatoč obostrane svijesti o tome da ne smiju razoriti svoje obitelji, između Laure i Alexa past će i prvi poljupci.

Ukratko je to sadržaj danas kultnog filma »Kratak susret« (»Brief Encounter«), koji će u povodu njegove 80. obljetnice 17. veljače u sklopu programa Kino klasik prikazati riječko Art-kino. Godine 1947. nominirana za Oscar u kategorijama najbolje režije, scenarija i glavne ženske uloge, te godinu ranije ovjenčana Velikom nagradom na festivalu u Cannesu, romantična drama »Kratak susret« Davida Leana iznimno je uspjela adaptacija hvaljenog kazališnog komada »Mrtva priroda« (»Still Life«) Noëla Cowarda. Zaplet filma i Cowardova predloška interpretira se i kao refleksija zbivanja u tada netom okončanom Drugom svjetskom ratu, tijekom kojeg su u Velikoj Britaniji bili česti kratki i strastveni romantični odnosi, dakako u kontekstu aktualnih društvenih odnosa i dominantnih konzervativnih vrijednosti onodobne srednje klase.

Kako navodi Kino Tuškanac, posrijedi je »maestralno režirana i izuzetno sugestivna intimistička drama, suptilno i dojmljivo atmosferično remek-djelo koje se prometnulo u prvi veliki kritičarski i komercijalni Leanov uspjeh, te koje se drži možda i najuspjelijim ostvarenjem u cjelokupnom redateljevu opusu.« Uz suradnju nepotpisanih i višestruko za Oscara nominiranih scenarista Noëla Cowarda, koji je počasnu Akademijinu nagradu osvojio za rad na ratnoj drami »Borimo se na moru«, Anthonyja Havelocka-Allana, za Oscara nominiranog za suradnje na Leanovim »Velikim očekivanjima« te na »Romeu i Juliji« Franca Zeffirellija, i Ronalda Neamea (»Posljednja Posejdonova avantura«), Lean je kreirao realistički intoniranu i gotovo dokumentaristički ambijentiranu cjelinu u kojoj je melodrama promišljeno izbjegnuta, koja obiluje životnim detaljima i naizgled nevažnim usputnim »sitnicama«, u kojoj se motiv slučajnosti eksploatira na majstorski način te koju nose primjereno suzdržane glumačke interpretacije.

U glavnoj ulozi je zasluženo za Oscar nominirana Celia Johnson, koja je nastupila i u Leanovoj humornoj drami »Sretna obitelj«, njezin ravnopravni partner je nagrađivani Trevor Howard, koji je za Oscar nominiran za nastup u drami »Sinovi i ljubavnici« Jacka Cardiffa, a impresivnu fotografiju potpisuje oskarovac Robert Krasker (»Treći čovjek«, »El Cid«). Status filma je rastao tijekom godina, te je 1952. ušao u prestižni izbor najboljih filmova svih vremena časopisa Sight & Sound, a 1999. godine je došao na drugo mjesto u BFI-jevom izboru 100 najboljih britanskih filmova svih vremena.

Film »Kratak susret« je kao jedno od najboljih ostvarenja britanske i svjetske kinematografije 2020. godine proglašen najboljim romantičnim filmom u izboru magazina Time Out London. Spomenimo i da je 1968. godine emitirana TV-drama Radiotelevizije Zagreb, adaptacija Cowardova »Kratkog susreta«, u režiji Ljiljane Biluš, u kojoj su glumili Branko Bonači, Etta Bortolazzi, Zdenka Heršak, Iva Marjanović i Mustafa Nadarević.

Ovako je film doživio filmski kritičar Vladimir Tomić: »’Kratak susret’ mi se tada učinio velik (još i sad to mislim) umjetnički film, možda najbolji koji sam ikada vidio; u svojim je ozbiljnim, suzdržanim, zapravo subverzivnim mikro-ambicijama, možda i veći od, recimo ‘Građanina Kanea’, filma-šampiona te, još crno-bijele epohe, Wellesova remek-djela, također o ljudskoj usamljenosti i praznini iza pompoznih društvenih sistema i konstrukcija. Ah, film, film...«

Prema citatu Filmskog vrtloga, treba se distancirati od preljuba ili bračne afere, kako bi se upila ova ugodna priča. Moralna pridika nema smisla u ovom slučaju. »To su emocije koje, bez obzira na bol i patnju, mijenjaju pogled na život. Na maloj željezničkoj stanici sve počinje, traje kratko i tu se sve završava, poput strasnog predaha između dviju zahuktalih lokomotiva života«, navedeno je. »Iako je David Lean u svijetu filma cijenjen kao jedan od najeminentnijih engleskih redatelja, mi ćemo ga prije svega pamtiti po ‘Kratkom susretu’ jer se jedino tom prilikom vinuo u sam vrh svjetske kinematografije«, smatra Ivan Martinac.

O »Kratkom susretu« u Filmskom leksikonu piše Bruno Kragić: »Jedan od vrhunaca realističkih tendencija u svjetskom filmu polovinom 1940-ih, djelo i u kontekstu britanske kinematografije ima izdvojen status: zbog gotovo dokumentarističkog oslikavanja ambijenata provincijske Engleske, vrlo prigušenih interpretacija dvoje glavnih glumaca lišenih naglašenih melodramskih značajki, nedostatku izrazitijih dramskih obrata, usredotočenju na ‘obične’, svakodnevne životne situacije. Realističnosti pridonosi i zasnivanje radnje na motivu slučaja odnosno neočekivanog susreta i upoznavanja koji otkriva zatomljene osjećaje, kao i tenzija između kratkotrajnih trenutaka ljubavničke sreće protagonista i njihova kontinuiranog osjećaja grižnje savjesti. Film očituje i Leanove sklonosti prikazu emocionalno nezadovoljnih žena, a takvu karakterizaciju junakinje podcrtava njezina retrospekcijska naracija koja pridonosi i ugođaju nostalgije za kratkotrajnim emocionalnim ispunjenjem što preživljava tek u sjećanju. Djelo također svjedoči i o redateljevu afinitetu prema neizravnome, porivu za izbjegavanjem fizičkih kontakata pa protagonisti ne počine fizički preljub, a što nadilazi prikazivačke i moralne konvencije razdoblja te sugerira i nesigurnost, prikrivanu tjeskobu, to jest besciljnost izvan ljubavne sfere. Suptilnu tenziju realističnih stremljenja i melodramskih konvencija film majstorski orkestrira i fotografijom, u kojoj se izmjenjuju prizori naglašenijih kontrasta i oni gotovo dokumentarističke ‘sive’ fakture, glazbenom partiturom II. klavirskoga koncerta u C-molu Rahmanjinova te naglašeno empatičnim završetkom.«

Noël Coward (1899. - 1973.) engleski je dramatičar, skladatelj, redatelj, glumac i pjevač, poznat po svojoj duhovitosti. David Lean (1908. - 1991.) britanski je filmski redatelj. Iz kvekerske je obitelji, a na filmu od 1922. godine. Od 1930. je montažer, a 1942. zajedno s Noëlom Cowardom, ujedno scenaristom i glavnim glumcem, režirao je svoj prvi film, ratni »Borimo se na moru«. Prema Cowardovim scenarijima režirao je još tri filma, među kojima se izdvaja melodrama »Kratak susret«. U tom se razdoblju ističe dojmljivim ekranizacijama romana Charlesa Dickensa »Velika očekivanja« (1946.) i »Oliver Twist« (1948.). Od polovine 1950-ih okrenuo se raskošnim ostvarenjima u kojima efektno rabi boju i široko platno te se pokazuje vrsnim poznavateljem nedavne povijesti i majstorom obogaćivanja spektakla intimizmom: »Most na rijeci Kwai« (1957., Oscar za najbolji film i za režiju), ratni film antimilitarističkoga duha, »Lawrence od Arabije« (1962., Oscar za najbolji film i za režiju), biografija kontroverznoga britanskoga pustolova i diplomata, »Doktor Živago« (1965.), ekranizacija romana B. Pasternaka, dok »Ryanova kći« (1970.) i »Put u Indiju« (1984., prema romanu E. M. Forstera) povrđuju njegovo zanimanje za dijelove bivšega britanskog kolonijalnog carstva (Irska, odnosno Indija).