Radnici smo, nismo samo potrošači

Hrvatski BDP porastao je u četvrtom kvartalu za još 3,7 posto na godišnjoj razini što daje ukupnu stopu rasta u 2024. od 3,8 posto, više no je očekivala i sama Vlada. Rast BDP-a ponovo je mahom ostvaren na rastu domaće potrošnje koja je još i ubrzala u odnosu na kvartal ranije, te investicija koje se većinom odnose na ulaganja u građevini, financirana europskim novcem. Ostvaren je i rast uvoza, uslijed jače potrošnje koja kupuje - mahom inozemnu robu, ali i izvoza, pri čemu je primjetan rast izvoza roba, dok usluge stagniraju.

Četvrti kvartal obično je slabiji nego treći jer ovaj obuhvaća sezonu, međutim, na kraju godine je doprinos sigurno dala visoka blagdanska potrošnja i rast trgovine na malo. Hrvatska se tako opet brzinom rasta BDP-a pozicionirala visoko u odnosu na ostatak EU-a i eurozonu. Europu muči stagnacija, i u odnosu na te prosjeke mi »letimo«. No, iako se predviđa da bi se zamah kod nas još neko vrijeme trebao nastaviti jer još ima EU fondova, a i pritisak na daljnji rast plaća postoji, teško se oteti dojmu da jedna »era« ipak završava i da dolaze složenija vremena. Radi se o problemu na dvije osi – prva se odnosi na strukturu rasta domaćeg gospodarstva koja nije održiva, ali to nije ništa novo, iako, mora se priznati, dobro »kupujemo vrijeme«, a druga na činjenicu da se globalna kretanja sada u bitnom mijenjaju te je pitanje kako će se sve odraziti na cijelu Uniju, njenu ekonomsku poziciju, ali i ekonomske politike te onda izravno i posredno i na Hrvatsku.

Prvi dio problema odnosi se dakle na strukturu BDP-a koji se mahom temelji na potrošnji. Ona je rasla zbog rasta plaća, i to pretežito u javnom sektoru. U privatnom ne postoji indeksacija, »scala mobile«, ekonomska ili moralna obveza poslodavca da plaće diže, pa je rast plaća masovno izostao, gurnuvši radnike prema dnu egzistencijalne ljestvice. Uz potrošnju, tu je značajna komponenta EU fondova kojima se gradi infrastruktura koja nema širi multiplikator: s gašenjem bagera - ugasit će se i njihov doprinos BDP-u. EU novac će još pristizati, ali se probijaju poruke da će se trebati malo više potruditi jer će se više ići na inovacije i razvoj, a ne toliko na baznu infrastrukturu. A tu je apsorpcijski potencijal slabiji.

Dakle, vrijeme kopanja ističe i treba smišljati nove izvore rasta. Strukturni problemi, činjenica da industrija i poljoprivreda padaju, ostali su pak posve netaknuti. Sektorskim politikama se nitko ne bavi, pa zato i dalje imamo iseljavanje visokokvalificirane radne snage. Struktura ekonomije je naprosto takva da sve manje podržava visokoobrazovane, a treba radnike u uslužnim djelatnostima za koje ne trebaju fakulteti. Gradovi se smanjuju, ljudi iseljavaju, a i fakulteti mahom upisuje sve manji broj studenata. Djelomično je stvar u demografiji, ali i činjenici da ni u tom sektoru, visokog obrazovanja, ne polazi za rukom (ako ono to uopće želi) da se internacionalizira, odnosno postane »neto izvoznik« intelektualnih usluga. Turizam, kao glavni motor izvoza, došao je do limita s cijenama i njihovo daljnje povećavanje imat će kontraefekt.

Uglavnom, ekonomija je bremenita problemima, javni radovi to zasad prikrivaju, raskopane ulice o tome svjedoče, ali nešto se valjda mora raditi, pa makar i tako - ostaje nam da se tješimo. Globalno se pak stvari brutalno mijenjaju, stara pravila ne vrijede, neka nova se ispisuju, a trenutno ih diktira Amerika, koja pokreće carinske ratove, ali i Europi udara tempo prihvaćanja novih tehnologija, primjerice umjetne inteligencije, koju je Europa, koliko je mogla, obuzdavala regulativom, a sada nekako podliježe tim tržišnim imperativima, pokazujući da će, ako treba, brzo preokrenuti kaput.

Tako se i dalje priča o zelenoj tranziciji i dekarbonizaciji, ali se primjerice ubrzano ukidaju regulative koje su tvrtke obvezivale na očuvanje okoliša i slično. Dolazi do promjena paradigmi, gdje se jedna prvo nametala drugoj, i sada se to mijenja, okreće i ponovno zastranjuje. Dođe li do carinskog i trgovinskog rata, jasno je da će europski prostor to dodatno pogurati u recesiju, te utjecati naravno i na nas, kroz izvoz roba, ali još više usluga, turizma, što se već događa.

No, što uopće znači rast BDP-a i tko ga i kako osjeća? Djeluje sve više samo kao brojka koju statistika mjeri da bi se s razine vlasti pokazalo da se nekamo ide, prema nečem stremi, nekom zamišljenom prosjeku usporedivih. Rast BDP-a i njegov prosjek po stanovniku ne znače, lijepo se sad vidi, rast standarda za sve. Mnogi građani ovaj konkretno uzlazni trend gospodarstva u Hrvatskoj nisu ni osjetili, i otuda bojkoti koji su se zaredali u siječnju, kao nespretan izraz nezadovoljstva, koji će se na statistiku tek odraziti. Problem je što još uvijek prosvjedujemo samo kao potrošači, a ne kao radnici. Otpor obespravljenih kod nas se mjeri padom potrošnje, odnosno nemogućnosti da se participira u glavnoj aktivnosti kapitalizma – kupovini, u omjeru kako se to možda prije moglo. Krenulo se u akciju kada se ta »aktivnost« sve većem broju građana počela dokidati do mjere da više ne mogu preživjeti uslijed niskih dohodaka i visokih cijena.

Onda se bojkotima nekako posredno vrši pritisak na nositelje vlasti preko mogućeg utjecaja na spomenuti rast. Ne kažem da je i to posve neučinkovito jer odmah su - znakovito - zaredali apeli »neovisnih« stručnjaka koji građane, potrošače, pozivaju da se »urazume« jer, kao, nema smisla da sami sebe guramo u recesiju. No, to je više manipulacija nego argumentacija jer taj rast, kako je opisano, ne osjećamo svi, već je i on nepravedno raspodijeljen. Rast je pitanje reputacije za vlast i pitanje profita za poslodavce, dok su radnici, veliki broj, iz tog »blagostanja« isključeni.

Ušli smo u stadij kada nas se izguralo iz prvobitne potrošačke iluzije, one koja je preplavila tranzicijska društva, obećavajući bolji i raskošniji život koji je nadohvat ruke samo ako se okrenemo tržištu i na njemu manifestiramo vrhunac vlastite kreativnosti. I sada, kao radnici, opet udaramo u logiku kapitala pred kojom i dalje saginjemo glavu. Kapital priča priču o zajedničkom interesu i opet se javlja ta hegemonija, govor u koji je već inkorporirana ideologija, da se kao normalno, zdravorazumski, propisuje »racionalnost«, a ustvari poslušnost u očito nepravednim i nejednakim uvjetima života i rada.

S obzirom da lijeve politike to ne žele, ne mogu ili teško mogu artikulirati, onda se, pokazuju primjeri oko nas, rastući bijes radnika, razvlaštenih od rada i potrošnje, sve više okreće desnoj političkoj opciji, koja sve garnira otporom prema drugima, drugačijima, antimigrantskim politikama, kako bi ljudi povjerovali da su im za loš život krivi oni koji jednako teško ili još teže žive, te se jednako bore za mjesto pod suncem. Za onaj jedan posto bogatstva, koji je bačen kao mrvica sa stola bogataša, tako se bori razvlaštena većina koju se namjerno dijeli po raznim identitetskim osnovama, dok manjina, ujedinjena u ideologiji kapitala, i lokalno i globalno i dalje uživa u plodovima svoje ideologije.

BDP dakle nije samo ekonomsko pitanje, već i filozofsko, koje ima niz potpitanja, od toga kako se za rast BDP-a koriste ograničeni, a zajednički resursi, koji se onda, pravedno ili ne, raspodjeljuju na sve građane, do toga je li kolektivni »osjećaj« rasta ekonomije ujedno i individualni osjećaj povećanja blagostanja. Na koncu, što je uopće mjera vrijednosti, što vrijednosti uopće jesu, te je li dakle BDP doista izmjerio koliko se život poboljšao i unaprijedio? Hegemonija BDP-a pokazuje se nažalost kao mjehur od sapunice koji mnoge dijeli od grube stvarnosti. Praktično pitanje filozofije ovdje ne može biti samo kako svojim neposrednim životima pridonosimo rastu društvenog proizvoda, već kako živimo naše obične živote i koliko uživamo u dokolici, umjesto da je žrtvujemo kao predah za rad.