Karnevalski osjećaj svijeta M. M. Bahtina

Trenutačno je doba karnevala i raznih pokladnih svečanosti, što nas je podsjetilo na pojam - karnevalesknost. U književnu teoriju uveo ga je ruski teoretičar Mihail Mihailovič Bahtin knjigom »Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i pučka kultura srednjega vijeka«, dovršenom 1935., a objavljenom tek 1965. godine. Rabelaisovo se djelo doživljava kao vrhunac karnevalskog osjećaja svijeta u kojem se subverzivno brišu granice između visokog i niskog, ozbiljnog i smiješnog, umjetnosti i života, povučene u službenoj »ozbiljnoj« kulturi. Potonja se usmjerava na suhoparni duh, a karnevalska kultura promiče takozvano groteskno tijelo koje prerasta svoje razmjere da bi se, oslobođeno straha, spojilo s društvom i kozmosom. Bahtin je u tako oštro suprotstavljenim, previše pojednostavnjenim modelima kulture bio sklon prepoznati povijesne konstante. Tako se revolucionarni naboj karnevalesknosti za njega, primjerice, vraća u polifonijskome romanu F. M. Dostojevskoga.

Ove godine, 7. ožujka, navršit će se 50. godišnjica Bahtinove smrti, a 17. studenoga i 130. obljetnica njegova rođenja. Ovaj znameniti ruski teoretičar književnosti i filozof rođen je u Orelu 1895. godine, a preminuo je 1975. u Moskvi. Studirao je u Odesi i Petrogradu, a od 1918. predavao je na školama u Nevelu i Vitebsku. Njegovi spisi o raznim temama inspirirali su stručnjake, koji djeluju u raznim tradicijama (marksizam, semiotika, strukturalizam, religiozna kritika) i u različitim disciplinama poput književne kritike, povijesti, filozofije, sociologije, antropologije i psihologije. Iako je Bahtin bio aktivan u debatama o estetici i književnosti, koje su se odvijale u Sovjetskom Savezu 1920-ih, njegov prepoznatljiv stav nije postao šire poznat, dok ga ruski znanstvenici nisu ponovo otkrili tijekom 1960-ih godina. Dok je radio u Nevelu, nastao je takozvani Bahtinov krug, grupa koju su činili intelektualci s različitim interesima, ali svi su dijelili ljubav prema raspravama o književnim, vjerskim i političkim temama. U ovoj grupi bio je Valentin Vološinov i na kraju Pavel Medvedev, koji se grupi pridružio kasnije u Vitebsku u Bjelorusiji, koji je bio kulturno središte regije, vrlo prikladno mjesto za Bahtina i druge intelektualce da organiziraju predavanja, debate i koncerte. Njemačka filozofija bila je tema o kojoj se najčešće razgovaralo. Bahtin je sebe smatrao više filozofom nego književnim učenjakom. Također, u Nevelu je neumorno radio na velikom djelu o moralnoj filozofiji, koje nikada nije objavljeno u cijelosti. Međutim, 1919. godine izdan je kratak dio ovog djela pod naslovom »Umjetnost i odgovornost«.

Bahtin je bio uhićen 1929. i prognan u Kazahstan, a 1936. predavao je u Saransku, zatim u gradu Kimri te završio spomenuti rad o Rabelaisu, koji sadrži teoriju tzv. karnevalesknosti i upućuje na pučke izvore romana. Od 1945. ponovo je u Saransku i radi na sveučilištu u osnivanju. Dopuštenje za preseljenje u Moskvu dobio je 1969. godine. Ondje objavljuje u časopisima, a izlazi mu i knjiga »Pitanja književnosti i estetike« (posmrtno, 1975.), s temeljnim studijama o romanu kao dijaloškom obliku te o kronotopu kao kategoriji vremena i prostora. Radeći u izvanredno teškim životnim uvjetima, progonjen ili marginaliziran, Bahtin je, dovodeći teoriju književnosti (romana) u vezu s kategorijama jezika, kulturne povijesti i filozofije, u stalnom sporu s formalizmom i marksizmom, stvorio teorijske smjernice koje je uvelike prihvatila znanost o književnosti u svijetu. Njegov rad na području književnosti i jezika danas se smatra ključnim za razvoj teorije romana, a utjecao je i na mnoge druge društvene i humanističke znanosti.

Po Bahtinovu shvaćanju, F. M. Dostojevski jedan je od najvećih inovatora u području umjetničke forme. On je stvorio potpuno nov tip umjetničkog mišljenja, koji Bahtin uvjetno naziva polifonijskim. U studiji »Problemi poetike Dostojevskog« autor svojim junacima daje krajnju slobodu govora; ideja, izrečena od strane nekog od njih, nalazi odraza u govoru drugih likova, ovladavši njihovom sviješću, ili biva odbačena. »Tuđa riječ«, »riječ s odstupnicom«, »dijaloška riječ« – svi ti pojmovi otkrivaju svojevrstan pristup Dostojevskog u slikanju čovjeka, njegovo inovatorstvo kao pisca koji je uspio proširiti mogućnosti romaneskne riječi.

Spomenimo i znanstveni rad »Kronotop utopije: Bahtinovsko čitanje Životinjske farme (1945.) Georgea Orwella« Raida Althagafyja s Umm Al Qura University u Saudijskoj Arabiji. Rad koristi pojmove kronotopa i Bahtinove karnevalesknosti pri čitanju »Životinjske farme« Georgea Orwella kako bi istražio zajednički kontekst koji je utjecao na ta dva pisaca i iznjedrio njihove pristupe Sovjetskom Savezu i njegovoj politici. »Nadilazeći državnu praksu cenzuriranja i neizravno osporavajući staljinistički režim, Bahtin je proučavao satirične žanrove i utvrdio subverzivnu moć srednjovjekovnih karnevala tijekom kojih nastupa privremena odgoda vremenskih hijerarhija kako bi pomoću povijesti pokušao diskretno pobuditi revolucionarni duh u Sovjetima. Slično tome, Orwell je napisao satiričnu basnu ne samo kako bi izbjegao rizične posljedice otvorenog protivljenja britanskoj vanjskoj diplomaciji, nego i kako bi, kao što tvrdi ovaj rad, primijenio Bahtinov koncept karnevalesknosti. U Orwellovu tekstu nisu prepoznatljivi samo aspekti žanra basne, nego i karnevalski obredi što ih izvode domaće životinje koje preuzimaju ljudske uloge kako bi vladale na marksistički način. Također, rad propituje koncept kronotopa koji omogućuje stvaranje složenog odnosa između prostora i vremena u danoj stvarnosti i definira povijesni trenutak u stvarnosti staje. Ona u početku satirično postaje kronotop utopije koja se ubrzo pretvara u distopijski prostor u kojoj ranije obećano pošteno i ravnopravno društvo ubrzo zamjenjuje autoritarna vladavina. To pokazuje kako Bahtinovi pojmovi kronotopa i karnevalesknosti u »Životinjskoj farmi« unose dijalekte kapitalizma i socijalizma u satirični žanr koji nadilazi njegovu univerzalnu vrijednost«, navedeno je u sažetku rada.

Za Bahtina karneval ima svoju logiku, filozofiju, zakone. Svoje tumačenje ove svetkovine autor prezentira na više mjesta, međutim, ovom temom se ipak najviše bavi u djelu »Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i pučka kultura srednjega vijeka«. Kroz razmatranje toga Bahtinova djela, kao i radova drugih autora koji se bave ovom problematikom, teži se jednom sistematičnom prikazivanju koncepta karnevala, kao i razumijevanju važnosti i velike popularnosti ove teorije među teoretičarima kulture i društva. Kako u knjizi »Rječnik postmoderne« navodi Svetislav Jovanov (Geopoetika, Beograd, 1999.), u sferi srednjovjekovnih žanrova Bahtin izdvaja karnevalizirane forme, točnije karnevalski osjećaj svijeta, koji se identificira kao snažna životna transformirajuća snaga. »Isto tako, karnevalski žanrovi toga doba ne robuju uzvišenom prikazivanju mitskih figura, niti ustaljenim kanonima doličnosti i stila. Razmatrajući, pored retoričkih i epskih i karnevalske korijene romana, Bahtin posebno izdvaja žanr menipeje – satirični oblik nazvan po Menipu iz Gadare, dok je Apulejev »Zlatni magarac« jedan od najpoznatijih primjera žanra. Osobine menipeje su dijaloška otvorenost, sloboda filozofske inspiracije i maštovitost sižea. Bahtinova postavka o učincima hibridnosti i dijalogizma razvija se u djelu »Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i pučka kultura srednjega vijeka« ukazivanjem na ključno značenje parodijske metode i pristupa. Parodija, činilac i oruđe karnevala, znači ne samo idealno sredstvo za stvaranje pluralističke književne konstrukcije, već i nužni uvjet obnavljanja proznog, osobito romanesknog jezika. »Sve ima vlastitu parodiju, svoju smiješnu dimenziju, jer se sve iznova rađa i obnavlja putem smrti.« Tako menipeja, parodija i dijalogizam postaju signali nove poetike, radikalne i nemimetičke, složene i subverzivne. Upravo ove aspekte Bahtinovih istraživanja uočavaju postmoderni teoretičari poput Derride, Deleuzea i drugih«, navodi Jovanov.