Čovjek Papa

Uskrs je odrađen, štono bi se reklo, po pravilima službe. Štoviše, otišlo se ovaj put i koji korak dalje, a sve zato jer je Stari od subote popodne počeo naganjati potomke svoje da krenu put crkve po blagoslov jela i pila. Za ludu mu bi govoriti da u rano popodne blagoslova nema, a jedva se pomirio s tim da njegovi sinovi ni na bdjenje ne misle pa da u cik zore na stolu osvane blagoslovljena sol, šunka i komadić sirnice, ili ti pince, ako ne i turte, pogače. No, jutrom je zato trebalo pohitati i prije negoli se kava popila. Pa su njih dvojica pohitala, jedan žustrijim korakom jer on na mise i zna kadikad onako uvjeren da je sve Božja volja, drugi pomalo lijeno jer odavno u crkvu kročio nije zbog službenog nekog događanja onako uvjeren da nam više ni odozgo pomoći nema. Taj crkve pohađa rijetko i kad su posve prazne. Samo, došli su taman kad je jedna misa završavala, a druga počinjala. Svijeta je pred vratima crkve bilo koliko i onoga unutra taman da teško bude sa sigurnošću znati je li mladi svećenik poškropio svetom vodicom svima hranu, ili se ipak nije do svih dobacilo. Da budu sigurni da blagoslova ima, da ih ne pogodi munja iz nebesa ako blagoslovili hranu nisu, da mogu ćaći na oči bez da pogled u pod upru kad ih pita jesu li blagoslovili tvrdo kuhana jaja, ostadoše oni i na toj drugoj misi. Pritom, da bi se bolje shvatio herojski čin u onoga koji inače i ne pohodi misna slavlja, treba znati da uskrsnje mise traju koliko i inače nedjeljne mise, premda se nižu jedna za drugom iz sata u sat taman da se logičnim čini da se o Uskrsu nudi neka skraćena verzija.

Pape je uglavnom bio zadovoljan, makar mu je lice bilo poslovično ozbiljno. Marendalo se sve blagoslovljeno, a djeca i unuci su uz njega. Kadli tu negdje u pola svega eto vijesti. Umro je Papa. Ode papa Franjo, ili Frane, već kako je tko navikao govoriti. Majka se brzo prekrstila prije nego je nastavila raditi oko ručka. Otac je sjeo bliže televizoru da posluša što to neki ozbiljni ljudi u svim tim specijaliziranim emisijama imaju za reći. Brzo će tu život i opet u neku normalu, jer dan nakon Uskrsa potomstvo se vraća svim tim svojim gradovima u kojima žive i rade, troše dane od života kako najbolje znaju. Tko zna jesu li i on i ona uopće primijetili kako u snimci što ju je pustio RTL Papa govori da se treba smijati, čim više smijati, čim više sebi smijati. Jutro, ogledalo, odraz u ogledalu i udri u smijeh. Jer, blagotvorno je.

Bit će da svatko o papi Franji ima neko svoje mišljenje. Takvi smo mi ljudi, o svemu imamo neko svoje mišljenje. Pune su novine, radio, televizija onih koji imaju mišljenje. Nekako se poštenije čini imati svoje neke uspomene kad već pričamo o razinama do kojih ni blizu stići ne možemo i o kojima malo što zapravo i znamo i razumijemo. U ovoj kući se ovaj Papa volio u startu jer je pojavom tako nalik pokojnom didu Šimunu. Oko toga je da su nalik njih dvojica vladao je monolitni konsenzus od samog Papina izbora. Te uši, taj profil, ta glava s malo kose, ta blagost i strogost u istom trenu. Doduše, dok je Papa volio tango i nogomet, Šimun je radio sjajan pršut i dobro vino, ali više ih je to činilo sličnima nego što ih je razlikovalo. Netko sa strane možda bi se usudio reći da se radi o pukom pretjerivanju, ali Franjo je bio Šimun. I bio je i zato drag. A onda je uslijedilo sve ono zbog čega je morao ovaj Papa biti drag svakom iole normalnom stvoru. Zauzimanje za radništvo a ne za krupni kapital, spomen mira u vrijeme kad su svi zagrizli mahnito u ratovanje, zauzimanje za druge i drugačije, spomen pravednosti, humanosti i spomen potrebe da opraštamo grešnima i da ne sudimo nikog na prečac kad smo i sami krvavi ispod kože. Jer, svi smo samo ljudi. Činilo je to ovoga Papu tako drugačijim od drugih. Bilo je taman tako drugačije da se učinilo kako bi se i Crkva mogla mijenjati, postati, možda i tko zna, prostor dijaloga svih. Bilo je taman tako, pa sve da je deklarativno, da se danas mladost i ateisti više boje tko će biti novi izabranik, nego oni koji marno nedjeljom trče u prve redove crkava. Ode Papa koji je činio sve da se čini kako je naš, jedan od nas, isti onoj Francisko koji je umjesto ljudskih tjelesa odlučio liječiti ljudske duše, a sve, ako ćemo pravo, zbog jedne neuzvraćene ljubavi. Možda je, tko zna, i Šimun ostao na selu uz staru majku zbog neke neuzvraćene ljubavi, da bi onda zavolio jednu Vinku koja je pak cijeli njihov brak željela samo da se smije češće njen zabrinuti Šimun.

Ima neka čvrsta veza između Svetih Otaca i nas Hrvata. Odnosno, svatko od nas garant neku vezu ima. Neki su tako u metropolu došli da tu ostanu privremenih 30 i više godina, iste one godine kada je papa Ivan Pavao II. okupio svoje milijunsko stado na onom hipodromu koji se zadnje vrijem tako često spominje. Papa na hipodrom, a naš pečalbar u mali stančić kojem je najamnina niska zbog obaveze da hrani i čuva vazda narogušenu sijamsku mačku. Neki naši nogometni klubovi, sve da je i slučajno, titule u pravilu osvajaju samo u godinama kad koji papa ode s ovog svijeta. A neki se uredno voze autocestom do Zagreba kad koji papa umre, ili kad se bira novi poglavar Katoličke crkve. Onomad kada nas je napustio Ivan Pavao II. autocestom je jurio autić tek kupljen, a u njemu njih dvoje kolega što maštaju o blistavoj budućnosti dok slušaju radio na kojem se o preminulom papi priča. Mali milijun godina kasnije nije vlastito vozilo već Bla Bla car, mladost neka i jedan sijedi gospodin. Nitko tu papu ne spominje dok se bulji u mobitel. Mali milijun godina kasnije na autocesti sve je drugačije osim činjenice da se i opet putuje u trenu kad starog Pape više nema. Život možda i ne piše romane, ali ima dara za kratku priču i kad joj se ne zna kakvom kraju stremi.

Od ponedjeljka kada je objavljena vijest da je umro papa Franjo, do subote kada je sahrana prošli smo, makar medijski, svega, od šoka do ravnodušja, na brzinu dakako. Ostade tek kladioničarski poriv da pogađamo tko je favorit za nasljednika. Svijet danas tako funkcionira. Pogađati pak što će nam ostati od Papina nauka, što ćemo prigrliti i čega se sjećati stoga je krajnje nezahvalno. Uzet će svatko što mu paše, što je možda i najgore, ali je jednostavno uvijek tako. Pape, a ne Papa, vratio se za stol, u svoj stolac tamo gdje sjedi smrknut i zabrinut. Nanizalo se razloga za biti smrknut, od prostate, preko moždanog, do recentne upale pluća koju je tek doktorica House uspjela detektirati. Oko njega oni koji ga vole i koji ga mole da se nasmije malo. »Moraš se nasmijati malo«, veli mu i teta Ruža, prijateljica najbolja. »Kad ne znam kako. Recite mi kako se to radi«, progovara iskreno koliko i tužno starina.

Ima bit’ da je i ta navika od smijanja nešto što se vježba, trenira. Bit će da je zato dobrom papi Franji to bilo tako važno za reći. Smijati se, smijati se svemu, sebi najviše. Smijati se od ranog jutra počevši sa svojim odrazom u ogledalu. Smijati se jer se i opet potrefilo da auto leti autoputem dok radio priča kako nas je napustio Papa. Smijati se odluci da se na misi i pol bude, a sve od straha da jaja možda nisu blagoslovljena. Smijati se rezultatima hrvatske nogometne lige, lokalnim izborima, malim ljudskim slabostima i ljudskoj gluposti poput recimo one da se Novostima ukine dobar dio financiranja. Smijati se jer život traži da se smijemo. Valja vježbati, jer priručnika nema. Valja vježbati, jer ne mora sve biti patnja. Može biti i tango, može biti i nogomet. Franjo je toga bio svjestan i Franjo nam se to usudio kazati. Šteta bi bila da ga zamijeni netko kome neće biti važno da se smijemo.