Miljenko Prohaska: Posveta inovativnom autoru, tvorcu glazbe četvrte struje

Između ostalog, u sezoni JazzHR Hrvatskog društva skladatelja, u koprodukciji HDS-ovih projekata: Autorski koncerti i JazzHR, 26. ožujka u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog će prvi put nastupiti novoutemeljeni Prohaska Big Band pod vodstvom Lane Janjanin. Orkestar su osnovali Prohaskina obitelj/nasljednici njegovih djela i Lana Janjanin, s ciljem promoviranja i izvođenja maestrove glazbe. Budući da je Prohaska vodio Jazz orkestar HRT-a, a surađivao je i s Big Bandom RTV-a Slovenija, ovaj orkestar sastavljen je od glazbenika koji djeluju i u jednom i u drugom orkestru, a pridružuju im se i neki freelanceri. Izvodit će njegove skladbe »Opus 900«, »Hand Rummy Bop«, »Nina«, »Kvartet«, »Always Running«, »Darka«, »Par nepar«, »Koncert br. 2«, »Obsession«, »Na svoj način«, »Sketches for HGM«, »Intima« i »Encore« te teme »U registraturi« i »Glembajevi« Arsena Dedića, sve u Prohaskinim aranžmanima.

Iste večeri u foajeu Male dvorane bit će priređena izložba fotografija iz privatne kolekcije Prohaskine obitelji te će biti promovirana 4 notna izdanja Prohaskinih djela koja je priredio Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog: »Koncert br. 2 za big band«, »Opus 900«, »Kvartet za solo grupu i big band« i »Zagrebačke meditacije za violinu i simfonijski orkestar«. Prije koncerta bit će prikazana skraćena verzija dokumentarnog filma novinara, pisca i redatelja dokumentaraca Tonija Volarića o maestru Prohaski iz serijala »A Porina dobiva...« u produkciji Glazbenog saveza Unison i HRT-a, koji je 2021. bio nominiran za nagrade Zlatni studio i Večernjakova ruža.

Rođen 17. rujna 1925. u Zagrebu, tada u sklopu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Miljenko Prohaska je jedan od najznačajnijih hrvatskih jazz skladatelja. Jedini je hrvatski autor glazbe za jazz orkestar čije su skladbe i aranžmani postali dio standardnog svjetskog repertoara. Njegova je »Intima« najsviranija jazz skladba hrvatskog autora, jedina hrvatska jazz skladba koja je uvrštena među svjetske jazz standarde, a izvodili su je i snimali brojni ugledni glazbenici u Americi i drugdje. Izvorni tekst za tu skladbu napisao je legendarni jazz novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather.

Glazbenu naobrazbu započeo je učeći svirati kontrabas, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1956. diplomirao je na teoretsko-nastavničkom odsjeku. Karijeru je započeo krajem 1930-ih kad je bio član kvinteta usnih harmonika koji je vodio Branko Kralj. Svirao je u Zagrebačkom jazz kvartetu, najpoznatijem sastavu u povijesti hrvatskog jazza, a poslije i u Zagrebačkom jazz kvintetu. Utemeljio je i vodio niz vlastitih sastava i orkestara. Organizirao je Big Band Simfonijskoga puhačkog orkestra Hrvatske vojske, koji je vodio od 1996. do 1998. godine.

Bio je zapažen aranžer i orkestrator. Primjerice, s libretistom Ivicom Krajačem i skladateljem Karlom Metikošom koautor je prve hrvatske rock-opere »Gubec-beg«, 1975., a poslije i »Grička vještica«, 1979. Prohaska je ostvario važne suradnje s hrvatskim pjevačima, među ostalima s Radojkom Šverko koja predivno pjeva »Nerinu pjesmu« iz njegove opere »Grička vještica« i Zdenkom Kovačiček koja je proslavila njegovu skladbu »Zbog jedne davne melodije«.

Surađivao je s brojnim slavnim hrvatskim i inozemnim džezistima, među kojima i s onima koji su stvarali povijest jazza, poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Michela Legranda, Teda Cursona, Luckyja Thompsona, Arta Taylora, Slidea Hamptona i drugih. U nekim situacijama bio je član međunarodnih postava jazz orkestara, primjerice onih koje su vodili Gerry Mulligan i Clark Terry. Na brojnim gostovanjima dirigirao je s najuglednijim europskim orkestrima, kao što su oni Bavarskog, Danskog i Flamanskog radija.

Od 1967. do 1969. bio je direktor Zagrebačkog festivala zabavne glazbe, a bio je i dugogodišnji član Hrvatskog društva skladatelja te dvaput predsjednik: od 1967. do 1968. i od 1988. do 1990. Bio je predsjednik Saveza estradnih radnika Jugoslavije, jedan od utemeljitelja Jazz kluba Zagreb te predsjednik UKLMH-a od 1954. do 1957. Od 1996. do 1998. bio je dirigent Big Banda Hrvatske vojske. Ravnao je orkestrima na pet natjecanja za Pjesmu Eurovizije: dvaput u Londonu, dvput u Dublinu i jednom u Madridu. Prohaska je preminuo 29. svibnja 2014. u Zagrebu.

U policijskom registru

O svojem stvaralaštvu govorio je u intervjuima koje smo vodili tijekom njegove dugogodišnje karijere, iz kojih donosimo tek neke ulomke što svakako nije dovoljno da se obuhvate svi aspekti njegova djelovanja. Koliko je bio cijenjen u našem glazbenom miljeu, svjedoči podatak da je na svečanosti upriličenoj prigodom obilježavanja njegovih 80 godina života dobio priznanja od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, KD-a »Lisinski«, Hrvatske glazbene mladeži, Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog radija. Osim toga, između ostalih, dobitnik je brojnih odličja, ordena, priznanja i nagrada među kojima Zlatne arene za najbolju filmsku glazbu (1968.), nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1988.) i Porina za životno djelo (1995.).

»Bila bi poza kad bih rekao da mi nije drago što sam dobio sve te nagrade«, rekao je. »Dobio sam toliko društvenih i stručnih nagrada i odlikovanja, među njima i nagradu za životno djelo, kao što iz vica kažem ‘nedjelo’. No, nastavio sam puno raditi ne misleći na nagrade.«

Prohaska je svjedočio ranim danima našeg jazza. »Što se tiče naše zabavne glazbe, ali prvenstveno govorim o jazzu, mi smo uvijek išli ukorak s onim što se radilo vani«, prisjetio se. »Naime, Amerika je uvijek bila ideal u jazzu. I prije moje generacije djelovali su sastavi u kojima su svirali sjajni glazbenici. Svi smo mi bili pod utjecajem i učili slušajući ih. Učili smo i slušajući ploče, ali do njih smo teško dolazili. U razdoblju prije Drugog svjetskog rata počeli su djelovati veliki orkestri, primjerice orkestar braće Johan, Uroš Jurković koji je najprije vodio trio, a poslije Kvick Swingerse, Bojan Hohnjec i Boris Burazović su vodili prekrasan orkestar. No tada se čudno gledalo na jazz glazbenike. Morali su polagati ispit da bi mogli javno nastupati. I sam sam polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetne angažmane. Svi su profesionalni glazbenici bili uvedeni u policijski registar, zajedno s prostitutkama. U to je vrijeme nastao Kvintet usnih harmonika Branka Kralja u kojem sam aktivno sudjelovao. To je značajno razdoblje.«

Glazbenici iza »zida«

Prohaska je bio najdugovječniji šef-dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba, poslije Big Banda HRT-a, a danas Jazz orkestra HRT-a. Taj je orkestar vodio 35 godina bez prekida. Zapravo, sudjelovao je u njegovom osnivanju, iako ga nije vodio od samog početka. »Nigdje nemamo zabilježeno, iako bi se vjerojatno mogli pronaći podaci kada je točno osnovan Orkestar«, tvrdi. »Međutim, i za vrijeme rata, za vrijeme NDH-a je na Hrvatskom krugovalu djelovao orkestar. Pred rat je u Hrvatskoj bilo puno orkestara: Bingo Boysi, Kolibri, Devilsi, Revelersi, međutim prvi od radiostaničnih orkestara osnovan je na krugovalu 1943. na 1944. godinu. On je bio skoro kao današnji Big Band jer je imao tri trube, tri trombona, četiri saksofona i ritam sekciju. Vodili su ga trubač Čarli Pavlić, Branko Milin sa svojim bratom koji je svirao tenor saksofon, kao i Marjan Marjanović. Ponekad su dodavali gudače pa je imao funkciju revijskog orkestra.

Današnji orkestar je, prema nekim poznatim podacima, osnovan u sezoni 1946. na 1947. godinu i to se računa kao datum nastanka. Tada su postojali mali sastavi, no namjera je bila da se i u Zagrebu osnuje veliki orkestar, a u tome smo sudjelovali nas trojica: Zlatko Černjul, Bojan Hohnjec i ja. Napisali smo i aranžirali tri zabavne melodije koje je pjevala Rajka Vali. To je snimljeno na decelitnim pločama. Bila je to neka vrsta audicije na temelju koje je Orkestar prihvaćen i angažiran. Zlatko Černjul je preuzeo vodstvo, a ja sam svirao kontrabas i od tada je kontinuirano djelovao. Zbog političkih i raznoraznih drugih momenata Orkestar je dvaput otpuštan s radiostanice, zbog glazbe koju smo izvodili: jedne ruske skladbe i glazbe Woodyja Hermana, međutim uvijek se vraćao natrag, pogotovo od onog razdoblja kada je ta vrsta glazbe, i zabavna i jazz glazba, doživjela legalizaciju i afirmaciju. I ja sam dvaput odlazio, radio sam s orkestrom Gorana Kovačića i drugim orkestrima, a na radiostanicu sam se vratio 1954. godine, kada je Zlatko Černjul otišao iz Zagreba.

Tada smo Orkestar po pola vodili Milivoj Körbler i ja. Kasnije smo nekoliko mjeseci to radili Nikica Kalogjera i ja, sve do 1955. kada sam preuzeo Orkestar i vodio ga do mirovine, s jednim kraćim prekidom radi dosluženja vojske 1956. na 1957., kad ga je vodio Miroslav Fritz Killer. Značajno razdoblje za nas su bile 1960-e kada je osnovan prvi jazz festival na Bledu koji je vrlo značajan, ne samo zbog toga što je bio međunarodni, već i zato što je povezivao jazz istoka i zapada. Prvi put su glazbenici iz istočnih zemalja, iza ‘zida’, počeli dolaziti kod nas upravo preko Bleda. I prije smo imali gostovanja glazbenika iz zapadnih zemalja, a pogotovo iz Amerike, no tada su počeli dolaziti glazbenici iz Češke, Rumunjske, Poljske, Mađarske i to je bio začetak suradnje.«

Ravnopravan odnos

Upravo je kao vođa Plesnog orkestra Radio Zagreba inicirao i uspio u repertoar ubaciti autorske skladbe, uglavnom njegovih članova. »Godine 1960. i 1961. započeli smo s onim što me godinama ‘mučilo’, da sami stvaramo i pišemo svoju glazbu«, objašnjava. »Bilo je takvih pokušaja i prije, međutim, pokret da vodimo vlastitu repertoarnu politiku počeo je tada. Do tada smo uglavnom oponašali američku glazbu, smatrali smo da je to to, no vidjeli smo da naši ljudi imaju iznimno puno snage i mogućnosti da pruže puno više, ne samo da budu dobri reproduktivci, nego da sami stvaraju.

U nekoliko prvih godina sam većinom sam radio kompletan program, a kasnije se, naravno iz tog Orkestra koji je iz Plesnog prešao u Big Band, rodio niz skladatelja i aranžera koji su počeli obogaćivati repertoar. Svi ti orkestri imali su specifičan zvuk i stil. Glazba se mijenja, ima svoje trendove, ide prema današnjim, drukčijim poimanjima, međutim neki orkestri koje dobro znamo, primjerice Orkestar Dukea Ellingtona, uvijek imaju svoj specifičan zvuk, svoj repertoar. Karakteristično je nešto što sam doživio kad je Woody Herman bio u Zagrebu, a potvrđuje moju teoriju. On je u svojem orkestru često mijenjao postavu i dovodio nove, mlade ljude, što je bilo dobro. Oni su bili oko dvije godine u orkestru i kasnije su mahali s papirom da su bili kod Woodyja Hermana.

Miljenko Prohaska

Međutim, na koncertu u Zagrebu su svirali novi dio repertoara, a mi smo taj orkestar znali po najkarakterističnijim stvarima s ploča. Publika je toliko mahala i vikala i tražila neke poznate skladbe da je on cijeli drugi dio programa, poslije pauze, odsvirao one najpoznatije skladbe. Neke stvari iz Ellingtonovog, Millerovog, Hermanovog ili Basievog repertoara su vječne i to je nešto što daje pečat, zaštitni znak orkestra. To smo i mi uspjeli napraviti. Dosegli smo tu razinu da više nismo bili samo puki promatrači, da sjedimo u prvom redu i gledamo i slušamo soliste, nego su ti solisti počeli svirati, sudjelovati s nama, počeli su izvoditi našu glazbu, što je bitno. Bio je to ravnopravan odnos, a to je njima postalo normalno.«

U bivšoj Jugoslaviji je bilo šest velikih orkestara koji su dolazili na Bled i u Ljubljanu, a kasnije su imali čuvene susrete u Radencima gdje je bilo i zabavne glazbe i jazza. Kasnije je postalo normalno da, po uzoru na Big Band HRT-a, svi orkestri bivše države izvode svoju glazbu. Naš orkestar je na temelju toga došao na svjetske rang liste. To je bilo zato jer je svirao drukčije, unosio je povremeno elemente folklora ili nešto što je bilo specifično naše. Na taj način Orkestar je, zahvaljujući Prohaski, postao interesantan i za Europu i za svijet. Osim što se kao skladatelj proslavio svirajući svoja djela sa Zagrebačkim jazz kvartetom i Plesnim orkestrom Radio Zagreba, njegove su skladbe izvodili i ugledni strani glazbenici kao što su Dizzy Gillespie i James Moody, ponekad zajedno s djelima najvažnijih skladatelja.

U to doba djelovao je USA Orchestra koji je snimio nekoliko ploča. Među inim snimili su njegov »Koncert br. 2«, napisan za takav veliki jazz orkestar, kao i »Intimu« i »Končertino« za jazz kvartet i gudače. U jednom broju časopisa DownBeat iz 1960-ih objavljen je zanimljiv članak u kojem je, između ostalog, pisalo: »U Salle Playelu u Parizu svirao je Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske.« Prohaskin međunarodni uspjeh novi je uzlet doživio kad je, za vrijeme njegova gostovanja u Montereyu u Kaliforniji, John Lewis, ponukan skladbom »Intima« koju je čuo u jednoj televizijskoj emisiji, poznatom enciklopedistu Leonardu Featheru dao zadatak da za nju napiše tekst.

Glazba četvrte struje

Prohaska je bio poznat i kao autor klasične te primijenjene glazbe. Radio je kao skladatelj glazbe za niz televizijskih i kazališnih predstava, animiranih filmova, baleta i zborova, te je autor glazbe za petnaest hrvatskih igranih filmova, među kojima su »Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata« Branka Ivande iz 1968., za koju je nagrađen Zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu, te glazba za film i TV-seriju »Kiklop« Antuna Vrdoljaka iz 1982. godine. Surađivao je s Big Bandom RTV-a Slovenija, Oratorijskim zborom crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci, Zvjezdicama, Zagrebačkim solistima i mnogim drugim uglednim ansamblima.

Osim toga, skladao je za razne ansamble i orkestre kao što su Zagrebački kvartet saksofona, Zagrebački solisti i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. »Volim raditi s Gudačkim kvartetom Sebastijan«, tvrdio je. »Sedamnaest godina surađivao sam s Društvom za promicanje orguljaške glazbe ‘Franjo Dugan’, kroz koju sam ostvario sjajnu suradnju s Ljerkom Očić i Brankom Magdićem koji su me navukli na to i koji su zaslužni što sam za te cikluse koncerata napisao više od 15 skladbi i na neki način postao kućni skladatelj u Salonu »Očić«. Važnu suradnju ostvario sam s Kvintetom Simply Brass za koji sam napisao nekoliko skladbi. Uživao sam u toj suradnji s izvrsnim ljudima i ansamblom.«

Prohaska je bio poznat po djelima u kojima je spajao elemente ozbiljne glazbe, jazza i folklora. »Početkom 1960-ih upoznao sam Johna Lewisa koji je u to vrijeme djelovao na području treće struje - third stream music«, objašnjava.

»U tom je idiomu djelovao i svirač francuskog roga i flautist Gunther Schuller, koji je došao iz ozbiljne glazbe i utjecao je na Johna ozbiljnom glazbom, dok je John na njega utjecao jazzom. To nije bilo pomodno, nije bilo tek koketiranje, nego ravnopravno spajanje stilova, u čemu je bila najveća vrijednost te njihove akcije. To su primijenili i u formi i u puno drugih elemenata. To je jako čudno, jer izmišljeni su pojmovi kao etno-jazz, etno ovo, etno ono, a mi smo to radili puno prije. Godine 1955. Plesni je orkestar Radio Zagreba gostovao u Kölnu u programu koji se zvao ‘Muzika ne poznaje granice’ - ‘Musik kennt keine Grenzen’. Tada je big band prvi put išao na gostovanje preko granice. Posebno za taj program napisao sam ‘Koncert br. 1’ koji sadrži elemente našeg, istarskog folklora. U to vrijeme, kad sam se uključio u to i kad smo počeli surađivati, to što sam radio nazvao sam glazbom četvrte struje, upravo zato jer sam ubacio i element foklora. Nedugo nakon toga Boško Petrović je napisao ‘With Pain I Was Born’ i druge skladbe u kojima je koristio naš folklor.«

Pedagoška nastojanja

Zahvaljujući tome, između ostalog, ubrzo je nastao velik interes za tu glazbu u Europi, a Leonard Feather je uvrstio Miljenka Prohasku u knjigu »The Encyclopedia of Jazz Sixties«, kao jedinog glazbenika iz bivše Jugoslavije. Uslijedili su pozivi na turneje diljem Europe, na koje je odlazio sa Zagrebačkim jazz kvartetom, ali i sa zagrebačkim radijskim big bandom. Osim toga, njegova su djela izvodili i ugledni američki jazz glazbenici, mali sastavi i orkestri kao što su Modern Jazz Quartet i Big Band Dona Ellisa. »Na osnovi onoga što sam radio u Europi, brojnih kritika i osvrta, dobio sam poziv da nastupim na čuvenom Monterey Jazz Festivalu«, kazao je. »Bilo je to točno na moj rođendan, 17. rujna 1967. - koncert s big bandom Dona Ellisa. Imali smo nekoliko proba. Ja sam dirigirao, a Ellis je dolazio na probe. Izvodili smo isključivo moje skladbe.«

Poslije je Prohaska svoje iskustvo prenosio na mlađe glazbenike. Iako nije formalno djelovao kao glazbeni pedagog, odgojio je naraštaje hrvatskih glazbenika. Dvije godine vodio je seminare o filmskoj glazbi na Akademiji za kazalište, film i televiziju. »Pedagoški rad na području jazz glazbe nikad nisam uspio progurati u školama«, napominje. »Jednom me angažirao prof. Branimir Sakač i nekoliko sam mjeseci predavao jazz harmoniju, u Radićevoj ulici gdje je bio jedan odjel srednje muzičke škole. Počeli smo od osnova. Prof. Sakač je komentirao kako je to zanimljivo. Koristio sam i knjižicu koju je napisao Milivoj Körbler. U njoj je fantastično obradio pitanje načina šifriranja koje se ne upotrebljava u ozbiljnoj glazbi nego u jazzu. No, ja sam taj način šifriranja pokušao spojiti tako da se može upotrebljavati i u ozbiljnoj glazbi.

Željeli smo ljude naučiti najosnovnije. Note su note, prema tome tu nema tajne. Kad sam počeo raditi s njima na harmonijama Frana Lhotke, a poslije i Natka Devčića, ljudi su pomalo počeli odustajati. Više se nikad nisu pojavili i to je prestalo. Naime, za tjedan dana su željeli naučiti nešto što se ne može naučiti u tako kratkom vremenu. Više sam radio na Kazališnoj akademiji, gdje sam dvije godine držao seminare o glazbi, nego na muzičkim školama, bez obzira radilo se o kontrabasu ili drugim predmetima. Zapravo, jedno od mojih glavnih pedagoških nastojanja bilo je iniciranje pisanja glazbe. Članovima orkestra govorio sam da na probe donose materijale - nije trebalo napisati cijeli aranžman - i u pauzi, da nekoga ne povrijedim, s tom sam osobom razgovarao i objašnjavao što je dobro, a što bi i na koji način trebalo popraviti.«