Kako je govorio TBF

Možda je derište samo bilo željno neobavezna čavrljanja. Nije nemoguće, jer čudna je ta faza kod roditelja i djece kada im se teme za razgovor na naglo prorijede. Govoriti i dalje nekom tko odavno osobnu iskaznicu ima kako bi bilo dobro po zdravlje bar malo više jesti voća i povrća nekako vrijeđa zdrav razum i onog koji govori i onog na kog je ‘govor’ adresiran. Pričati silom o junacima trap scene i opet je popriličan blam s obzirom na razliku u godinama, a opet niste stranci da ne bi imali o čemu razgovarati u ranu neku večer prije nego vas TV program posve rastavi.

Što god da je razlog, eto ti nje kako veli: »Jesi li vidio da su se povećale matematičke šanse da Zemlju udari asteroid!? Prije se govorilo o 2,3 posto mogućnosti, a sada je 3,1 posto.« Štoviše, evo javlja ona i da se zna datum, da bi sve to trebalo biti, odnosno da bi se možda moglo dogoditi, 22. prosinca 2032. godine. Pritom zvuči poprilično zabrinuto. Ima i zašto kad je u nje mladosti taman toliko da te 2032. starosti neće biti ni malo. Oni s 25 i više godina radnog staža na tu problematiku gledaju malo drugačije, barem na prvu.

Nije sedam godina puno, ali je taman toliko da zreo čovjek makar na tren nezrelo pomisli kako bi taj nesretni asteroid možda konačno dao neki pečat sasvim običnoj biografiji kakve te ljudske biografije u pravilu i jesu. A i toliko smo mi mala zemljica da nas takva gromada od asteroida pronaći i ne može. Mirnodopski je to neki zaključak, baš kao što je mirnodopsko to čavrljanja u rano predvečerje. Samo, vrag su misli, vrag su vijesti i vražje je ovo neko novo vrijeme put kojeg svijet bezglavo jurca. Stara pravila jedva da vrijede, a nova se ne pišu već samo događaju i donose nam u pravilu loše.

Tri su godine otkada je buknuo rat u Ukrajini, otkada je Rusija pokrenula invaziju. Bit će i koja godina više otkada Artur nije iz Kijeva došao u Luku na more. Tri su godine da stara mati svako malo pita javlja li se Artur, piše li šta na Facebook profilu njegove kćeri, može li mu se javiti da se čuva i pazi. Tri su godine njene nemoći da učini išta više osim da svako toliko izvuče iz memorije gdjekoju zgodu, anegdotu što se zbila za onih par ljetovanja Arturove obitelji na našem moru. Svega se spominje kao da je jučer bilo. Kako i ne bi. Na dolaze u malu valu baš često turisti iz Ukrajine, ako su prije Arturova posjeta ikad i potražili baš tu onaj kamen uz more idealan da se na njega ručnik baci.

Artur je bio prvi, ali nije samo zbog toga bio tako važan gost. Artur je iz krupna vozila blatnjava od daleka puta izašao sa širokim osmijehom na licu, pa udahnuo duboko taj morski zrak baš kao da je tko zna koliko godina samo o tom zraku u svojim plućima maštao. Jest, nakon što je iz automobila izašao on, uredno su skočila van supruga mu i dvije lijepe kćeri, ali samo je on djelovao kao da je došao doma a ne pitaj svevišnjeg koliko stotina kilometara daleko pa još radi mora kojeg mi odavno uzimamo zdravo za gotovo. Nakon toga sve drugo je bila ugoda, pogotovo njegov iskreni interes za ono što bi se našlo u tećama, na gradelama, na tanjurima, bilo da je iz mora izvađeno, sa stabala ubrano, ili kupljeno iz onog vozila što svako toliko u valu ribu nosi. Artur je bio i velik i drag, savršen da se čovjek raduje njegovom dolasku. Samo, onda se zaratilo.

Poprilično je vremena prošlo prije nego je se netko usudio pitati što je s Arturom, s njegovom obitelji. Teško je naglas izgovoriti pitanje čijeg se odgovora bojiš. Ma onda pitaš. Sva je sreća što mlađa Arturova kćer katkad objavi nešto na društvenim mrežama. Do jučer bile su to objave u kojima se ratu prkosilo fotografijama nekog života koji se normalan čini. A onda su se fotografije prorijedile. Zato kreneš pisati ne bi li im tako poslao kakvu poruku, pa i opet strepiš kakvog će tona biti odgovor ako ga i kada ga bude. Sreća je zato velika kad u onih par rečenica Arturova kći napiše da su dobro, da se često sjete mora i da nam žele zdravlja i sreće. Zdravlja i sreće, a mi u miru dok se kod njih gine, iz dana u dana. A činilo se, prije tri godine, ili dvije, ako ne i prije godinu da će sve biti drugačije i da pobijediti mora onaj slabiji kada već u svim bajkovitim knjigama tako piše. Zdravlja i sreće.... Taman da ne znaš što im napisati i taman da im ništa ne napišeš dugo, sve dok stara mati i opet ne upita može li se kako doznati kako je Artur.

Pa pišeš, makar bilo u tim rečenicama i nekog srama zato što je sve krenulo krivim putem. Jer, dok se prije tri godine činilo da odavno ništa nije tako ujedinilo ovu posrnulu Europu kao potreba da se obrani Ukrajina, danas se čini da smo redom digli ruke zabavljeni svojim strahovima kojih, bogu hvala, ima nikad više. Pali smo na ispitu, taman da bude teško pitati išta. Ma, pitalo se. Pa je iz daleka, na zaslon mobitela, stigla slika Artura i njegove obitelji. Evo ih u stanu, u polumraku, kako gledaju u ono svjetlo na mobitelu, sređeni k’o za slikanje. I da nije njegova evidentnog gubitka kilograma, da nije umora na njihovim licima, da nije te polutame, mislio bi čovjek koji za rat nikada nije čuo da je sve u redu. Mislio bi kako i oni u neku ranu večer, kad nemaju pametnijih tema, pričaju o povećanju izgleda da nas lupi asteroid. Ovako je stara mati vidjele fotografiju pa pustila suzu. Može to i kad su ti dragi ljudi živi i zdravi.

Ovih dana Donald Trump, onaj koji ne dvoji da je novi šerif u gradu, silom i na silu želi okončati rat. I koliko god svakom normalnom bilo u interesu da rat stane čovjek to radi najblaže rečeno preko koljena. Kroji se neki novi svijet u kojem za Europu možda i nema mjesta, onako kako prema Trumpovoj zamisli nema mjesta Ukrajini za stolom gdje se o njenoj sudbini odlučuje. Demokracija, sloboda, vladavina prava, ništa to više ne igra. Igra sila, sila svake vrste, biznis koji je sila, novac koji je sila. »Zelenski je diktator«, viče Trump dok upire prstom u legitimitet ukrajinskog predsjednika. I jest, legitimitet Zelenskog je upitan kad izbora nije bilo skoro šest godina.

Ali da Zelenskog za diktaturu optuži čovjek koji nije priznavao rezultate izbora pa je nahuškao svoje pristaše na Capitol, koji prijeti svima gdje stigne i uskraćuje akreditacije novinarima koji mu se ne sviđaju, koji organizira mirotvorni susret u Rijadu, prijestolnici države čiji poglavar kako vele bukvalno tranšira svoje političke protivnike, kojem glavni kompanjon u novom svjetskom ratu postaje lik koji je nekoliko puta mijenjao ustav da bi doživotno vladao, koji je potpuno ukinuo slobodne medije, čiji politički protivnici na mjesečnoj bazi padaju kroz prozor potvrđujući da balkanska teza o propuhu koji ubija djeluje i u majčici Rusiji, to baš i nema nekog smisla.

Svijetu se ne piše dobro. Evo je i naš predsjednik u svom inauguracijskom govoru primijetio da se svijet mijenja tako i takvom brzinom da je sve neizvjesno, zbunjujuće i plaši. Samo, je li izlaz zaglumiti da smo otok na toj olujnoj pučini, da nas se ne tiče i da nas ovakve mala ionako nitko neće, neće onako kako nas ni asteroid, vjerojatno, ne misli naći!? Dokle god Artur i opet ne dođe na ljeto u malu valu ne bi smjeli biti otokom, ne bi nam smjelo biti svejedno.

Možda je stari pape samo bio željan neobavezna telefonskog čavrljanja. Nije nemoguće, jer čudna je ta faza u roditelja i djece kada im se teme za razgovor na naglo prorijede. Govoriti čovjeku koji je odavno u mirovini da bi mu dobro bilo izlaziti češće na zrak, pa makar to značilo šetnju oko kuće, nekako vrijeđa zdrav razum i onog koji govori i onog na kog je ‘govor’ adresirana. Pričati o problemima prostate i opet je popriličan blam koliko god bi se tu s obje strane imalo što za reći, dakako iz perspektiva vlastitog datuma rođenja. A opet, niste stranci da ne bi imali o čemu u ranu neku večer, preko telefona, prije nego vas TV program posve rastavi. Što god da je razlog eto ti njega kako veli: »Jesi li vidio da je u Japanu palo četiri metra snijega!?«

- U Japanu!? Pa kako to rješavaju?

- Ne znam. Ali u Riju je zato 40 stupnjeva – na to će starina.

Eto lijepog njegova načina da konstatira da je svijet otišao do đavola i da mu nema spasa. Povećane šanse da nas još i asteroid zvekne njemu su samo još jedan dokaz da je tome tako. Reći mu da znanstvenici kazuju kako panici od asteroida nema mjesta i ne čini se nužno. Neka asteroid bude tema za ljeto, za oko stola, kad Artur opet svrati, kad se vrati doma, makar na radiju svira i ona TBF-ova.