I turizam se boji bojkota

Inflacija ostavlja duboke ekonomske i socijalne posljedice u Hrvatskoj, a kreatorima ekonomske politike, čitaj Vladi, sinulo je da bi skupoća ove godine mogla otjerati i strane goste. A to se ne smije dopustiti jer je turizam jedna od rijetkih još uvijek propulzivnih grana na koju se naslanja čitava struktura domaće ekonomije, podržane proračunom, uz naravno dominaciju javnog sektora, od najviše razine, preko lokalnih jedinica do državnih tvrtki.

Takav monolit gdje s jedne strane imamo razgranat i skup javni sektor, koji dizanjem plaća kreira potražnju i de facto preuzima funkciju tiskanja novca (i poticanja inflacije), uz turizam koji značajno puni proračun da bi se sve to opsluživalo, nametanje imperativa uspješnosti sezone čini posve jasnim. Domaća potrošnja pomalo će posustajati, a ona je najveći pokretač rasta, industrijska proizvodnja je u padu, kao i robni izvoz, a i fondovi će pomalo kopnjeti, odnosno bit će teže do njih doći, pa je jasno da su sve oči opet uprte u turizam, gdje je stanje cjenovno alarmantno. Uz galopirajuće cijene hrane, upravo su turističke usluge zaslužne za najvišu stopu inflacije u EU-u, na što je još prije mjesec ili dva upozoravala Hrvatska narodna banka, a sada se to pitanje konačno našlo na stolu, pa je o skupoći domaće turističke ponude prošli tjedan raspravljalo i Vijeće za turizam.

Ponovljeno je da cijene rastu brže nego kod konkurencije, što je već ostavilo traga u prihodima, a nastavi li se tako, gdje smo već sad skuplji od Španjolske ili Grčke – neće biti dobro. Snažan je dakle motiv da se problematika cijena s domaćeg potrošača sada preusmjeri i prema stranom gostu koji isto više neće da ga se »dere«, a upravo je nažalost sve više takva reputacija hrvatskog turizma: visoke cijene, uz kvalitetu koja to ne prati uvijek. Hoteli su priča za sebe, oni privlače klijentelu kojoj cijena ionako nije na prvom mjestu, no nema ih dovoljno, i ono na čemu pada domaći turizam njegova je masovna komponenta, koja se često kritizira, no kad podbaci – onda se to jako vidi. Nakon što je Vlada apelirala na trgovce da ne dižu cijene za naše građane, pa se proširuje lista proizvoda s limitiranim cijenama, sada ide i poruka turističkim djelatnicima neka se ne igraju i promisle što rade jer ne želimo opet rupu u sezoni.

Skuplji smo dakle od konkurencije na Mediteranu, pa nije više posve jasno što bi to, krizom i recesijom već ionako izmučenog europskog gosta, motiviralo da dođe baš k nama. U redu, sigurnost i ljepota destinacije, ali ako pizzu ili paštu osrednje kvalitete mora platiti dvostruko nego doma, odbacit će vanpansionsku potrošnju i, ako će uopće doći, kuhat će sam. Često se te goste koji se hrane po lokalnim dućanima, uz bok domicilnom stanovništvu, proglašavalo »krivcima« za rast cijena u marketima uz more. Jer, kao, trgovci znaju da će po ljeti biti puno više kupaca pa nabijaju cijene. No, sada su se cijene hrane otrgnule kontroli i nakon sezone. Baš negdje na jesen počele su se naime opako odvajati od europskih prosjeka. Jasno je sada da ni taj strani gost nije uzrok problema, ali bi njegov nedolazak ovo ljeto mogao biti posljedica. Jer, domaći kupci ne mogu birati, svugdje je isto, cijene su svugdje visoke, pa je zato i išao bojkot, a strani gost ne mora na to pristajati: on jednostavno više neće doći, ako se jednom osjetio prevaren i ako mu je sve skuplje nego kod kuće ili u nekoj drugoj, dovoljno lijepoj destinaciji. I on bi dakle mogao u bojkot, ali domaćeg turizma, u potrazi za jeftinijom uslugom. Štoviše, naši ljudi odlaze kupovati u susjedne zemlje, koje su i naša emitivna tržišta, pa smo mi postali njihovi gosti. Sve se preokrenulo i postalo je jasno da se tim aspektom priče hitno treba pozabaviti. Ovisni smo o turizmu pa je jasno da je zavladala panika.

Pojavile su se i ideje o limitiranju cijena u ugostiteljskim objektima te o bojkotiranju širokog spektra usluga, a sada se apelira i na pružatelje usluga u turizmu da zauzdaju cijene. Paradoksalno je to da smo, tobože, u tržišnoj ekonomiji i kapitalizmu, a ograničavaju se cijene i provode netržišne mjere kakvih se ne bi postidio – ne samoupravni socijalizam – nego ni planska ili komandna privreda. No, taj problem treba promatrati u kontinuumu od bar četrdesetak godina. On ima genezu još od onda kada se počelo osipati društveno vlasništvo, pa se prvo pretvorilo u državno, a onda privatiziralo i rasprodalo, uz urušavanje proizvodnje i prezir svega što je podsjećalo na bilo kakvu regulaciju ili plan. Došlo je naime do klasične zamjene teza gdje se bilo kakvo planiranje i intervencija poistovjećivalo s bivšom državom, pa se sve prepustilo tobože slobodnom tržištu, umjesto da se ono dobro zadržalo i iskoristilo za dobrobit naše države.

Došlo je dakle do klasičnog miješanja političkog i ekonomskog, gdje se, skupa s lošim, na tapetu našlo i ono dobro, poput svijesti o važnosti domaće industrije i proizvodnje koju, kada propadne, ništa ne može nadomjestiti. Izmještanje sadržaja pojma ‘domaće’ političko-ekonomska matrica nije mogla prevladati. A kada plana nema na vrijeme, onda se plansko vraća u još gorem obliku, kao niz pritisaka na slobodno tržište, koje se počelo urušavati. Nitko sada ne zna precizno odgovoriti zašto imamo ovoliku inflaciju, zašto smo po tome posebni. Možda se nije dovoljno reguliralo, sustav zaštite potrošača ne postoji, porez na ekstraprofite ne postoji, iznošenje kapitala se tolerira, previše je stihije i puno je toga uništeno ili neuspješno prodano, i sad se čudimo što nam se preko uvoza dižu cijene.

To je tako kada izostane svijest o potrebi javnih politika koje će razvijati proizvodnju, industriju, poljoprivredu i poticati izvoz a ne uvoz. Onda u terminalnoj fazi nema druge nego prijetiti limitiranjem cijena što je mjera ograničenog dometa i uspjeha. Možda bismo se napokon trebali zapitati, kamo nas je to dovela tranzicija i što smo od nje dobili. Kakvi su to paradoksi da se nekima priča o slobodnom tržištu, a drugi to koriste za vlastiti razvoj? Evo, u Americi Trump se pak ne libi koristiti ekonomiju kao političko sredstvo, da bi onda opet postigao ekonomske ciljeve. Prošli je tjedan šokirao svijet na razne načine, a prijetnje carinama samo su dio te priče. Jesu li to paradoksi kapitalizma, ili je on u svojoj biti paradoksalan? Ili je i on samo priča za malu djecu, koja su već odavno odrasla, ali i dalje ne čine ništa da se emancipiraju?

Nedavno sam naišla na knjigu Nancy Fraser i Rahel Jaeggi »Kapitalizam: Razgovor iz kritičke teorije« u izdanju AGM-a, 2024. (preveo Stipe Ćurković), gdje dvije filozofkinje lamentiraju o suštini problema i kriza do kojih nas je doveo kapitalizam, ne propitujući samo distributivnu nepravdu, nego i sistemsku grešku koju taj sustav u sebi nosi. Primjećuju da opet dolazi do svojevrsnog booma kritike kapitalizma. Kritika kapitalizma ponovo je, kažu, ušla u modu, »uhvatila je konjunkturu«, a to je baš ono što nam treba, i to ne samo s aspekta propitivanja distribucije bogatstva. Inzistiranje samo na distributivnoj pravednosti nije dovoljno jer ono ne zahvaća bit, ne ulazi u suštinu problema, gdje se radi o tome da se zapitamo »što se uopće računa kao bogatstvo i kako se to bogatstvo proizvodi« (str. 15.). U mojoj slobodnoj interpretaciji, dakle, ne pomaže samo konstatacija da je nepravedno da 1 posto ljudi drži 99 posto bogatstva, pri čemu se onda ovih preostalih 99 posto ljudi i dalje pristaje tući za onih 1 posto bogatstva koje su im kapitalisti voljni prepustiti. Ne pomaže ni inzistiranje samo na preraspodjeli unutar ovih zadanih gabarita. Umjesto da se dakle samo preispituje raspodjela postojećeg, koje je već ograničeno i definirano, koje je već »uokvireno«, treba propitati sam okvir, sam način akumulacije te ići s kritikom eksproprijacije i eksploatacije, i na koncu postaviti pitanje razvlaštenja.

Nancy Fraser poznata je američka filozofkinja koja inzistira i na pravednoj distribuciji i na priznanju; ona smatra da paralelno treba voditi bitku i za identitetske politike i za ekonomske jednakosti, pri čemu su u zadnjih pedesetak godina ove prve prevladale, dok se okosnica klasne borbe izgubila. U tom postmodernističkom vakuumu, gdje Fraser gotovo na istu ravan stavlja (lijevi) liberalizam i poststrukturalističku kritiku (koja, čini se, nije bile dostojna »oporba« neoliberalizmu, već su, štoviše, kako tumači, zajedno evakuirali problematiku političke ekonomije.), iz vida ljevice nestao je temeljni koncept na kojem ona mora inzistirati, a to je prije svega klasno pitanje i klasna borba. Fraser je feministkinja, ali je kontra liberalnog feminizma ili mainstream feminizma koji ne propituje postulate kapitalizma, već samo unutar njih inzistira na većoj zastupljenosti žena. Politiku kvota stoga je vrlo lako »razvaliti« s desna, a ljevica ni ne nudi ništa više, pogubljena u identitetskim politikama, izgubivši tako vlastiti identitet, ali i političku težinu.