Umjetnost, ako to zaista jest, uvijek nas upućuje na dijalog

Zlatko Kopljar, jedan od najznačajnijih hrvatskih multimedijskih umjetnika međunarodno priznatog ugleda, višestruko nagrađivani umjetnik, dobitnik i nagrade »Vladimir Nazor«, trenutačno izlaže svoje radove pod nazivom »Smetnje« u zagrebačkoj Galeriji »Kranjčar«. Povratak slikarstvu od kojeg je apstinirao punih trideset godina, odražava njegovu novu fazu, ali i povratak ishodištu. Kroz trideset godina apstinencije od slikarstva bavio se drugim izrazima, performansom, fotografijom, videom i filmom, često upućujući kritiku muzejskim institucijama koje je doživljavao kao zatvoreni i ekskluzivni sustav.

Svojim radovima dotiče mnoge teme koje se pozicioniraju u svijetu umjetnosti - od kritike centara moći do ljudskog suosjećanja i pacifističkog odnosa prema svakom sukobu. Dijalog kao jedino rješenje mogao bi se naznačiti kao njegova umjetnička opsesija. Sve to objedinio je i svojom nedavnom retrospektivnom izložbom u Grazu gdje kreće od muzejskog travnjaka na koji je postavljen toranj od cigala iz jasenovačkog logora, a završava crno-bijelom fotografijom »žrtvovanja Izaka«. Nakon izložbe u Grazu pod naslovom »Erasion«, kojom zatvara jedno poglavlje umjetničkog stvaranja i propitivanja, otvara novo poglavlje izložbom »Smetnje« kojom se ujedno vraća ishodišnom slikarstvu.

Otpor ugrađen u rad

U zagrebačkoj Galeriji »Kranjčar« trenutačno izlažete nove radove pod zajedničkim nazivom »Smetnje«. Tko su, što su smetnje koje su vas navele na ovaj kontemplativni ciklus?

- Slike izložene u Galeriji »Kranjčar« su izbor radova nastalih u razdoblju od zadnje tri godine. Naziv i koncept slika djelomično sam preuzeo iz mog videorada »K12« iz 2007. gdje se u statičnom kadru pojavljuju smetnje u obliku okomitih linija. Otpor je uvijek bio ugrađen u moj rad pa tako i u slikama. Naziv »Smetnje« se sam nametnuo.

Trideset godina ste apstinirali od slikarstva izražavajući se performansom, fotografijom, videom i filmom. Što vas je to udaljilo od slikarstva, zbog čega su vam kist i platno postali tijesni? I, što vas je dovelo ponovo u »ishodišnu točku«?

- Sve godine mog djelovanja, kao što ste pobrojali, mijenjao sam medije ovisno o onome o čemu sam htio govoriti. Sadržaj je nametao izbor medija i slikanje je nastavak u drugom mediju. Promijenio se i pristup radu. Nekada sam rad gradio i promišljao bez skica, tekstova i, kada bi bio domišljen, izveo bih ga. Sada promišljanje i izvedba idu istovremeno što se u slici može vidjeti, prepoznaju se gradbeni procesi i tijek razmišljanja, greške, dodavanje, anuliranje i tako dalje. Time je slika dobila kvalitetu apsorbiranog vremena, postaje samostalni entitet. I na kraju, u tridesetak godina rada sam obradio puno tema u uvjetima lokalnog i globalnog prostora. Vidimo da se sve što smo proživjeli u vrijeme devedesetih po vrlo sličnom uzorku ponavlja na globalnoj sceni.

Umjetnost derivira iz realnosti

Prošlu jesen imali ste retrospektivnu izložbu u Kultumuseumu u Grazu pod n?azivom »Erasion« (brisanje). Je li to ujedno označilo i intimno resetiranje?

- Da, pored već spomenutog neki radovi s izložbe su ukazivali na taj naziv, poput rada »K19«. Krovna izložba Štajerskih jeseni, čiji je partner bio Kultumuseum, imala je naziv »Horror Patriae«. Dodamo li i istoimeni naslov zadnje knjige Thomasa Bernharda, sve sjeda na svoje mjesto.

Gledajući vaša djela moglo bi se kazati kako ste zapravo u potrazi za dijalogom, upućujete kritiku i očekujete reakciju, odgovore, ali i pitanja koja bi vas navodila na daljnja propitivanja. Koje vam je okruženje, razdoblje, u tome najviše odgovaralo?

- U studentskim sam danima shvatio i jasno razumio onu »dig where you are!«. To me je, unatoč dobrim ponudama za nastavak studiranja, uvjerilo kako se trebam vratiti i djelovati u našem okruženju. Bila su to teška i poticajna vremena, sazrjevalo se preko noći i shvatio sam nešto vrlo važno, da umjetnost derivira iz realnosti. Umjetnost, ako to zaista jest, uvijek nas upućuje na dijalog, introspekcije i propitivanja naših stavova i pozicija u prostoru koji živimo kao što najbolji uvid možemo dobiti iz onoga što drugi govore o sebi.

Već na početku umjetničkog rada izražavali ste se na velikim formatima, moglo bi se kazati kako je i to dio vaše sveobuhvatne osobnosti te da ne možete izdvajati djelić iz ukupnog konteksta. Važno vam je okruženje, kontekst, čovjek, društvo... Nije li to ponekad široko i zahtjevno?

- Jest, zahtjevno je, ali je i izazovno, a u tome i jest čar svega.

Unatoč kritici koju često upućujete, u vašem filmu »K17« vi u svijetlećem odijelu zapravo nosite svjetlost, ali na kraju ste ipak stjerani u kut. Smatrate li da čovjeku dana svjetlost života nije dovoljna na putu samospoznaje i time »pobjede«?

- Stjeranost u kut na kraju »K17« je prikaz nemoći i svijesti o nemoći. To je nemali segment naših egzistencija s kojima moramo naći načina kako živjeti.

Pročitala sam negdje kako vam je drag ruski redatelj Andrej Tarkovski koji je kazao kako »svrha umjetnosti nije, kako se obično misli, prenošenje ideja, propagiranje misli. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu, uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru.« Slažete li se s time?

- Potpuno, nemam ništa za dodati.

Tema oprosta

Osim »K17«, snimili ste i »K15«, također u svijetlećem odijelu kojim ste rekonstruirali povijesni čin klečanja njemačkog kancelara Willyja Brandta u Varšavi. Kao umjetnik pretpostavljam da imate svoju definiciju rata, odnosno kako ste promišljali o ljudskom stanju duha pri tom agresivnom činu ili odluci?

- »K15« je rekonstrukcija čina klecanja Willyja Brandta pred monumentom žrtava Varšavskog geta. Našao sam dosta materijala na webu koje sam doslovno slijedio, preslikavao, jer smatram da moji komentari nisu bili potrebni. Rad sam napravio u seriji radova za prvu izložbu u Galeriji »Isabella Czarnowska« u Berlinu. Osim teme oprosta i traženja oprosta, razmišljao sam i što bi mogao biti doprinos prostoru u kojem izlažem prvi puta. Većina stranih umjetnika Njemačkoj prilazi iz kuta horora, plinske komore, ja sam odlučio pristupiti na afirmativan način.

Koji je vaš odgovor na to, kako se nositi s time?

- Opraštamo jer je živjeti s mržnjom najgore što možemo učiniti sebi i drugima.

Bili ste sablaznuti i informacijom kako su ustaše bježeći iz Jasenovca demolirali cijeli kompleks logora, sve porušili i spalili, a kad su se ljudi vratili u okolna sela i zatekli sve spaljeno, rečeno im je da kuće mogu graditi od te iste logorske cigle. Vi ste zbog toga kupili jednu takvu kuću i napravili svoje zidane konstrukcije kao upozorenje. Dirnuti ste svakom vrstom ljudske patnje i nepravde, kako, u čemu joj vidite izlaza?

- Razmišljajući o »K15« i znajući da je moguće da neću uspjeti složiti financiranje, otišao sam u Jasenovac i uz grupu posjetitelja iz Rumunjske čuo sve što je kustos rekao tijekom vodstva. Spomenuo je i tu činjenicu. Informacija o tome što su ljudi tu ciglu koristili za gradnju kuća me je presjekla makar sam odmah shvatio da ne možemo tek tako suditi. Sposobnost sagledavanja u kontekstu čuva nas od ishitrenih i pogrešnih zaključaka.

Cigla je objekt civilizacijskog značenja, jedno od općih mjesta interesa umjetnika. Razmišljao sam o cigli, jer je primjer prvo nastalih standarda. Čim sam izašao iz muzeja bilo mi je jasno što trebam napraviti. Kupio sam cigle jedne ruševne kuće izgrađene od te cigle i postavio je onako kako se standardno postavlja na standardnu euro paletu jer je to bio Europski i svjetski problem. U promišljanju »K14« je bilo nedopustivo bilo kakvo estetiziranje i imaginacija. Esej Umberta Eca o Ur-fašizmu je bio presudan u razumijevanju kompleksnosti problema.

Smatrate li da mjesta, stvari, materijali pamte? Je li ih je možda bolje predati zaboravu i time poništiti?

- Stvari i materijali ne pamte, oni žive kroz našu osobnu i kolektivnu memoriju koju ne možemo izgubiti i poništiti. Trebamo je čuvati ispravno i onda kada nas podsjeća na naše mračne dionice.

Štokholmski sindrom

U svom radu dotičete teme od milosrđa do moći svjetskih ekonomskih centara. Kritizirate centre moći, poznata je vaša serija fotografija gdje klečite na prostrtoj maramici ispred moćnih institucija. Ipak, u jednom ste intervjuu izjavili kako ste počeli propitkivati ulogu umjetnika u svemu, jer kako ste kazali nitko nije nevin. U čemu vidite eventualni grijeh umjetnika?

- Govorite o radu »K9 Compassion« napravljenom 2003. godine u New Yorku. U tom radu klečim na bijeloj maramici, jedinom mogućem prostoru osobne slobode, ispred institucija moći, ljut, bijesan i nemoćan s mišlju »oprosti im, jer znaju što čine«. Jedna od fotografija prikazuje me kako klečim ispred Guggenheim muzeja gdje sam tijekom snimanja shvatio prirodu paradoksa. Tu sam u esenciji kritike, a ipak bih htio da je moj rad dio njihove zbirke, da me pozovu da izlažem u istom tom muzeju. Sve mi je izgledalo kao da se radi o svojevrsnom štokholmskom sindromu, kao da sam porobljen i podčinjen od onoga kojem upućujem kritiku, bijes. To je vezano uz sve umjetnike i o tom paradoksu govorim u radu »K20 Relikvijar« koji je posvećen umjetnicima.

Uvijek potičete na preispitivanje, najprije sebe, a onda preko svojih djela i druge. Jeste li se nekada našli u situaciji da vam je za neke izložbe prišao netko od gostiju i osvrnuo se na vaš rad, naveo vas na neko promišljanje koje vam je možda promaklo u aktualnoj temi izložbe?

- Da, 1996. godine je organizirana izložba u Dubrovniku u javnom prostoru. Passalacquinovo stubište pred isusovačkom crkvom sv. Ignacija prekrio sam velikim plahtama krhkog cigaretnog papira. Jedna stara časna koja je to gledala rekla je kako je nekad znala otkud dolazi kruh, a da to više ne zna. Rad se zove »Sram«.

Kako se osjećate, koju ulogu uzimate kad se postavljate između umjetnosti, institucija moći i krajnjeg promatrača? Biste li nešto mijenjali u tim odnosima?

- Naravno, no to je tema za poseban veliki razgovor. Mislim da predstavnici institucija znaju što bi trebalo, a zašto to ne čine kompleksan je odgovor.

Neuspjesi mogu voditi dobrom

Svijest o tome kako želite postati umjetnik zadesila vas je u gimnaziji, sjećate li se svojih prvih radova? Što vas je navelo na iznenadnu kupovinu platna i boja? Čime ste bili zaokupljeni, potaknuti na tako asertivnu reakciju?

- Odluka je došla jedno jutro. Otišao sam u trgovinu, kupio boje, platno, kistove i naslikao dvije slike. Izgleda kako su upravo te slike odredile sve što sam kasnije radio.

Diplomirali ste na venecijanskoj Akademiji, gdje ste se uputili nakon nekoliko odbijenica sa zagrebačke Akademije. Kako se Venecija utisnula u vašu mladost i osjeća li se još u vašim djelima?

- Studij na venecijanskoj Akademiji pamtim kao početak mog istinskog življenja i učenja. Nakon mjesec dana Venecije sam shvatio kako neuspjesi mogu voditi nečemu dobrom, bio sam sretan što me nisu primili na zagrebačku Akademiju. Bilo je to vrijeme strastvenog učenja, eksperimentiranja. Od jednog profesora sam učio razmišljati, drugi mi je otvorio prostor slobode...

Je li vam i danas važno okruženje u kojem se nalazite, zadovoljava li danas Zagreb vaše potrebe?

- Kao što sam rekao, jedino je ispravno djelovati u sredini u kojoj živite. Zagreb i Hrvatska nažalost su daleko od nužnih standarda promišljanja i djelovanja.

Što danas umjetnost, umjetnik, može učiniti u konkretnim okvirima društveno-političkih događanja?

- Još uvijek vjerujem kako može puno toga, uz uvjet da postoji podrška i razumijevanje zajednice.

Koliko su današnjem čovjeku jasni pojmovi demokracije i slobode, s obzirom na profanost koja ga ipak, rekla bih, sve više steže?

- Živimo u zanimljivom vremenu, što zvuči kao kletva. Ako ništa, možda se probudimo iz drijemeži i počnemo raditi i ponašati se kako vjerujem da znamo.