NOVI POGLED NA NACISTIČKU VLADAVINU U OKUPIRANOJ EUROPI

U svojoj sjajnoj (i opsežnoj) studiji »Mračni kontinent: Europa dvadesetog stoljeća« (objavljena i u nas, u izdanju zagrebačkog Prometeja, 2004.), britanski povjesničar židovskih korijena Mark Mazower, danas profesor na uglednom američkom sveučilištu Columbia, konstatirao je kako je svim ideologijama zajedničko to što žele svoju vlastitu utopiju predstaviti kao kraj povijesti, bez obzira na to radi(lo) se o komunizmu (staljinističke, maoističke ili bilo koje druge provenijencije), globalnoj demokraciji ili pak uspostavi Hitlerova tisućljetnog Reicha.

Sve ove ideologije, kako je to zaključio Ignazio Silone »povijest poistovjećuju s pobjedničkom stranom«, odnosno prošlost interpretiraju iz sadašnjosti i pretpostavljaju kako, primjerice, »demokracija mora biti duboko ukorijenjena u tlo Europe« samo stoga što je u tzv. hladnom ratu (koji je ustvari predstavljao posljednju fazu u ideološkoj borbi za budućnost Europe), »demokratski«, politički Zapad, na čelu sa SAD-om, porazio totalitarni SSSR. Propašću sovjetskog »imperija zla« 1989. završio je hladni rat, ali i cijelo jedno razdoblje ideološkog rivalstva koje je ustvari započelo, poslije Oktobarske revolucije 1917. godine u Rusiji, nakon koje su boljševici čvrsto (pre)uzeli vlast u svoje ruke i nisu je ispuštali sljedećih 70-ak godina.

Kapitalno djelo

Ali, to je pogrešan put, tvrdi Mazower; danas je potrebna »drukčija« vrsta povijesti, koja neće biti korištena kao instrument politike, već će se približavati prošlosti, takvoj, kakva je bila; dakle koja »sadašnjost vidi kao samo jednu od mogućih ishoda borbi i nesigurnosti naših prethodnika«. Upravo u tom duhu Mark Mazower je (na)pisao, po svemu sudeći kapitalno historiografsko djelo »Hitlerovo carstvo«, s podnaslovom »Nacistička vladavina u okupiranoj Europi«, koje je nedavno objavila Fraktura (na gotovo 800 stranica »gusto ispisanog štiva«, s detaljnim, popratnim bilješkama i opsežnim popisom literature), u prijevodu s engleskog Vuka Perišića, već dokazanog znalca materije vezane uz povijest 20. stoljeća, posebice oba svjetska rata, kao i međuratnih i(li) poratnih intermezza, odnosno zbivanja koja su oblikovala novu globalnu, političku i društvenu konfiguraciju, kojom, kako to zorno svjedočimo upravo danas, nitko nije (bio) odviše zadovoljan i koja se iznova počinje, »iz temelja« preispitivati, ali nažalost posredovanjem starih ideja.

I tako nam se povijest opet ponavlja, sa svim onim slabostima koje su i dovele do velikih, prvo političkih, a ubrzo potom i krvavih ratnih sukoba (u Prvom svjetskom ratu ubijeno je preko osam milijuna ljudi, a ranjeno ih je više od dvadeset milijuna, dok je Drugi svjetski rat po broju poginulih, ubijenih ili ranjenih, odnosno po opsegu i žestini svekolikih devastacija i razaranja bio neusporedivo dramatičniji i drastičniji) i poput Damoklova mača prijete da nam se, ukoliko nismo spremni i sposobni nešto korisno naučiti (i) iz povijesti, na još brutalniji način obruši na glavu.

Recimo, poslije 1945. godine fašizam se, gotovo u pravilu pojašnjavao kao neka vrsta političke patologije kojom su poremećeni diktatori hipnotizirali mase, ali Mazower upozorava kako su posljedice po cijelo čovječanstvo bilo toliko katastrofalne da je ovakva simplifikacija naprosto nedopustiva i da se zadobivene rane i naslijeđene traume, posebice tragedija holokausta, ili Hladomora, jednostavno ne daju »pripisati« samo, primjerice Staljinovoj ili Hitlerovoj destruktivnoj psihopatologiji, jer željeli mi to ili ne i fašizam i komunizam u sebi su »sadržavali istinska nastojanja da se odgovori na pitanja masovne politike, industrijalizacije i reda u društvu; budući da liberalna demokracija nije uvijek imala odgovor na sva ta pitanja«.

Komunizam i fašizam

I svoj je stav ojačao mišlju H. Arendt, koja je gorko zaključila: »Ne možemo sebi više dopustiti da uzimamo samo ono što je u prošlosti bilo dobro i da to jednostavno zovemo svojim nasljeđem, odnosno da odbacimo ono loše i to naprosto smatramo robom bez prođe koja će s vremenom sama sebe pokopati i utonuti u zaborav.« Komunizam i fašizam nisu samo »prevladane iluzije« ispisane na nadgrobnom spomeniku »historijskog smetlišta«, nisu samo neka vrsta povijesne analize, već su to fenomeni duboko utisnuti u glavne tijekove, koliko njemačke ili ruske povijesti, toliko i u samo biće, prije svega europske, ali i svjetske povijesti i utoliko bi bilo pogubno po sve nas danas, sada i ovdje, nastaviti praviti se ludim, kako je ta »građa« arhivirana i kako nema prijeke potrebe iznova se s njome »obračunavati«.

Sovjetski komunizam je značio radikalan prekid s prošlošću; odnosno to je bio pokušaj da se »u najnerazvijenijoj i strašnim građanskim ratom izmučenoj zemlji stvori novo, besklasno društvo i da se održi na okupu raspadajuće carstvo, a pri tome istodobno ostvari industrijska revolucija« i to sve u samo nekoliko godina, dok je suprotno tome »nacizam bio manje ambiciozan i mnogo konzervativniji kod kuće, ali i daleko agresivniji u inozemstvu«.

Po Mazoweru, nacistička »revolucionarna retorika« prikrivala je kontinuitet ideja i institucija iz prošlosti; odnosno njezina izgradnja rasnog/rasističkog i nacionalističkog sustava jednostavno je (do)vodila do krajnosti »arijevske« tendencije koje su kulminirale zločinačkim, tzv. konačnim rješenjima prema svim narodima i zajednicama koje se nisu uklapale u viziju »novog svjetskog poretka«, po scenariju Hitlera i njegove krvoločne kamarile. Osim toga, nacisti nisu krili kako će, ako treba i brutalnom silom, dakle, ne birajući sredstva, poništiti ugovor iz Versaillesa i utoliko je Treći Reich predstavljao liberalnoj demokraciji daleko veći izazov, no što je to ikada predstavljao Staljinov Sovjetski Savez.

Jedan od najvažnijih povjesničara (marksističke orijentacije) naše epohe Eric Hobsbawm, u svom kapitalnom djelu »Doba ekstrema«, umanjivao je važnost fašizma, barem tako tvrdi Mazower, time što se koncentrirao na ono što je držao temeljnom borbom između komunizma i kapitalizma; odnosno »učinak komunizma na demokraciju, premda važan, nije bio toliko izravan, nije bio toliko prijeteći, kao izazov koji je postavio Hitler«. I upravo na tom primjeru Mazower je nastojao pokazati kako se, u ne tako davno minulom dvadesetom stoljeću, politikom pokušavao fašizam svesti samo na jedan oblik kasnog kapitalizma, dok je on ustvari bio nešto daleko više/gore od toga. Utoliko je nacističkoj utopiji, kako bi dinamično postvarila ideju rasnog »čišćenja« bio neophodan rat; kao protutežu liberalnoj obrani individualnih sloboda, nacionalsocijalizam je (po)nudio »rasnu dobrobit arijevskog kolektiviteta«, a nasuprot liberalnoj koncepciji o formalnoj jednakosti država i naroda, instalirao je vladavinu superiorne rase, koja se u borbi za opstanak dokazala svojim »prirodnim« sposobnostima, daleko većim i boljim od svojih »suparnika«.

Rasni znanstvenik

Po Mazoweru, povijest Europe, pa onda tako i povijest Hitlerova carstva i nacizma, nisu samo primjer »dominantne ideologije« koja je doživjela definitivni poraz (?) tijekom povijesti kojom je navodno ovladala, već prije i iznad svega radi se o pitanjima vrijednosti koje su (dakako svaka je ideologija to radila na svoj način) poticale ljude na djelovanje, oblikovale državnu politiku, ali i preobražavale institucije koje su potom postajale »otuđena snaga« u funkciji rasnog, klasnog, nacionalnog ili vjerskog tlačenja i masovne fizičke eliminacije nižih »vrsta« naroda i zajednica.

Mark Mazower je povjesničar o kojem bi trebalo napisati nekoliko riječi više, jer se radi o izvanserijskom intelektualcu, rasnom znanstveniku i piscu nekoliko danas već klasičnih historiografskih studija koje mogu poslužiti kao obrazac kako temeljito, sustavno, uz pomoć izvorne građe napraviti veliku sintezu u kojoj se ogleda svekolika epoha o kojoj je riječ i(li) koja se istražuje.

Rođen je u sjevernom dijelu Londona (Golders Green), 20. veljače 1958. godine, u obitelji podrijetlom ruskih Židova. O svojoj obitelji i njezinoj životnoj kalvariji, stalnoj borbi protiv siromaštva i za vlastito ljudsko dostojanstvo, Mazower je 2018. godine objavio »generacijsku biografiju« naslovljenu »Ono što niste rekli« (»What you did not tell«), u kojoj je opisao njihov život, školovanje, obrazovanje, političke stavove i kako je sve to u konačnici utjecalo na njegove vlastite interese, ali i sam život, odnosno intelektualno i duhovno formiranje, a kako je u svom tekstu o navedenoj knjizi istaknula Caroline Moorehead, autor se prigodom rekonstrukcije »porodične kronike« služio i širokom arhivskom dokumentacijom pojedinih destinacija u Velikoj Britaniji, Belgiji, Rusiji i Izraelu, kamo je život (od)vodio članove njegove uže (i šire) obitelji, kao i njihovim dnevnicima, raznim zapisima i korespondencijom, te intervjuima koje je s njima osobno vodio; sve, samo kako bi prikupio što je moguće više informacija i oblikovao obiteljski, kao i e(t)nički »grupni portret«, ali i sliku epohe kojoj su pripadali.

Primjerice, njegov djed Max, lijevo orijentirani pripadnik židovskog Bunda, odnosno socijalističke partije, koji je zbog sudjelovanja u anticarističkim demonstracijama i revolucionarnih aktivnosti u Rusiji u nekoliko navrata bi(va)o uhićen i čak dvaput deportiran u Sibir na izdržavanje zatvorske kazne, sve dok 1924. godine nije emigrirao u Englesku. Mazower je u Oxfordu diplomirao klasične studije i filozofiju (1981.), a potom je na istom sveučilištu doktorirao (1988.). Prije no što se »ustalio« u New Yorku, na Columbia University, Mazower je predavao na sveučilištima poput Birkbecka u Londonu, University of Sussex ili pak na čuvenom Princetonu u SAD-u.

Fascinantna priča o Solunu

Redovito se oglašavao u najuglednijim britanskim i američkim tiskovinama (Financial Times, The Independent itd.), a praktički svaka od knjiga koje je napisao pobrala bi neku od prestižnih međunarodnih priznanja i nagrada, pa je tako 2021. godine u Ateni zarad promocije grčke kulture i doprinosa razumijevanju njezinih povijesnih vrijednosti proglašen za počasnog državljanina te zemlje, odnosno »antičke kolijevke naše zapadnoeuropske civilizacije«.

Među knjigama, uz već spomenuti »Mračni kontinent« (»Dark Continent: Europe’s Twentieth Century«), posebno se ističu: »Balkan, kratka povijest« (»Balkans«); »Hitlerova Grčka: iskustvo okupacije 1941. - 1944.« (»Inside Hitler’s Greece: The Experience of Occupation, 1941. - 1944.«), a njegova, danas već slavna studija »Solun, grad duhova« (»Salonica, City of Ghosts«) postala je 2005. godine, nakon što se »okitila« s čak četiri ugledne nagrade (National Jewish Book Award, Runciman Prize, Duff Cooper Prize i John Criticos Prize) svjetski bestseler, što je prava rijetkost da jedno strogo znanstveno djelo, pa makar i bilo pisano s puno literarne akribije, postane tako prihvaćeno i u širokom čitateljstvu.

To je fascinantna priča o Solunu kao jedinstvenom gradu, ne samo u Europi, već i u svekolikoj povijesti čovječanstva, budući da su u njemu u razdoblju od 1430. godine, pa sve do 1950. (dakle, u periodu dužem od 500 godina), živjeli kršćani, muslimani i Židovi (u najvećem broju sefardi) ne samo jedni uz druge, već i jedni s drugima, bez obzira na brojne, različite, često, zapravo najčešće i dramatične mijene. Usprkos svemu, a na tim prostorima nikada nikome nije bilo lako, međusobne se veze nisu (po)kidale i ova je studija kroz niz arhivskih podataka koje je autor marljivo, godinama prikupljao i istraživao otkrila identitetsku složenost ovog začudnog grada. I pritom je uspio vratiti u povijesno sjećanje kolektivne identitete i ostalih balkanskih gradova i sredina koje je »nacionalna homogenizacija potisnula i marginalizirala«.

Za Mazowera, viđenje prošlosti samo je nastavak viđenja sadašnjosti, a isključivanje pojedinih kultura iz vidokruga prošlosti, upravo više govori o nama samima, negoli o prošlosti. Knjiga »Solun, grad duhova« izniman je poduhvat koji bi nas stalno trebao podsjećati da su »duhovi različitih kultura i identiteta na Balkanu svugdje oko nas, praktički na dohvat ruke, a pitanje ja samo koliko suvremenost čini nas suvremenike, sada i ovdje, spremnim i sposobnim da se s ovim duhovima prošlosti na pravi način i suočimo«. Autor je zagrebao ispod površine sadašnjosti kako bi što je moguće dublje »ušao« u razdoblje prije no što je nacionalistička slika svijeta definitivno ovladala balkanskim prostorima (a to je početak 20. stoljeća), čime je slika postala još složenija i zanimljivija. Predmet njegova istraživanja je grad Solun (Tesaloniki) »u kojem su se tri abrahamske religije, u ranoj moderni, povezale na jedinstven i naročit način i u osnovama njegova nastojanja razvijala se priča kojom je pokušao (i na maestralan način i uspio) prikazati tri paralelna narativa o velikoj urbanoj cjelini koju su ostavili njegovi stanovnici. Koncem 19. stoljeća Solun je brojio gotovo sto tisuća stanovnika, a već 1913. godine imao je preko 150.000 žitelja, od kojih je oko 40.000 otpadalo na Grke, nešto više od 45.000 na muslimane, a većinu su (s preko 60.000 ljudi) činili Židovi.

Nacizam

»Hitlerovo carstvo: nacistička vladavina u okupiranoj Europi« Marka Mazowera pisano je na sličan »arheološki« način »kopanja ispod površine«, otprilike u okviru slične egide kao i »Solun, grad duhova«, s tom razlikom, koju je precizno uočila jedna od recenzenata hrvatskog izdanja ovog djela, prof. dr. Magdalena Najbar-Agičić, kako se »u fokusu nalazi okupacijski režim koji je Hitlerova Njemačka uspostavila na osvojenim područjima, s naglaskom na područje Srednje i Istočne Europe i odnos prema tamošnjem slavenskom i židovskom stanovništvu«. Po njoj, »također je vrlo važan novi uvid koji se dobiva postavljanjem Hitlerova projekta u povijesni kontekst ideje stvaranja Velike Njemačke koju autor sidri u razdoblje sredine 19. stoljeća, odnosno u vrijeme Proljeća naroda«.

Uz ovaj pogled »odozgo«, povijest ideja i velike politike, tvrdi s pravom dr. Najbar-Agičić, pronalazimo i zanimljive poglede »odozdo«, to jest priče pojedinaca upletenih u kolovrat povijesti. I na taj način Mazower nam je ispričao iznimno zanimljivu i poticajnu pripovijest kojom u mnogočemu razbija stare stereotipe i šablone u svezi nacističke okupacije Europe tijekom Drugog svjetskog rata, naravno, ne u smislu da bi pokušao revidirati neke suštinski važne povijesne činjenice, ili, ne daj Bože, umanjiti razmjere zla i zločina koje su nacisti (po)činili, nego da bi naglasio kako srž nacističkog svjetonazora nije bio antisemitizam, već ideja ujedinjenja svih Nijemaca u jednu, jedinstvenu državu, uz važnu napomenu kako su Hitler i nacisti svoje ideje temeljili prije svega na britanskom imperijalizmu i afirmaciji nacionalnih/nacionalističkih ideja dominirajućih na političkoj i društvenoj sceni tijekom 19. stoljeća. U samoj osnovi, kroz povijest nije postojala velika razlika između onoga što su kolonijalne sile, u širokom rasponu od Engleske i Francuske, preko Belgije i Nizozemske, do Španjolske i Portugala, ne zaboravljajući Italiju i Njemačku, činile (domorodačkom stanovništvu) izvan Europe i onoga što su nacisti (u)činili u Europi. Što su Britancima bile Azija i Afrika, to je Nijemcima trebala postati Europa.

Mazower je zaključio: »Poput nacista, većina europskih kolonijalnih uprava uspostavila je sustav dvostrukog pravnog i ekonomskog poretka koji je razlikovao (bijele) građane od (nebijelih) podanika i prijelaz iz »nebijele« u »bijelu« kategoriju učinila nemogućim. Uspostavom protektorata Češke i Moravske, Nijemci su u Europu uveli kolonijalne odnose, a Srednja i Istočna Europa su za vrijeme rata postale ‘njemačka Indija…Europljanima je bio potreban nacizam da bi ih suočio s posljedicama rasnih predrasuda. Nisu uspjeli shvatiti pravu narav kolonijalizma, jer ih je rasizam sprječavao da suosjećaju s mukama potlačenih.« Nacizam se oslonio na nacionalističke ideje o etničkoj homogenosti i »hranio« ambicijama o stvaranju Velike Njemačke, jedinstvene države u kojoj bi živjeli svi pripadnici njemačkog naroda.

Taj tisućljetni Treći Reich obuvaćao bi sve teritorije (Sudeti, Austrija, Danzig i poljski koridor, Alsace i Lorraine…) na kojem obitavaju Nijemci (makar se dobar dio Austrijanaca nije »osjećao« Nijemcima, ali tko ih pita), a kako bi se ta i takva ideja »materijalizirala« bilo je neophodno afirmirati i razvijati velikonjemačku ekspanzionističku politiku, a da pritom nitko od nacističkih ideologa i demografa nije vodio računa kako se ona u svojoj biti (o)lako može »preklopiti« s idejama etničke homogenizacije.

Osvajanjem Češke i Poljske, a posebice invazijom na Sovjetski Savez, radikalno se uvećalo »nenjemačko« stanovništvo i ključna nacistička ide(ologi)ja bila je dovedena u pitanje; zapravo pokazala se njezina neodrživost. A, kako bi se toj »opasnosti« doskočilo, jedino »logično, brzo i efikasno rješenje« nametnulo se u vidu masovnog etničkog čišćenja» nižih, manje vrijednih rasa«, čime bi se uspostavio potreban balans u odnosu arijevaca i nearijevaca. Židove je trebalo kolektivno istrijebiti, a Slavene pretvoriti u robovsku radnu snagu. Ta i takva velikogermanska, nacionalistička ekskluzivnost, svedena na genocidnu politiku, koja se radikalno provodila i u situacijama kada za to nije bilo nikakve potrebe, naprosto se kroz bjesomučnu propagandu iskristalizirala kao »poželjan stil nacističkog ponašanja«, čemu je glavni ton davao sam Adolf Hitler, koji, kako je to opetovano ponavljao Mazower, »nije shvaćao da bi se njemački interesi katkad trebali prilagoditi nacionalnim osjećanjima drugih naroda; dosljedan svojem poimanju njemačke politike, pokazao je fatalni provincijalizam kada je bila riječ o težnjama ljudi izvan njemačkih granica«.

Winston Churchill

Autor se u svojoj knjizi često osvrće i na Winstona Churchilla i to s razlogom, jer je upravo kao pripadnik i apologet britanskog kolonijalnog imperija, u kojem je imao istaknutu ulogu, među prvima shvatio kamo to vodi i smjera Hitlerova politika i dok su se drugi zanosili idejama kako je s njemačkim Führerom moguć nekakav mirovni dogovor (naravno, kao i uvijek na štetu malih naroda), on je, nakon početnih kolebanja (početkom 1937. kada je još gajio nekakvu, barem malu nadu da će Hitler odustati od avanturističke ratne politike) jasno prepoznao bit nacizma, njegovu »kolonijalnu opsjednutost« od koje neće mirnim putem nikada odustati i praktički već u startu je poručivao: »Jedina poruka koju diktatori razumiju jest demonstracija sile i moći, odnosno riješenost da se ona uporabi. Rat je igra živaca, tko prvi popusti, izgubio ga je.«

U tom kontekstu treba shvatiti i njegov čuveni, »motivacijski«, antinacistički, ratni govor (iz lipnja, 1940.) pred zastupnicima Donjeg doma britanske krune: »Borit ćemo se na plažama i aerodromima, borit ćemo se na poljima i na ulicama i nikada se nećemo predati.« Ovaj veliki i neustrašivi borac protiv nacizma, ali i uvjereni antikomunist, u graničnoj, skoro pa bezizlaznoj ratnoj opasnosti našao se pred gotovo nepremostivom gordijevskom dilemom: udružiti se sa Staljinom protiv Hitlera, ili s Hitlerom protiv Staljina? I jedno i drugo bilo mu neprihvatljivo, »neprirodno«, ali sila Boga ne moli i ovu je »zagonetku« odlučno prelomio na osnovi realne procjene događaja.

Staljin i boljševici su ipak manja opasnost po britansku krunu i svijet kojim rukovodi od Hitlera i nacista i samo se udruženim snagama sa Sovjetima može poraziti moćna njemačka ratna mašinerija. Iako mu je aristokratska taština »bila veća od svekolikog britanskog kraljevstva sa svim kolonijama i dominionima«, Churchill je kao genijalan um ipak jasno shvatio da mora moći znati kako »kontrolirati vlastiti anglosaksonski elitizam« i da će samo nepokolebljivom odlučnošću (za)dobiti svoje mjesto besmrtnika u Pantheonu; to jest mora u nametnutom ratu trijumfirati, do kraja i bez ostatka. A, to će ostvariti, ako i njegovi saveznici, a još i više neprijatelji shvate i budu načisto s tim: kada on nešto obeća, on to stvarno i namjerava učiniti, kada pod nešto podvuče liniju, svi moraju znati da je linija nepovratno podvučena i da nikada nema nazad i da nema oklijevanja. On je u sebi ujedinio dvije bitne osobine neophodne za državničko vodstvo: volju za moć i vjeru u pobjedu. Sličnim je osobinama »raspolagao« i Hitler, samo s tom razlikom što svoj ego, svoje predrasude nije znao kontrolirati i prispodobiti ih realnoj situaciji, kao što je znao i osjećao Winston Churchill. Usprkos nacističkoj glasnoj antiboljševičkoj propagandi i retorici, Hitler je bio i ostao velikonjemački, provincijalni nacionalist, antisemit, opsjednut pričama o židovskoj zavjeri kojom »sinovi Izraela« žele pokoriti i sebi podčiniti čitav svijet.

Hitlerov nacionalizam

Kontrola nad Europom bila je za naciste u središtu pozornosti, jer su bili uvjereni kako ona ima ključan položaj u globalnoj geopolitici. Ali, po pitanjima »kolonijalne integracije Europe« Hitler i nacisti nisu imali »nikakvih kreativnih vizija«; Mazower tvrdi da je jedan od razloga tome što za to opijeni ratnim uspjesima nisu ni imali potrebe, jer su pokorene zemlje činile sve što je Berlin od njih tražio. A, poslije rata, sve je to na prikladan način bilo »pometeno pod tepih«; programirano se zaboravilo na sve kolaboracijske zločin(c)e: suradnju poslovnih ljudi zapadne i srednje Europe s Hitlerovim režimom, dragovoljni odlazak tisuća radnika iz Francuske, Nizozemske, Hrvatske itd. na rad u Njemačku, prije no što su uopće nacisti pokrenuli program prisilne mobilizacije radnika iz osvojenih zemalja.

Poslije 1945. godine kao da je zavladala opća amnezija u Mađarskoj, Italiji, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Slovačkoj i tako dalje, koje su se borile na strani njemačke vojske i uspostavile svoje brutalne okupacijske režime. Ili, kako je to zapisao Mazower: »Oni koji su pretrpjeli njemačku okupaciju slavili su herojske pokrete otpora i šutjeli o činjenici da njemački službenici u većem dijelu Europe - sve do pred kraj rata - nisu bili osobito uznemiravani otporom…Ono što kolaboraciju, promotri li se retrospektivno čini naivnom, bila je potpuna nesposobnost Nijemaca da iskoriste priliku koja im se velikodušno nudila i zato su odmah postali vrlo nepopularni…A, temeljni uzrok nalazi se u Hitlerovom nacionalizmu, preciznije rečeno, u njegovom uvjerenju da nitko nije važan osim Nijemaca i da se samo njima može vjerovati. Suverenitet i neovisnost njegovih saveznika bila bi likvidirana po potrebi, a političke težnje kolaboracionista mogle su se odbaciti u svakom trenutku. Hitler je isključivo vjerovao u strah i poslušnost.«

Imperijalne fantazmagorije

Autor tvrdi kako nacizam nije težio samo likvidaciji parlamentarnog liberalizma, već (još i više) i uobičajenog poimanja humanosti, tako da ćemo u tom smislu u ovoj knjizi naći mnoštvo manje poznatih, samo naizgled marginalija ili epizoda o nizu događanja i ličnosti, primjerice Heinrichu Himmleru, logorima smrti, kolaboracionistima poput maršala Petaina, Jozefa Tise, Iona Antonescua, Ante Pavelića, Bronislava Kaminskog, koji je iako Poljak dotjerao do čina generala Waffen SS-a i do ramena je okrvavio ruke gušeći ustanak u Varšavi, da bi ga na koncu likvidirali sami Nijemci, budući da ga više nisu mogli kontrolirati. I na kraju, Mazower konstatira: »Bavljenje Novim poretkom danas je pretežno usredotočeno na holokaust, kao paradigmatski primjer nacističke destruktivnosti. No, čak je i rat protiv Židova zapravo pokrenut Führerovim ratom za Nijemce. Čitav pothvat osvajanja i rasističkog uništavanja počivao je na fantastičnoj zabludi«; Hitler je zamislio ekspanziju na Istok Europe kao borbu za ‘životni prostor’ (Lebensraum), a da nitko (ili malo tko) od osvajača nije želio živjeti na tim prostorima… Milijuni Rusa, Poljaka, Židova, Bjelorusa, Ukrajinaca bili su ubijeni zarad ostvarenja nacističkih, imperijalnih fantazmagorija, a da bi u konačnici masovno stradavali i sami Nijemci koji su trebali naseliti ta ogromna prostranstva. Pozivajući se na R. Overmansa, autor knjige »Hitlerovo carstvo« je zaključio:

»Nacizam je odgovoran i za pogibelj njemačkih vojnika i civila (čiji su gubici bili približni broju mučki umorenih Židova u logorima smrti)…Hitler nije stvorio Veliki Reich, nego razorenu i raskomadanu Njemačku. Spas njegovog carstva ovisio je o smrti milijuna, ali spasa nije bilo. Hitlerov režim proždirao je i vlastite podanike i za sobom nije ostavio ništa osim smrti.«