CONSTANTIN BRÂNCUSI
UMJETNOST KAO NEPREKIDNI POČETAK: Duhovna i univerzalna srž oblika
Brâncusijeve skulpture brišu granicu između figure i apstrakcije, kombinirajući drevno i moderno – poput arhetipskih oblika »Poljupca« ili gotovo futurističkih krivulja »Ptica u prostoru«. Za njega umjetnost nije tek za oči; ona je iskustvo dodira i meditacije. U »Skulpturi za slijepe« on provocira pitanje percepcije: što je umjetnost ako je ne možemo vidjeti, nego samo osjetiti? Ta filozofska razmišljanja usklađena su s egzistencijalnim i fenomenološkim strujanjima, u kojima je materijal sam po sebi nositelj istine
Izložba Umjetnost je tek početak, Pariz, Centre George Pompidou
Constantin Brâncusi (1876.–1957.) je bio rumunjski kipar čiji rad i danas izaziva divljenje i potiče promišljanja o značenju umjetnosti. Rođen u Hobisi, u srcu Rumunjske, Brâncusi je odrastao uronjen u narodnu umjetnost i drvodjelstvo, što je oblikovalo njegovu estetsku osjetljivost. Nakon školovanja u Bukureštu, 1904. godine seli u Pariz koji je tada središte avangarde. Umjetnički krugovi preispitivali su tada tradicionalne forme i prihvaćali radikalni modernizam, dok se sam grad suočavao s brzom industrijalizacijom i dugotrajnim učincima Belle Époque.
Esencijalne forme
Brâncusijeva duhovnost i jednostavnost zrcale se u njegovim poznatim djelima. »Poljubac« (1907.), primjerice, prikazuje dvoje zaljubljenih ujedinjenih u jednom komadu kamena, lica svedena na osnovne znakove – poput kubističkog simbola. Ova skulptura, naime, nema ništa rodinovsko osim naslova skulpture (istoimena Rodinova skulptura »Poljubac«). Brâncusijev kratki boravak u ateljeu Augusta Rodina, kojeg je napustio vrlo brzo kako bi pronašao vlastiti umjetnički put, bio je ključan za njegovo oslobađanje od tradicionalnih obrazaca.
POLJUBAC (1907.)
S »Poljupcem« Brâncusi je predstavio verziju teme koja nije dugovala ništa Rodinovoj interpretaciji s kojim se vrlo brzo razišao. Blok kamena simbolizira ljubav koja spaja zaljubljene, s njihovim licima pritisnutima jedno uz drugo. Žena se može prepoznati po laganoj zakrivljenosti poprsja i dugoj kosi. Lica su svedena na puke znakove, u kubističkom stilu.
Prvi svjetski rat (1914.–1918.) je izazvao golem traumatski udar i promjene diljem Europe. Mnogi umjetnici, uključujući Brâncusija, odgovorili su tražeći bezvremenske, esencijalne forme – umjetnost koja nadilazi nasilje i kaos tog doba. Njegova minimalistička estetika i naglasak na univerzalnoj suštini oblika mogu se shvatiti kao protuodgovor fragmentaciji svijeta oko njega. Brâncusi je umjesto figurativne naracije izabrao svoditi oblike na njihovu suštinu, stvorivši tako skulpture poput »Ptica u prostoru« i »Poljupca« koje su postale simboli minimalističke ljepote.
PTICA U PROSTORU (1927.)
U listopadu 1927. godine, Brâncusi je završio na sudu zbog optužbi američke vlade u vezi s kipom »Ptica u prostoru«. Američki carinici optužili su vlasnika Edwarda Steichena da je industrijski predmet predstavio kao umjetničko djelo kako bi izbjegao plaćanje uvoznih poreza. Na suđenju su se našli Brâncusi i cijeli svijet moderne umjetnosti. Suci su ispitivali kipara i razne svjedoke kako bi ustanovili predstavlja li ovaj komad metala pticu i može li se klasificirati kao umjetničko djelo. Carinski sud SAD-a presudio je u Brâncusijevu korist u studenom 1928. godine.
Motiv ptice zaokupljao je Brâncusija više od tri desetljeća, rezultirajući s više od 30 varijanti u mramoru, bronci i gipsu. Ove ptice iz popularnih rumunjskih bajki odlikuju se zaobljenim tijelom, dugim vratom i širom otvorenim kljunom. Godine 1920. kipar je pojednostavio oblik, stanjivši ga i izduživši ga za seriju »Ptice u prostoru«. Let je za Brâncusija bio simbol ljudskog sna o bijegu iz zemaljskog postojanja i njezino uzdizanje prema duhovnosti.
Tijekom 1920-ih i 1930-ih Europa je svjedočila i kulturnom procvatu (doba jazza, nadrealizam), ali i zloslutnim političkim pomacima (uspon fašizma u Italiji i Njemačkoj). Brâncusijevo inzistiranje na duhovnim i univerzalnim formama može se shvatiti kao odbacivanje sve polariziranije i nacionalistički obojene politike svog vremena. Njegovo djelo nudilo je alternativnu viziju – onu mira, jednostavnosti i transcendencije.
Brâncusijeve skulpture brišu granicu između figure i apstrakcije, kombinirajući drevno i moderno – poput arhetipskih oblika »Poljupca« ili gotovo futurističkih krivulja »Ptica u prostoru«. Za Brâncusija umjetnost nije tek za oči; ona je iskustvo dodira i meditacije. U »Skulpturi za slijepe« (1925.) on provocira pitanje percepcije: što je umjetnost ako je ne možemo vidjeti, nego samo osjetiti? Ta filozofska razmišljanja usklađena su s egzistencijalnim i fenomenološkim strujanjima, u kojima je materijal – bilo bronca, drvo ili kamen – sam po sebi nositelj istine.
SKULPTURA ZA SLIJEPE (1925.)
»Skulptura za slijepe« sažima njegovu ideju da umjetnost nadilazi vid – »stvaram materijale koji izražavaju neizrecivo«, kaže Brâncusi.
Predmet rasprava
»Danaida« (1913.) kroz oble linije i smirenost priziva motiv beskonačnosti i ženske patnje, dok »Ptice u prostoru« (1927.-1933.) postaju ne samo simbol slobode, već i predmet rasprava o tome što umjetnost uopće jest: američki sud je 1928. godine konačno priznao ovu skulpturu kao umjetničko djelo, osporavajući granice između industrijskog predmeta i duhovne vizije.
DANAIDA (1913.)
Brâncusi je kroz jednostavne i zaobljene oblike prikazao ljudsku figuru. Ova skulptura je jedna od njegovih ranijih apstrakcija ženskog tijela, a karakterizira je smirenost i meditativna kvaliteta. Kroz naziv »Danaida«, skulptura aludira na beskonačnost i uzaludnost, kao i na ideju ženske patnje – što je ujedno Brâncusijeva poetika koja prožima cijeli njegov opus.
Izložba »Brâncusi, umjetnost tek počinje« održana u Centru George Pompidou (Pariz, 2024.) svjedoči o njegovu neugaslom utjecaju. Naslov izložbe sugerira da je Brâncusijev rad više od povijesne točke: on je polazište za stalno istraživanje i ponovno promišljanje umjetnosti. Umjesto naracije i dekoracije, Brâncusi istražuje duhovnu i univerzalnu srž oblika, potičući nas da vidimo umjetnost kao proces koji se nikad ne završava. Nadalje, jedinstvena sinteza rumunjskog folklora, afričkih i azijskih utjecaja te avangardnog modernizma Brâncusijevoj umjetnosti daje bezvremenski karakter i globalistički predznak.
Brâncusijev globalni utjecaj vidljiv je u brojnim retrospektivama i hodočasničkim pohodima umjetnika u njegov atelijer u Parizu. Njegovo nasljeđe živi u umjetnicima i arhitektima koji crpe inspiraciju iz njegove filozofije – od minimalističkih instalacija do konceptualnih eksperimenata s prostorom i materijalom. On nije bio samo kipar; bio je i fotograf, filozof i istraživač materijala. Svoje skulpture dokumentirao je crno-bijelim fotografijama, stvarajući sklad između slike i djela. Atelijer mu nije bio tek radionica, nego cjelovito umjetničko iskustvo – prostorna kompozicija koja utjelovljuje njegovu vjeru u umjetnost kao životnu praksu.
Prostor i djelo
Atelijer u Pompidouu, rekonstruiran s pažnjom za svaki detalj, ostaje mjesto gdje prostor i djelo dišu zajedno. Čak i Man Ray, koji ga je posjetio 1921., opisao je to iskustvo kao ulazak u drugi svijet – svijet čistog, tihog zanosnog minimalizma. Pariz za Brâncusija ostaje kreativno središte gdje nastavlja usavršavati svoj stil do smrti 1957. godine. Njegov rekonstruirani atelijer u Pompidouu i dalje ostaje provokacija: kao živi arhiv i totalno umjetničko djelo koje odbija granicu između stvaranja i izlaganja.
U autoportretu iz atelijera Brâncusi poručuje: »Ne tražite nepoznate formule ili čuda. Ono što vam ja dajem je čista radost. Gledajte u nju dok je ne ugledate.« Ta rečenica možda najbolje sažima njegovu umjetnost – radost koja izvire iz jednostavnosti i mira, univerzalni jezik koji prelazi vremenske i kulturne granice.
Brâncusija danas slavimo kao pionira moderne skulpture – umjetnika koji je otvorio put apstrakciji i postavio temelje za suvremeno kiparstvo. Brâncusijeva umjetnost, kroz odbacivanje ornamentike i fokus na srž oblika, postaje svojevrsna meditacija o ljudskom postojanju. Njegova umjetnost nije završetak, već početak – početak koji traje, oblikuje i inspirira. U vremenu kada sve više cijenimo pročišćene oblike, istinsko značenje i dodir duhovnosti, Brâncusi nas i dalje vodi: prema umjetnosti koja je više od slike, više od forme – prema umjetnosti koja je život.
Ostaje nam za kraj pitanje: kako bi i bi li Brâncusijeva filozofija umjetnosti, koja naglašava univerzalnost i duhovnost, mogla nadahnuti suvremeni odgovor na kaotično i polarizirano društvo današnjice?
Atelje kao umjetničko djelo
Brâncusijev pariški atelje nije bio samo radni prostor; bio je dio njegove umjetnosti. Pomno je rasporedio svoje skulpture poput skladnog krajolika, gledajući na okoliš kao na produžetak svojih djela.
Man Ray, 1921., Pariz: »Prvi put kad sam otišao posjetiti kipara Brâncusija u njegovom ateljeu, bio sam više impresioniran nego u bilo kojoj katedrali. Bio sam zapanjen njegovom bjelinom i lakoćom. (...) Ulazak u Brâncusijev atelje bio je poput ulaska u neki drugi svijet.«
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
