Za mene je pisanje hobi, a ne poziv

Pojava zbirke pripovijedaka »Tumačeva priča i druge novele« još je jednom pažnju skrenula na Ranka Matasovića, uglednog hrvatskog filologa koji iza sebe ima itekako značajan i međunarodno priznat znanstveni rad. No, kao književnik javio se već u zreloj dobi pa stoga razgovor s njime i počinjemo pitanjem zašto je i kako u takozvanu lijepu književnost ušao u nešto kasnijim godinama.

- Književne ambicije imao sam i prije no što sam počeo pisati prozu, međutim nisam za to imao vremena: mala djeca, uređivanje kuće, jezici koje treba naučiti, stipendije i projekti za koje se treba natjecati, uvjeti za izbor u zvanje profesora koje treba ispuniti, sve to nije mi ostavljalo vremena za bavljenje književnošću. Tek oko pedesete godine, kada više nisam morao misliti o napredovanju u akademskoj karijeri i kada sam prestao osjećati pritisak da objavljujem znanstvene članke i knjige onoliko kao prije, mogao sam se posvetiti beletristici. Kao što vidite, za mene je pisanje hobi, a ne poziv, možda i rezultat krize srednjih godina: neki muškarci tada kupe skupi sportski auto, a ja sam počeo pisati književnu prozu. I o svojem pisanju nemam neko visoko mišljenje: ne kažem da loše pišem, ali usporedim li svoja dva hobija, jahanje i pisanje, mislim da jašem bolje nego što pišem.

Facebook i Google novele

Nije uobičajen, a uz to je također vrlo zanimljiv i »lik« Ilije Jakovljevića, »poznatog hrvatskog književnika«. Kako ste došli na ideju da pseudonim pretvorite u književni lik koji analizira vaše književno stvaralaštvo i o njemu piše?

- Zapravo je taj pseudonim nastao kao kombinacija dvaju imena glavnih likova »Balkanskog špijuna«, Ilije Čvorovića i Marka Petra Jakovljevića. To se nekako uklapalo u satirični ton moje prve novele (»Kanon. Facebook novela«) koju sam napisao pod tim pseudonimom. Poslije mi se činilo zabavnim da taj izmišljeni lik komentira novele Ranka Matasovića. Uopće nisam mislio na književnika Iliju Jakovljevića, niti sam pretpostavljao da bi moglo doći do zabune, a možda sam trebao. Inače, književnik Ilija Jakovljević bio je prijatelj moga djeda Antuna Matasovića, koji je također bio katolički pisac u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, no danas je uglavnom zaboravljen.

Prve dvije novele »udaraju« po nekima od suvremenih načina komunikacije, ponajprije društvenim mrežama koje su isto što i javni WC-i, odnosno »mjesto pražnjenja i smrada«. Obrađujući te teme koristite i blagu dozu, rekao bih srednjoeuropskog humora i ironije. Postoje li neki književni uzori koji vas motiviraju na takav pristup?

- U prve dvije novele nastojao sam ismijati sve što mi ide na živce u današnjem svijetu – birokraciju, političku korektnost, zapuštanje tradicije i onih ljudskih vrijednosti koje su nam urođene, pretjerano oslanjanje na tehnologiju i zanemarivanje međuljudskih i obiteljskih odnosa... Meni je kao autoru teško procijeniti koliko su ti tekstovi doista smiješni, no čitatelji bi morali znati da ih ne treba shvatiti ozbiljno, ili ne sasvim ozbiljno, već s nekim ironičnim odmakom kakav imaju, primjerice, Maupassantove novele. Ipak, ne bih rekao da sam imao neke književne uzore: pišući »Facebook novelu« mislio sam da je prilično originalna zamisao napisati alegoriju na kanonska djela europske književnosti s likovima koji komuniciraju samo preko društvenih mreža i uopće se ne susreću; u »Google noveli« htio sam na satiričan način pokazati kako nam internetske tražilice postaju protezom za vlastito pamćenje, a i prenijeti neka osobna iskustva o putovanju s konjima na velike udaljenosti, jer tijekom posljednjih dvadesetak godina projahao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, poput junaka te novele.

Ranko Matasović (foto: Darko Jelinek)

Međutim, meni je teško reći koliko su te zamisli doista originalne, jer slabo poznajem suvremenu književnost, osobito hrvatsku – uglavnom čitam klasike na izvornim jezicima kako bih ih učio i vježbao. Neke dodirne točke moje pisanje možda ima s Michelom Houellebecqom, koji također zna biti zajedljiv u svojoj satiri suvremenog svijeta, posebno u romanima poput »Karte i teritorija«. I Houellebecq nam prikazuje nakaradne aspekte naše sadašnjosti, ali ne moralizira i ne propovijeda, prepušta čitatelju da sam stvori svoje zaključke gdje su i zašto stvari pošle u krivom smjeru.

Proučavanje povijesti

Dvije završne priče, posebno naslovna, okrenute su povijesti. Što vas privlači tim temama?

- Kao nekomu tko se profesionalno bavi povijesnom i poredbenom lingvistikom, proučavanje povijesti naroda i njihovih kultura oduvijek mi je blisko i zanimljivo. U priči »Berezina. Dva Hrvata u Rusiji« povijest je bitna na dva načina: prvo, jer kroz dva suprotstavljena glavna lika vidimo ono čemu nas povijest najbolje uči – kako se različiti ljudi ponašaju u trenucima krize – i drugo, vidimo kako neki suvremeni, postmodernistički pristupi povijesti, koji su u priči podvrgnuti satiri, ne razumiju predmet svojega proučavanja, već ga zamagljuju pogledom kroz ideološke naočale. Drukčije je s novelom o Cortésu i njegovoj astečkoj ljubavnici i prevoditeljici Malinche. U njoj sam jednostavno našao fantastičnu, ali istinitu povijesnu priču za koju sam mislio da zaslužuje biti ispričana. I htio sam je ispričati bolje nego u romanu »Malinche« meksičke književnice Laure Esquivel koji sam pročitao i koji me je naljutio zbog bezbroja stereotipa, besmislica o »astečkoj mistici« i povijesnog nerazumijevanja konteksta španjolskog osvajanja Meksika.

Razumijemo li se uopće?

U kolikoj mjeri vam u stvaralaštvu pomaže veliko znanje o jeziku?

- U romanu »Neprobuđeni« koji sam napisao, a i u prve tri novele u najnovijoj zbirci, mislim da se ni po čemu ne vidi da sam po zanimanju lingvist. Novela »Tumačeva priča« je drukčija, ona se bavi problemom prevođenja u situaciji koja fascinira lingviste: kako razumjeti govornike drugoga jezika i njihovu kulturu u situaciji u kojoj nema dvojezičnih posrednika, već ih tek treba stvoriti. Također, koliko uopće možemo razumjeti ljude koji govore jezikom toliko različitim od našega kao što su majanski jezici i jezik Asteka, nahuatl? To što se dobro snalazim u različitim jezicima, što sam mogao čitati španjolske izvore o konkvistadorima i što znam ponešto i o jeziku nahuatl, možda mi je pomoglo da izrazim glavnu dilemu s kojom se suočavaju likovi »Tumačeve priče«: razumijemo li se uopće?

Planirate li štogod novo kad je o beletristici riječ?

- Ne u skorije vrijeme, čini mi se nekako da sam napisao sve što znam o onome o čemu nešto znam. Ja, naime, nemam mašte, uglavnom pišem o stvarima koje su mi se dogodile, ili su se dogodile ljudima koje poznajem, ili sam o njima čitao. A zanimljivih tema, događaja i likova ima ograničena količina, oni su se u meni nakupljali u zadnjih nekoliko desetljeća i mislim da sam o njima sve napisao, onako kako sam najbolje mogao. Osim toga, sada opet imam manje vremena, tajnik sam Razreda za filologiju u Akademiji i radim na nekoliko lingvističkih projekata koje želim dovršiti. Ne kažem da nikad više neću ništa napisati, no nastavak mojeg bavljenja književnošću možda će morati pričekati mirovinu. Ili da prestanem jahati.