Inspiraciju za "Selfie" pronašla sam u raskoraku između stvarne i virtualne osobnosti ljudi

Zimu 2025. godine obilježila je, između ostalog, i pojava zbirke pripovijedaka »Selfie«, vrlo kvalitetne zbirke priča hrvatske književnice Karmele Špoljarić. Jedanaest objavljenih kratkih priča progovara na vrlo zanimljiv i literarno dojmljiv način o svijetu današnjice, a naziv je odabran stoga što u svakoj od pripovijedaka ove knjige postoji trenutak kad se dogodi selfie, moderni suvremeni digitalni autoportret mobitelom. Upravo stoga razgovor s autoricom i počinjemo pitanjem kako je došla na ideju raditi »zbirku pripovijedaka s ključem«?

Društvene mreže

- Ideja je nastala nakon priče »Selfie«, koja je i uvodna priča u ovoj zbirci. Naime, ta je priča ubrzo prepoznata kao zanimljiva i kvalitetna, snimljena je za radio (HR 3) i objavljena u časopisu Fantom slobode. No istovremeno je otvarala i neke nove prostore, pogodne za analizu i komentare, jer je zahvatila jedan za današnje vrijeme vrlo uobičajen fenomen koji je dovela do granice apsurda.

Iako svi živimo s pojmom selfieja, često ga i sami koristeći i u tome ne vidimo ništa opasno, ili loše, postoje brojne situacije u kojima je nekakav silno žuđeni selfie ljude stajao čak i života (imamo i primjer iz naše sredine; turistkinja na Plitvicama koja je, snimajući se, pala s litice), a još su brojnije situacije u kojima su te selfie fotografije jedna sasvim izmišljena i naizgled sretna priča u životima u kojima sreće baš i nema.

Sigurno poznajete barem jednu osobu koja je svojim objavama i silnim selfijima stvara sasvim drukčiji dojam vlastite osobnosti i okruženja – a kad takvu osobu najprije upoznate preko društvenih mreža, možete biti neugodno iznenađeni pravim stanjem stvari. U tom raskoraku između stvarne i virtualne osobnosti pronašla sam inspiraciju za pisanje priče »Selfie«.

Taj se obrazac virtualne nadogradnje vlastitog života često ponavlja, pa me zanimalo što je razlog tome, što se nalazi iza takvih namještenih i dorađenih fotografija. Što se događa u mentalnom sklopu ljudi koji javnosti žele pokazati sve, i ono što imaju i ono što nemaju.

Nikad nikoga ne osuđujem, ali uvijek promatram, primjećujem. Nastojim razumjeti nastanak neke zastranjenosti i stoga mojem književnom liku, kojeg u tu svrhu kreiram, uvijek otvaram prostor i mogućnost opravdanja vlastitih postupaka.

Ako je netko »ovisan« o društvenim mrežama, ili stvara lažnu sliku vlastitog svijeta, moramo razumjeti zašto to radi da bismo pisali o tome. Ponekad je u pitanju zarada i čista manipulacija, ali, što je zanimljivo, takvi ljudi u pravilu dobro žive svoje »prave živote« i dobro znaju gdje je granica između tih dvaju svjetova. No često je u pitanju i ovisnost, kad se omjer između realnog i virtualnog smanjuje u korist bivanja na društvenim mrežama i online.

Uljepšana slika svijeta

Nakon te prve priče, kojoj je selfie bio glavni motiv, zaredale su druge priče s različitim temama u kojima su se otvarali naizgled jednostavni, a zapravo vrlo složeni problemi u međuljudskim odnosima koji izbijaju u određenim situacijama u kojima se ljudi nađu. No u svakoj se priči pojavi taj jedan selfie kao detalj, obično je to jedna nasmijana i svakako namještena fotografija (jer selfie je uvijek namješten, nikad spontan) koja nam u pravilu govori o nekoj pozitivi, koja nam doslovno viče »dobro nam je, lijepo nam je, na lijepom smo mjestu, ovo je divan dan, gledajte nas, volimo se« i potom ta idilična fotografija bude poslana u eter da nam svima pokaže (i dokaže) upravo to, sve je super i sve je okej, i mi je potom promatramo kao takvu, promatramo te druge ljude i divimo se, čak i zavidimo toj sreći i tim osmijesima možda baš u trenutku kad u stvarnosti sve ode »k vragu«, kad se taj prekrasni dan odjednom pretvori u noćnu moru, kad se i odnosi i situacija zaoštre.

Ponekad se to dogodi mimo htijenja ili djelovanja samih likova, a ponekad oni sami iniciraju tu prividnu sliku vlastitog svijeta unaprijed znajući da nije održiva. Kako sam izrazito vizualni tip i uvijek »gledam« ono što pišem, mogla bih snimiti niz epizoda prema svakoj od tih priča, i tada taj bi nasmijani selfie uvijek zamrznut stajao u uglu ekrana dok bi se pred nama događao košmar.

No s druge strane, dok pišem i pokazujem te naše, ljudske slabosti, istovremeno ih nastojim i razumjeti, prihvatiti kao neodvojivi dio lika, odnosno čovjeka. I iako je selfie kao uljepšana slika svijeta ponekad samo forma koja ne odgovara sadržaju, ipak je i to dio nas, nešto što smo sami stvorili, kreirali, nešto čime se želimo predstaviti i komunicirati s javnošću. Naš virtualni lik puno govori o nama, kao da želimo reći – ja zapravo želim biti ovakva, ili, kad bih mogao birati, živio bih u ovakvim situacijama.

Također treba uzeti u obzir da postoje ljudi koji ulažu silan trud u svoje virtualno predstavljanje i sve to ponekad bude vrlo originalno i kreativno. Možemo li im to zamjeriti? Mislim da ne. Možemo li u to sasvim vjerovati? E tu je već problem. Jer ako želimo izgledati kao nečiji izmišljeni ili raznim alatima dotjerani lik, ako želimo biti jednako uspješni a daleko smo od toga, tada cijela ta priča poprima i negativnu konotaciju. Taj procjep između stvarnog i željenog pogotovo je vidljiv ako uzmemo u obzir razne filtere i uljepšavanja kad je o ljudskim licima i tijelima riječ, ali o tome čak i ne govorim u ovoj zbirci jer mi se čini da je to već izlizano, iako je i ta tema važna - čak je i dokazano da kod adolescenata sve to stvara jednu pogrešnu percepciju poželjnog izgleda. Osobno ne volim filtere i cijenim »čistu« fotografiju.

Stilski kameleon

Koliko je trajao rad?

- Pa recimo da sam zbirku pisala oko godinu dana, radi se dakle o jedanaest priča i one su se nekako lijepo i ritmično nizale pod tim zajedničkim selfie nazivnikom. Za usporedbu, moje prethodne dvije zbirke priča »Pazi što ćeš poželjeti« i »Ringišpil« pisane su u dužem vremenskom periodu i zapravo nisu imale zajednički nazivnik. Doduše, u »Pazi što ćeš poželjeti« postoji ta jedna poveznica fantastike u svim pričama, u manjoj ili većoj mjeri, jer u počecima mojeg pisanja privlačio me magični realizam (pa je i moj prvi roman bio napisan u tom stilu), dok su priče iz zbirke »Ringišpil« doslovno skupljane, odnosno, pisane u razdoblju od sedam godina i stoga su sve vrlo različite i objedinjuje ih zapravo samo taj lepršavi naslov »Ringišpil«, koji prikazuje svijet u svoj svojoj nestalnosti, kao stalnu vrtnju i kretanje.

Osobno, volim takve razbarušene zbirke iako mi se čini da zbirke poput »Selfieja«, u kojima priče imaju neku jaču poveznicu, možda i bolje prolaze. No opet, sve su priče u mojoj novoj zbirci vrlo različite – pisane su iz različite motivacije i inspiracije, čak i drukčijom stilom, ali po tome sam već poznata. Ja sam stilski kameleon.

Temeljna ideja, a uz nju je vezan i naslov zbirke te činjenica da je selfie kao oblik suvremenog fotoautopotreta dio svake od jedanaest priča, je sukob virtualnog svijeta interneta i društvenih mreža i stvarnog, nazovimo ga fizičkog, života. Koliko je, po vama, taj sukob uočljiv u današnjoj hrvatskoj stvarnosti?

- Ne bih to nazvala sukobom dvaju svjetova, jer ako postoji sukob, on je unutar nas. Mi smo autori i pokretači svega. Naš virtualni »život« koji sami kreiramo u pravilu je uljepšana stvarnost, htjeli mi to ili ne. Čak i kad na društvenim mrežama objavljujemo vrlo realne fotografije i situacije, često je to onaj ljepši dio života, ono što sami želimo pokazati, ono što volimo, za što se zalažemo, čime se ponosimo. Ono što čini našu osobnost u pozitivnom smislu. I to je zapravo i normalno, ako to radimo s mjerom, jer tako možemo promovirati neki svoj »way of life«.

No to često nije dovoljno, jer ljudi u pravilu traže neku senzaciju. Zato se uljepšavamo i preuveličavamo naše doživljaje. Zato silno želimo privući pažnju na sebe. Postoje oni koji javno objavljuju i neke vlastite mučne osobne situacije, doslovno se javno ispovijedaju, privlače pažnju i lajkove likom žrtve, i ono što primjećujem jest da u pravilu to ljudi i vole i prate.

Nisam neki stručnjak za društvene mreže, ali zaključujem da se ljudi lijepe ili za »šarenu laž«, ili za tuđu nevolju koja možda budi suosjećanje, iako osobno ne razumijem ljude koji se na taj način podastiru javnosti. Virtualni svijet ne može zamijeniti naš stvarni život u kojem bi trebale postojati osobe kojima se možemo povjeravati, dakle obitelj i prijatelji. Iako mislim da je život današnjeg čovjeka bespovratno uronjen u virtualni svijet i mi se više nikad nećemo vratiti tamo gdje smo bili prije nego što taj svijet nismo poznavali, ipak smatram da moramo znati gdje je granica između stvarnosti i virtualnog svijeta, odnosno, privatnosti i javnosti. Virtualni svijet sve prihvaća i sve pamti. I za razliku od fizičkog, nema granica, niti cenzure.

Problem je u nama, ljudima

No kad govorimo o nekom fenomenu uvijek treba krenuti od sebe. Osobno nisam suviše aktivna na društvenim mrežama, ali uvijek promoviram ono u što vjerujem i ono što volim, a to je ekologija, životinje, umjetnost i putovanja, odnosno, kretanje. Također, volim pisati pozitivno i dobro o ljudima ili pojavama i klonim se »hejtera« i sveopće mržnje koja je sve više zavladala na hrvatskim društvenim mrežama. Jer kad nas nešto ponuka da pišemo, obično je to nešto što nas razljuti ili povrijedi, nešto što ne volimo i ne prihvaćamo. Ako ćemo govoriti o drugima, onda to često bude iz negativnih razloga, a vrlo često inspirirano samo našim subjektivnim doživljajem svijeta. Zato volim napisati nešto pozitivno, i pohvaliti, kad imam koga.

Posebno dobrim smatram to što ne zauzimate neki opći negativan stav, već nastojite istaknuti i dobre i loše strane suvremenog života određenog postojanjem društvenih mreža i tom virtualnom stvarnošću koja, koliko god da je virtualna, ipak je i stvarnost. Kako ste došli do tog stava?

- Smatram da je virtualni svijet, kao i društvene mreže, kao i umjetna inteligencija na kraju krajeva samo ljudski izum, i da nije problem u tim fenomenima. Problem je u nama, ljudima i načinu kako ćemo nešto koristiti. Virtualni svijet danas je doista dio nas i donio je brojne prednosti. Ako sve to koristimo pametno, taj će nam svijet itekako poslužiti i biti nam ispomoć u mnogim segmentima našeg života. No ako zapadnemo u ovisnost, otvara se druga, negativna krajnost, ali zar nije tako sa svime, od hrane nadalje. Čak i običan televizor, ako nam služi za vijesti ili gledanje dobrog filma sasvim je korisna stvar, ali može izazvati ovisnost i inertnost ako buljimo u njega dan i noć. O telefonima, mobitelima da i ne govorimo. Stvar je, dakle, u nama samima, mi proizvodimo sadržaj našeg života i u realnom i u virtualnom svijetu. I jedno i drugo smo mi, ali treba održati ravnotežu i naći mjeru.

Ako većinu života provodimo na mrežama, gubimo svoje mjesto, svoja uporišta u realnom svijetu, koji često nije po našoj mjeri dok virtualni svijet jest, odnosno, može biti ako ga prilagodimo sebi na način da biramo teme koje nas zanimaju, ljude s kojima ćemo komunicirati, sadržaje o kojima ćemo pričati, stranice koje ćemo čitati, a sve ostalo isključimo ili blokiramo, u stilu »idem tamo gdje je sve po mom«. I to smo također mi, ali ne bih rekla da smo cjeloviti.

Zato se pišući o virtualnom svijetu bavim isključivo ljudima, a ne nekakvim opasnim igrama, botovima, bitcoinima i sličnim stvarima koje su itekako podložne manipulaciji druge vrste, ali to je već neka sasvim nova tema. No umjetna inteligencija, nju sam uključila u svoju zadnju priču, ona je nešto što nas se itekako i izravno tiče.

Borim se za prava životinja

Bi li, primjerice, po svemu sjajna »Dobra prilika« mogla postati i roman?

- Vjerojatno to pitate zbog dužine same priče, za koju sam čak dobila i primjedbu da je skratim, ali to nisam učinila. Za to dvoje naoko jednostavnih, ali zapravo društveno i mentalno vrlo kompleksnih likova trebalo mi je dosta stranica da ih pokažem u svim njihovim nijansama. I naravno da sam pritom otvorila mnoga pitanja o kojima bi se moglo i dalje pisati uz razne narativne digresije. Ti narativni krakovi sezali bi u prošlost, u djetinjstvo, u obitelji, u unutarnje zatomljene svjetove, u gradove, sela, zaseoke, u razne pore našeg društva, od slavonskih paora do zagrebačkih utjerivača dugova. Sezali bi u prešućeno i u ono zbog čega se vrišti. Likovi su dobro postavljeni, na način da bi mogli iznijeti puno više stranica, i tu ste u pravu, da, to je priča koja miriše na roman.

Ali - velik bi to bio posao. S puno istraživanja, jer s nijednim od likova ne dijelim ni podrijetlo, ni zavičajne korijene. Stoga mislim da neće, jer da je trebala biti roman, to bi i postala. To se recimo dogodilo s mojim romanom »Rašomon« koji je u početku napisan kao priča pod imenom »Špekule«, ali tu sam odmah osjetila da to ne može ostati priča. Kod »Dobre prilike« nisam dvojila trebam li je objaviti kao priču, tako da mislim da će na tome i ostati. Osim ako bi me netko pitao da je razradim za neki scenarij, ali to se rijetko događa,

Kako ste došli na ideju za pripovijetku »Freya« i je li bilo teško »uroniti« u »svijest« životinje i progovarati u njezino ime?

- Ako mi nešto u životu, pa i u pisanju, nikad nije teško, to je uroniti u svijest bilo koje životinje. Borim se za prava životinja, činim koliko mogu. Vegetarijanka sam, ekološki sam orijentirana. Udomljavam. Uvijek hranim svoju i barem još jednu napuštenu životinju. Nije puno, ali da svatko učini barem toliko… Voljela bih živjeti na farmi sa životinjama. Voljela bih imati privatni azil za napuštene životinje. Voljela bih živjeti u državi, regiji, području u kojem je zakonom zabranjeno ubijati životinje i jesti meso. Eto, sad je možda jasnije zašto mi nije teško pisati u ime bilo koje životinje. Sve životinje shvaćam i razumijem, što ne mogu reći baš za sve ljude.

Ideja za pripovijetku »Freya« i nije ideja, to je stvarni događaj koji se odvijao baš kako je u priči opisano, prije nekoliko godina, u gradu Oslu. Postoje članci na internetu i fotografije Freye, i žive i mrtve, odnosno, pretočene u spomenik. Spomenik je izrađen zbog kajanja, a zove se »Za naše grijehe« (»For our sins«).

Isprva je dakle bila atrakcija, ta ženka morža zalutala u zaljev Osla, svi su pisali o njoj, svi su je obožavali, a kasnije je postala smetnja. Nikome nije jasno kako se u naprednoj Skandinaviji mogla dogoditi takvo grozno i licemjerno ubojstvo životinje, koju su ubili »iz humanih razloga«, uspavali kao kućnog ljubimca, nipošto kao zvijer, zamislite to! Koliko bi poštenije bilo da su je lovili kao zvijer, odnosno napravili hajku na nju pa joj dali priliku da možda i pobjegne. Nikome nije jasno zašto je jednostavno nisu odvukli i pustili u otvoreno more. Takva bespotrebna smrt, kao i sve bespotrebne smrti na ovome svijetu, vape do neba. A koliko ih je danas u tim besmislenim ratovima. Ono što sam ja napravila u ovoj priči jest to da sam je ispričala iz njezine glave, u njezino ime. Stala sam na stranu bespotrebne žrtve. I dala sam joj priliku govoriti.

Priča je kraljica

Žanrovski i emocionalno kroz svoje priče nudite raznovrsnost. Koliko truda treba i što je lakše, odnosno teže – pisati emocionalno divne priče poput »Krila« ili »Taj svijet«, ili »opake« crnohumorne »Crveno«, »Selfie«, »Lutak«?

- Sve je lako kad si mlad, prvo mi pada na pamet kao odgovor na vaše pitanje, jer tada imaš puno inspiracije i motivacije u životu, sve te zanima, sve je još novo, na sve reagiraš. A kad više nisi tako mlad, treba se itekako truditi zadržati taj žar, tu radoznalost, otvorenost prema novom i nepoznatom. Treba promatrati, učiti, započinjati. Jer kad pomisliš da sve znaš i da si sve već vidio/vidjela, pisat ćeš jedno te isto, u bezbroj varijacija.

Ono što želim reći jest da nema lakših ili težih tema, dražih ili manje dragih, važna je motivacija i inspiracija. Ako te nešto motivira, pisat ćeš o tome, jer pišeš u korist priče. Dobre priče. Priča je kraljica, sve je podređeno njoj. Motivacija je dakle ono što me pokreće u pisanju, a ona je uvijek različita, dolazi iz različitih izvora. Nisam statična kao osoba, živim da bih se kretala i stvarala.

Postoje pisci koji uvijek pišu o istim ili sličnim temama, uvijek istim stilom, i čitatelji su s njima spokojni – uvijek znaju što mogu očekivati. A postoje i ovi kao ja, s kojima nikad ne znaš. Taman se uljuljkaš u roditeljsku ljubav, kad u sljedećoj – lutak! Znam da bih možda bolje prošla da sam predvidljiva i čitanju uvijek ugodna spisateljica, ali nisam. Uvijek pišem na granici, ili izvan zone vlastite ugode. Moji tekstovi tako se i čitaju, a to uvijek stvara laganu nervozu.

Radite li na nečem novom?

- Možda i da, ali ja to još ne znam. To mi se često dogodi, da neki maleni okidač, jedna rečenica, neki dobar naslov odjednom stvori čitav niz novih rečenica u mojoj glavi koje su već tu i koje me vode nekom zapletu. No trenutačno pišem jednu dužu priču za novu zbirku, iliti zbornik Julijane Matanović i već sam u debelom cajtnotu. Stoga ću ovdje završiti ovaj naš razgovor. Hvala i pozdrav čitateljima!