U Hrvatskoj se spominju visoki troškovi ulaganja u vojsku, a zanemaruje činjenica da su susjedi u intenzivnom naoružavanju već duže od šest godina. Moje je mišljenje uvijek bilo da je snaga nužno jamstvo mira, ali o tome u hrvatskoj javnosti i politici postoji velika nesigurnost, kao da nismo - u životima nas sredovječnih - prošli kalvariju devedesetih
(Foto Davor KOVAČEVIĆ)
U aktualnom trenutku, dok iz susjedstva odjekuju zvuci prijetnji, prosvjeda i cijelog menija političkog ekstremizma, Hrvatska se potvrđuje kao rijetka oaza stabilnosti i sigurnosti. Zašto je to tako i koliko je ta sigurnost podložna izazovima - pita se Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultantnt iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija) te u nastavku svoga komentara daje sljedeće odgovore:
- U posljednjih godinu dana regiju karakteriziraju politički potresi, a naši susjedi - Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora - ostaju pod stalnim političkim, institucionalnim ili sigurnosnim pritiscima. U Srbiji, s valovima prosvjeda protiv režima i vječno balansiranjem vlasti između Istoka i Zapada, otvara se prostor za zabrinutost ne samo oko unutarnje stabilnosti već i prema regionalnoj sigurnosnoj slici. Politički incidenti, ali i retorika prijetnje jačaju osjećaj tjeskobe.
Bosna i Hercegovina, Dodikovim upornim najavama odcjepljenja Republike Srpske, podsjeća sve aktere na događaje iz 1989. - 1992. i političko-medijsku pripremu za rat. Nije slučajnost da je SOA u svom javnom izvješću 2025. upozorila na nastavak institucionalne blokade, ali i na mogućnost pojedinačnih terorističkih prijetnji.
Crna Gora, iako malena, također pokazuje veliko raslojavanje između po dvije teško pomirljive frakcije svakog od naroda - Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, Albanaca i nažalost Hrvata, koji su zbog te podijeljenosti izgubili i zastupnika. S povremenim incidentima, ali i rastom kibernetičkih prijetnji čiji je izvor često teško precizno locirati.
Regija pod pritiskom - tjeskoba sa svih strana: Najveći izazovi danas nisu u klasičnim, vidljivim sukobima, već u tzv. hibridnim prijetnjama - sofisticiranim, često prikrivenim akcijama koje kombiniraju propagandu, cyber napade, politički utjecaj, gospodarski pritisak, pa i instrumentalizaciju udruga ili grupacija čije se djelovanje formalno ne može direktno pripisati matičnoj državi. Upravo takve operacije poznate su iz arhetipa "mekog" djelovanja prema Hrvatskoj i susjedima koje dolazi iz globalnog istoka.
Scenarij u kojem "neovisne" organizacije iz susjedne države - kulturne, udruge iseljenika, nevladine inicijative, počnu izvoditi akcije koje su politički provokativne prema Bosni i Hercegovini, a službene vlasti se tome formalno "čude" i ograđuju, svakako je realističan. Takve akcije destabilizirale bi i Hrvatsku, iako se ne bi izravno odnosile na naše granice.
Naoružavanje, pogotovo Hrvatske i Srbije, zadobilo je novu dimenziju posljednjih godina. U Hrvatskoj se spominju visoki troškovi ulaganja u vojsku, a zanemaruje činjenica da su susjedi u intenzivnom naoružavanju već duže od šest godina. Moje je mišljenje uvijek bilo da je snaga nužno jamstvo mira, ali o tome u hrvatskoj javnosti i politici postoji velika nesigurnost, kao da nismo - u životima nas sredovječnih - prošli kalvariju devedesetih.
Štit sigurnosti - sustav, ali i pozornost svih nas: Državna sigurnost ne počiva samo na oružju već na kompleksnom sustavu profesionalaca i institucija. Jaka vojska, moderna policija, pouzdane sigurnosno-obavještajne službe neprestano osuvremenjuju metode, razvijaju sustave kibernetičke zaštite (NCSC-HR), ali i dubinski analiziraju društvene trendove, štiteći demokratski poredak i ekonomski napredak.
Javna izvješća SOA-e eksplicitno potvrđuju: "Ne postoji izravna prijetnja hrvatskom teritoriju ni građanima, ali globalna politička i sigurnosna previranja snažno utječu na društveni i gospodarski ambijent zemlje". No sigurnost današnje Hrvatske proizlazi i iz geopolitičkog statusa članice EU-a i NATO-a. Taj okvir donosi sustavnu stabilnost, ali i obvezu da reagiramo na šire, sve sofisticiranije prijetnje, od kibernetičkih napada, obavještajnog rata, kriminalnih migracija, do ekonomskih ucjena. Također, reforma tog okvira - reorganizacija NATO saveza - nužno nas navodi da se iz politike "nošenja zastave" u NATO-u i međunarodnim misijama, tj. slanja sasvim malih postrojbi simbolične važnosti, prebacimo u format snažnog HV-a, koji može doista pomoći saveznicima.
To je uostalom direktno rekao predsjednik Poljske, u razgovoru sa Zoranom Milanovićem tijekom njegova posjeta Varšavi - lijepo je što vaše snage donose zastavu, ali možete li ih poslati malo više? Naime, ugroza Poljskoj s istočne granice nije nimalo simbolična i tu zastava ne pomaže jako puno, bolja bi bila cijela brigada koja bi bila na raspolaganju NATO-u, što je uostalom i zahtjev Saveza od trenutka ulaska Hrvatske u zapadni obrambeni sustav.
Niz međunarodnih izvješća - uključujući Global Peace Index - kontinuirano Hrvatsku svrstava među dvadeset najsigurnijih država svijeta (2025: 19. mjesto od 163), a sigurnosne preporuke stranih veleposlanstava redovito ističu visok stupanj efikasnosti domaćih službi. No postoji i opasnost samozavaravanja - da izvanjska sigurnost i turistički uspjesi zamagle ranjivosti koje hibridne prijetnje svakodnevno testiraju. Tu se treba sjetiti preleta tajanstvenih dronova nad vojarnama od prije nekoliko godina, incidenta u Udbini, ali i stalnih kampanja dezinformiranja prisutnih na društvenim mrežama, donekle i u medijima.
Od sigurnosti prema otpornosti - društveni imunitet i izazovi budućnosti: Čini se da smo, bar zasad, zemlja koja predstavlja ogledni društveni imunitet na šokove i ekstreme. To nije rezultat slučaja ni rutine, nego sinergije modernog društva koje prepoznaje važnost prevencije, edukacije i ulaganja u sigurnost na svim razinama - od škola i lokalnih zajednica do najviših državnih institucija. Međutim, kako bi se "prešlo na novi level" ove globalne igrice, bit će potrebna pozornost svih nas, svojevrstan korak unatrag u budućnost, napredak od prepuštanja sigurnosti "profesionalcima" prema novo-starom konceptu opće vojne obuke i uključivanja širokih slojeva društva u različite oblike spremnosti za obranu.
Možda je upravo ta spremnost na izazove najbolji jamac da ni u budućnosti nećemo biti samo "otok stabilnosti" nego i primjer kako suverenitet znači i odgovornost za vlastito društvo, ali i širu regiju koju neizbježno dijelimo s drugima.