Sigurnost je za Hrvatsku, kao primarno turističku zemlju, od ključne važnosti

Priče o sigurnosti Europe proteklog tjedna poprimile su nove dramatične konotacije nakon vijesti da Donald Trump ponovo razmatra već prije u nekoliko navrata najavljivanu mogućnost smanjenja broja američkih vojnih snaga u Njemačkoj, gdje su stacionirani još od kraja Drugog svjetskog rata, najviše u glasovitoj i najvećoj bazi u Ramsteinu. Navodno su za Washington više neodrživi troškovi koje Amerika svake godine podmiruje kako bi svoje snage, naoružanje, tehniku i opremu održale spremnima u bazi koja je ključna ne samo za njemačku/europsku stabilnost nego i za američke vojne akcije na Srednjem istoku, Iraku i u Africi.

Visoka cijena

Inače Ramstein nije samo američka vojna ispostava, baza je u širem kontekstu povezana s NATO savezom od vremena Hladnog rata. Tako se primjerice u Landstuhlu nalazi važna vojna bolnica, dok je u Grafenwöhru najveće vojno vježbalište NATO-a. U Rheindahlemu je eskadrila borbenih lovaca F-16 Kampfflugzeuge, a u Buchelu su stacionirane nuklearne bojeve glave, koje trebaju odvratiti Rusiju od ideje da napadne Europu. Sve te snage su dio NATO-ove obrambene strukture u Europi.

Kako se navodi u analizi Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) sa sjedištem u Londonu, u slučaju da Trump doista u djelo provede drastično smanjenje američkih oružanih snaga u Njemačkoj, Europa bi morala zamijeniti cijelu vojnu infrastrukturu koju trenutačno SAD osigurava na svim razinama. To bi bio golem zadatak i golem financijski izdatak ne samo za Njemačku nego i za Europu/EU u cjelini, na što upozorava ne samo kancelar Friedrich Merz, nego i drugi europski čelnici, jer se time ruši dosadašnja sigurnosna arhitektura starog kontinenta u trenutku kad Europska unija donosi novi proračun s do sada rekordnim financijskim ulaganjima u naoružavanje. Ako bi se SAD povukle iz Njemačke, cijena koju bi platila cijela Europa bila bi visoka, ocijenili su autori studije IISS-a. Drugim riječima, procjenjuje se da bi zamjena američkog doprinosa NATO-u europskim sredstvima iznosila približno 870 milijardi eura. Što se tiče novog EU proračuna, kojeg je Europska komisija nedavno predstavila za razdoblje od 2028. do 2034., između ostalog se navodi kako će taj dugoročni proračun pomoći u izgradnji europske obrambene unije koja se može zaštititi, ostati povezana i djelovati brzo kad god je to potrebno.

Marinko Ogorec (Foto Privatna arhiva)

Što bi zapravo trebalo značiti, i što znači, sintagma »europska obrambena unija«, između ostalog? Stoji li teza da sigurnost Europe ovisi o njezinoj ekonomskoj snazi? Ta i neka druga pitanja vezana uz sigurnosnu situaciju u Europi i Hrvatskoj postavili smo prof. dr. sc. Marinku Ogorecu, stručnjaku za sigurnost i predavaču na Veleučilištu Velika Gorica.

Kolektivna sigurnost

- Ekonomska snaga neke zemlje ili koalicije zemalja jedna je od komponenti sigurnosti, ali ne i jedina. Jedna od važnijih svakako, ali ne i odlučujuća. Veliko je pitanje na koji bi način veliki proračun mogao pomoći u izgradnji obrambenog sustava EU-a, ako se ne planiraju i ostali segmenti zajedničkog obrambenog i sigurnosnog sustava. Velika količina novca namijenjena nabavi oružja i povećanju oružanih snaga pojedinih zemalja članica EU-a nije dovoljna ako se ne podrazumijevaju jedinstvene, koalicijske oružane snage, vođene iz jednog centra vojnog zapovijedanja sa zajedničkom, jedinstvenom vojnom doktrinom i strategijom uporabe zajedničkih, multinacionalnih snaga. Te zajedničke, multinacionalne snage morale bi imati snažnu, vrlo dobro uvježbanu i osposobljenu mirnodopsku vojnu komponentu koja bi mogla (i morala) djelovati kao snage za brzu intervenciju, s odgovarajućom logistikom, sustavom strateškog transporta i snagama za osiguranje prevlasti u zračnom prostoru. Sve to EU za sada nema.

Takvim zadaćama mogao je svojedobno odgovoriti samo NATO savez, dok je bio koncipiran kao vojno-politički savez namijenjen sprječavanju prodora nekadašnjeg SSSR-a u prostor zapadne Europe. Transformacijom NATO-a iz vojno-političkog u političko-vojni savez kakav je danas, u velikoj mjeri je otupljena i oštrica jedinstvenog zapovijedanja zajedničkim snagama, a strateške odluke sve više se donose konsenzualnim modelom odlučivanja koji je karakterističan za političko odlučivanje u demokratskim zemljama, ali je potpuno neučinkovit u imanentno hijerarhijskom modelu vojnog odlučivanja kakav je nužan u vojno-političkom bloku.

Tzv. Zapad (pod time podrazumijevam sve zemlje članice EU-a, ali i one koje to nisu, ali su članice NATO-a, kao i sve ostale koje nisu u tim asocijacijama, ali dijele zajedničke društvene vrijednosti i načela demokracije) mora se u vrlo skoro vrijeme opredijeliti na koji će način strukturirati svoj sustav kolektivne sigurnosti - bilo kroz redefiniranje i vojno restrukturiranje NATO-a, kao već postojeće takve strukture, ili će krenuti u izgradnju novog europskog obrambenog saveza. U današnje vrijeme svakako bi bilo svrhovitije, učinkovitije i jeftinije redefinirati NATO nego krenuti iznova u jednu vojnu koaliciju čisto europskih država sa svim izazovima i poteškoćama koje bi se neizbježno javljale u procesima izgradnje novog sustava kolektivne sigurnosti.

Vezano uz sigurnosni aspekt novog EU proračuna (višegodišnji financijski okvir - VFO), europska obrambena industrija pozvala je donositelje EU politika da za naznačeno razdoblje od 2028. do 2034. godine izdvoje najmanje 100 milijardi eura za obranu, ističući da je to »minimum« potreban za jačanje vojne sposobnosti Europske unije, izvještava Euronews. U kakvom je inače stanju europska obrambena industrija, je li kadra podmiriti sadašnje potrebe ili će EU morati kupovati dio oružja od SAD-a, na što računa i Trump?

- Tako velika količina novca može ojačati oružane potencijale pojedinih zemalja članica EU-a, ali samim time neće istovremeno ojačati i vojne sposobnosti EU-a, jer one ne postoje kao jedinstvena oružana komponenta (poistovjećivanje EU-a s NATO-om bilo bi pogrešno, jer se radi o drugačijoj međunarodnoj organizaciji). Inače, europska vojna produkcija u velikoj mjeri slijedi pogrešnu percepciju europskog sustava sigurnosti i potreba većine europskih zemalja za jačanje vlastitih oružanih snaga. Ukratko, jednako kao što je većina europskih zemalja nedovoljno ulagala i marginalizirala svoje oružane snage razmjerno dugo razdoblje (praktično od pada Berlinskog zida), tako je i njihova vojna produkcija sve više dobivala sekundarno značenje.

U današnje vrijeme problem vojne industrije europskih zemalja nije na kvantitativnoj razini, jer uz znatnija ulaganja može u razmjerno brzo vrijeme dostići potrebnu količinu proizvodnje vojne opreme, oružja i streljiva. Temeljni problem je ozbiljno zaostajanje u tehnološkom razvoju, zbog čega većina europskih zemalja nije u mogućnosti dostići tehnološku razinu vojne proizvodnje glavnih konkurenata, kao što su borbeni zrakoplovi VI. generacije, suvremeni STEALTH ratni brodovi, razni besposadni sustavi i slično. Sukladno s time, još uvijek će europske zemlje (jednako članice NATO-a kao i one koje to nisu) morati nabavljati sofisticirane sustave naoružanja od SAD-a, ili od njih tražiti razne oblike pomoći u izgradnji vlastite proizvodnje takvih sustava. Naravno, i to će biti u okviru komercijalnih gospodarskih i vojno-tehničkih sporazuma.

Sigurna luka

Sigurne luke znače sigurniju Europu, poručio je iz danskog Helsingora hrvatski ministar Davor Božinović nakon sastanka Saveza europskih luka, ključne inicijative EU-a za suzbijanje krijumčarenja droga i organiziranog kriminala u pomorskom prometu. Koliko su zapravo naše luke ključna mjesta kad se radi o preventivi i zaštiti od krijumčarenja droge, i koliko su u tom kontekstu izložene i (ne)sigurne?

- Pomorske, jednako kao i zračne luke su vrata za ulaz i transport velikog broja ljudi i svih vrsta roba, što ih čini ključnom infrastrukturom u krijumčarenju svih vrsta zabranjene robe, ponekada i ljudi. Pri tome, posebno su osjetljive pomorske luke zbog znatno većih količina robe koja prolazi preko njihovih terminala nego što je to moguće u zračnim lukama. Republika Hrvatska i njezine luke su u jednakoj poziciji kao i sva ostala slična infrastruktura u ostalim europskim zemljama i samim time jednako izložene mogućnosti krijumčarenja droge i druge zabranjene robe.

Kako će se to realizirati u praksi ovisi o cijelom nizu subjekata sustava nacionalne sigurnosti, među kojima u prvom redu policija mora preventivno djelovati. Osim nje svoje mjesto imaju carina, obalna straža, lučke kapetanije, pa i ostale strukture nacionalne sigurnosti, uključujući i razne zaštitarske tvrtke kojima pronalaženje krijumčara nije među primarnim zadaćama.

Do sada se pokazalo kako su navedene hrvatske službe vrlo profesionalno i korektno obavljale svoje zadaće na prevenciji i suzbijanju raznih oblika krijumčarenja i otežavale posao organiziranom kriminalu na tom području, pa se s velikom vjerojatnošću može očekivati jednako učinkovita njihova djelatnost i u doglednoj budućnosti.

Zaključimo još jednom s Hrvatskom: prije pet godina, u razgovoru oko teme sigurnosti, rekli ste da što se Hrvatske tiče, živimo u sigurnoj zemlji. U međuvremenu dogodilo se puno dramatičnih promjena, od kojih je ukrajinski rat svakako najveći udarac ukupnoj sigurnosti Europe. Koliko je RH danas sigurna zemlja? Nedavno izvješće SOA-e navodi da ne postoji izravna prijetnja iako intenzivna globalna politička i sigurnosna previranja snažno utječu na društveni i gospodarski ambijent zemlje. S tim u svezi - koji su ključni faktori koji omogućuju RH sigurnost, je li to kvalitetan rad policije, sigurnosnih i obavještajnih službi i svih nadležnih u sustavu...?

- Republika Hrvatska i dalje je vrlo sigurna zemlja, i na to možemo biti ponosni. S druge strane mora se stalno naglašavati kako je sigurnost svojevrsna roba, kao i svaka druga i u nju se mora stalno ulagati. Što je naš sustav sigurnosti bolje opremljen, bolje osposobljen i uvježban, a njegovi pripadnici zadovoljniji i motiviraniji za svoj posao, to će cijeli sustav biti učinkovitiji, a mi mirniji i sigurniji.

Kao primarno turističkoj zemlji sigurnost je za Hrvatsku od ključne važnosti, jer turizam je djelatnost koja ultimativno traži sigurnost i sigurnu destinaciju da bi se mogao razvijati. Može se reći kako je sigurnost upravo brend na temelju kojeg Hrvatska temelji svoju turističku ponudu (s punim pravom). Upravo smo u jeku turističke sezone i do sada nije bilo ozbiljnijih sigurnosnih prijetnji ni prema turistima ni prema domicilnom stanovništvu i ako se taj trend nastavi do kraja sezone, možemo ponovo konstatirati kako smo sigurna zemlja i u tom kontekstu pouzdana turistička destinacija.

Ne bih posebno isticao neke ključne faktore koji to omogućuju, kao što su pojedini segmenti nacionalne sigurnosti, jer bez širokog spektra društvene tolerancije sigurnost bi svakako bila prilično limitirana. Potrebno je naglasiti kako unatoč raznim destruktivnim procesima u široj međunarodnoj zajednici, hrvatsko društvo je još uvijek vrlo tolerantno, bez obzira na pojedinačne i ograničene slučajeve isključivosti i radikaliziranosti, koji su marginalnog karaktera. U takvom okruženju tolerantnosti lakše je uspostaviti i temeljne sigurnosne kriterije, a lakše je i nadležnim subjektima represivnog aparata države održavati potrebnu razinu sigurnosti.