Vratit će se Dabro

Neke stvari lako je shvatiti i kad znaš da ih samo rijetki znaju izvesti kako treba. Recimo, sitan vez Tonija Fruka lako je razumjeti, volio ga ne volio, jer ništa naizgled jednostavnije nema nego zavući loptu kroz noge jednom, pa drugom protivničkom igraču prije nego se lopta plasira u gol. Izgleda jednostavno, izgleda logično, ali znaju to samo majstori. Čak i u ovoj našoj generalno kvalitetom lošoj nogometnoj ligi nekada sve sjedne na svoje mjesto i izgleda zdravorazumno.

U prvoj hrvatskoj političkoj ligi i ono što uistinu jest vraški jednostavno majstorski se zakomplicira. Stvari su vazda komplicirane toliko da puku možđani puknu dok raspetljava tko to s kim i zašto liježe. Možda drugačije i ne može biti kada nema Fruka da makar na tren pokaže lucidnost, ali ima zato Josipa Dabre da pokaže prčevitost, drčnost. Prčevitost ispred talenta. Ne da tako u nas to ide, nego se u nas to ‘ladno može zvati ultimativnim modnim dodatkom za sezonu proljeće-ljeto, a možda i jesen, 2025. Ali, ako je i i jedva za razumjeti tu »raskoš« političke igre, podosta je lijepih elemenata da se čovjek makar dobro zabavi u svom tom prizemnom svepolitičkom loptanju.

Josip Dabro je onaj, podsjetimo, koji je u veselju i radosti ispalio nešto metaka iz pištolja kroz prozor automobila. Tako je pokazala ona videosnimka koja se odjednom pojavila među svijetom, a ne da je gledaju samo bivši i sadašnji prijatelji Josipa Dabre. Otkud samo te snimke izlaze van, sunac mu žarki!? Tko ih arhivira i tko zna kada je trenutak da ih put javnosti plasira? Je li arhivar jedan ili ih ima više i ne bi li bilo poštenije da se takmaci doslovno drže za muda nego da se snimkama gađaju kad za to dođe čas!? Dobro, to su sada već malo pa filozofska pitanja, baš kao što je filozofsko pitanje i ono koliko samodopadne bahatosti čovjek mora imati da ide u politiku, a da zna da iza sebe ima potencijalnih kompromitirajućih detalja iz života.

Pucati iz pištolja, ili iz kalašnjikova, pa još u šlapama, kad god da se to pucanje dogodilo, jednostavno je teret oko noge kojeg moraš biti svjestan. Ali, ne. Ide se tu naprijed bili grijesi veliki ili mali, baš kao da je veličina važna. Evo je primjerice na »sitnici« zaglajzala i Ivana Ninčević Lesandrić, nezavisna kandidatkinja za splitsko-dalmatinsku županicu, a sve zato što joj se nije činilo ni bitno ni važno to što joj je suprug na djedovini sazidao kuću za odmor s bazenom bez da dozvole ikakve za to ima. Lijepo je lijepom kućom oplemeniti Katune i pripadajući kamen i krš, ali glupo je vjerovati da dozvola nije važna. Sve je važno. Nego, Dabro....

Danima se pričalo o pucanju, jer nije svaki dan da imaš uvaženog političara da naokolo puca, a onda kad se činio da je zbog mira u kući sve prekrio onaj ružmarin iz pjesme eto ti DORH-a, ako ne i Turudića samog. I kreće kraval. Hoće li Dabri Sabor skinuti imunitet ili neće!? Hoće li pustiti sudstvo da odluči je li Dabro za pritvor ili nije!? I tko će u Saboru zauzeti kakvu poziciju bilo da je željan spasiti Dabru pritvora, bilo da je željan rušiti vladajuću koaliciju, bilo da je željan pukog zastupničkog sladostrašća jer u pritvor može ispratiti kolegu iz klupe koji nije bio dovoljno mudar da to izbjegne.

Ne pomaže ni predsjednik koji ne dvoji da je Dabru netko nasadio i koji se čudi čemu pritvor nakon mjesec i pol dana koliko je snimka u fokusu, baš kao da išta tu Dabro može više zataškati. Ne pomaže ni premijer koji uporno govori da je Dabrina stvar Dabrina stvar, ne zaboravljajući pritom spomenuti da se sve dogodilo davno prije ulaska Dabre među odabrano društvo, baš kao da u svijetu političara sami sveci bivstvuju. Ne pomažu ni Dabrini DP suborci, jer ljutiti su toliko da ta ljutnja ubija u startu bilo kakvu simpatiju za njihove probleme. Da je bar znati na koga su ljutiti, odnosno da bar ljutnju ne adresiraju na famoznu duboku državu, možda bi sve bilo bar mrvu drugačije. A ne pomaže bome ni oporba dok zaziva nemoguće iliti izvanredne parlamentarne izbore makar se sama sa sobom ne može složiti je li im bojkotom glasovanja o Dabrinu imunitetu zorno pokazati da bez Dabrine ruke (bože prosti kao da čovjek drugih dijelova tijela nema, op.a.) saborske većine nema, ili im je i opet pokazati da nema u nje jedinstva ama nikada pa ni kad se šatro vlast ruši.

Tu se već lagano potencijalna hit predstava pomalo krenula pretvarati u uobičajenu hrvatsku dramsku jednočinku s vodviljem i pucanjem. Replike poput one da pravi lopovi koji su učinili milijunsku štetu sjede po kafićima dok onom koji nikakve štete učinio pucanjem nije prijeti pritvor nikako da završe u nekoj scenarističkoj ropotarnici povijesti. No, tad sam Josip Dabro uzima scenarij u svoje ruke i to na posve impresivan način. »Dabro mandat ne da nikome!«, poručio je rezolutno Dabro, gledajući u kameru hladno preko cvikera. Dobro, nije Dabro naivac potpuni pa da poruči »mandat ne tražim, niti bih vam ga dao«, gdje neće mandat tražiti kada je plaća zastupnička nikada bolja, i do 4.000 eura u njegovom slučaju navodno doseže, ali ovo »mandat ne dam« zvuči baš onako kako bi to kazao recimo Josip Broz. I to nije sve! Jer onako kako Tito nije priznavao sud koji mu je sudio, već samo sud svoje partije, tako je i Dabro u kameru drčno poručio da je njega narod birao pa će narod o njegovoj sudbini valjda i suditi. Lako za institucije i njihovo štovanje kad je narod tu. Josip Dabro Tito i slavonsko žito. Jedino je onaj nezakoniti kalašnjikov zalutao u priču, ali da nije, tko zna bi li priče i bilo.

A ta priča izvela je na čistac činjenicu da imamo premijera i stranku mu koja se toliko pogospodila u svojoj samoći i svojim zakulisnim igrama da sad baš i ne zna kako se nositi s koalicijskim partnerom koji je nebrušen toliko da ne vidi ništa sporno u narodnim običajima svake vrste, pa ni u pucanju po pustopoljinama. DP pak ima partnera kojeg suštinski ne razumije, lako moguće da ga i prezire, ali ga nasušno treba da ga posve ne nestane, baš kao što DP slavonsko biračko tijelo treba makar da narod realno ni ne voli. Tu je i opozicija koja je previše zaokupljena lokalnim druženjima da bi imala zajednički stav globalno. Tu je poglavito SDP koji, narodski rečeno, ne zna bi li piškio ili kakio dok svevišnjeg zaziva da sam umjesto njih sve obavi. A tu nam je i predsjednik koji je svojim djelovanjem dotjerao dotle da mu Dabro komplimentira tako što veli da predsjednik ima muda. Znamo, eto, tko ima muda, ali znamo li imamo li saborsku većinu, onih 76 za to nužnih ruku, baš kao da glava u zastupnika i nije važna!? Priča kaže da se ionako glasati ni o čemu neće dok se Dabro ne vrati na posao. S kakvim elanom i s kakvim namjerama će dizati ruku bez koje većine nema, tko bi ga znao.

Povijest uči da se brzo nađu razlozi za mir i dobro koliko god da se čovjek čini prčevit. Ali da je većina fražilna - fražilna je, i da je trenutno nema - i nema. Možda je takve osjetljive nikad ni nije trebalo biti. Ovako, morat će se HDZ-ovi ljudi naučiti plesu, jer kako im to lijepo poruči DP-ov lider Penava, za tango je vazda potrebno dvoje. A dok se plesni partneri muče, istina jest da je Dabro promovirao prčevitost, drčnost kao takvu i da se uglađeno društvo našlo u problemu. S njim moraju, a najradije ne bi pa se trude da tako i bude. On s njima ne bi, ali mora, a kad već mora evo će demonstrirati tvrdi stav. I kako svijet sve više nalikuje na Divlji zapad uopće nije nemoguće da se kojekakvim ljudima na kojekakvim razinama ta drčnost učini posve privlačnom. S jedne strane rast BDP-a što ga običan čovjek i ne ćuti, a s druge pogled preko cvikera i poruka: »Mandat ne dam!« Bit će dobro ako je samo moda u pitanju.

Nakon što ga je Sabor većinom gurnuo put osječkog Općinskog državnog odvjetništva Josip Dabro je zaslužio mjesec dana zatvora. U rešt nije otišao uz tamburaše, bilo bi to ipak mrvu previše, a opet možda je i šteta. Jer imala je Slavonija i Čarugu. Josip Dabro Tito Čaruga. Nije Meksiko, ali može u nas sve. Vratit će se Dabro.