Velika obnova ili veliko izumiranje

Ne možemo razumjeti svijet bez razumijevanja demografskih promjena. Ali i bez odgovora na pitanja poput onoga koliko ljudi danas živi, koliko se rađa, koliko umire, kako će ljudska populacija izgledati u budućnosti. Zato Ujedinjeni narodi ažuriraju svoj veliki skup podataka - Izglede svjetskog stanovništva - svake dvije godine, kako bi odgovorili na ta pitanja.

Prije godinu dana objavili su svoje zasad posljednje izvješće o tim pitanjima, te, između ostalog, procijenili da će, prema nekom srednjem scenariju, globalna populacija dosegnuti vrhunac 2084. godine, s brojem stanovnika nešto manjim od 10,3 milijarde. To nije prvi put da je predviđeni vrhunac pomaknut na raniji termin. Naime, prema procjeni iz 2019. godine, globalna populacija dosegla bi 10,9 milijardi do 2100. godine i nastavila bi rasti. Revizija iz 2022. godine bila je prva koja je projicirala vrhunac u 21. stoljeću.

Netom izneseni podatci međutim zamagljuju pravu sliku stanja - evidentan pad stope nataliteta, sve izraženije migracijske pokrete izazvane sukobima, ratovima i klimatskim promjenama, što sve skupa utječe na buduću populacijsku sliku Zemlje. Drugim riječima, posve je izvjesno da će se broj stanovnika Zemlje zapravo početi smanjivati, i to vrlo brzo. Kad se situacija iščitava u takvom kontekstu, zvona na uzbunu postaju sve glasnija, pa se ide u drugu krajnost i naglašava da našem planetu prijeti novo veliko izumiranje, ovaj put - ljudi, što bi doduše bio dug proces nakon postignutog vrhunca za nekih 60 godina.

Tom se katastrofičnom tonu ne treba čuditi, svijet je ionako krcat ugrozama, prijetnjama, sukobima, ratovima i dakako sve opasnijim utjecajima klimatskih promjena i prirodnih katastrofa (potresi, erupcije vulkana, tornada, uragani, suše, glad...), pa se doista čini da ljudi na Zemlji postaju polako ali sigurno deficitarni "resurs", koji umjesto evolucije čeka deevolucija, umjesto progresa - regres, kad se radi o velikim brojevima koliko nas gdje ima, koliko se rađamo i koliko brzo umiremo, koliko gubimo utrku s prirodom, koja uzvraća udarac tamo gdje nas naviše boli - na populacijskom planu, što se polako ali sigurno pretvara u depopulacijsku pošast.

EKONOMSKE IMPLIKACIJE

Velika zabrinutost oko mogućeg trenda depopulacije vlada tamo gdje su pojedine zemlje/države najosjetljivije kad se radi o razvoju, napretku i blagostanju - u području ekonomije i gospodarstva. Drugim riječima, ekonomske implikacije postaju posebno izražene i važne.

Kako piše Richard Yetsenga (theinterpreter.com/lowyinstitute.org), napredna gospodarstva proteklog su desetljeća zabilježila pad udjela stanovništva u radnoj dobi. To je tek drugi takav pad u 150 godina. U Engleskoj i Walesu broj rođenih pao je na istu razinu kao i broj umrlih tek drugi put u 190 godina. Baby boomeri sada počinju prelaziti 80 godina, što povećava broj uzdržavanih osoba u društvu. Do 2028. godine stanovništvo Australije starije od 80 godina porast će više nego dvostruko u odnosu prema prosjeku iz 2000. - 2020. Istovremeno, globalna stopa fertiliteta pala je na 2,25 živorođene djece po ženi, tek nešto iznad razine zamjene od 2,1, a više od polovine svih zemalja ima stope fertiliteta ispod te razine.

Broj rođenih u Europskoj uniji pao je na najnižu razinu od 1961. godine, kada su prvi put prikupljeni usporedivi podatci. To se događa čak i u nekim zemljama u razvoju, gdje se očekivalo da će stopa nataliteta ostati visoka. Stopa nataliteta u Meksiku sada je niža od one u Sjedinjenim Državama.

Kombinacija tih trendova je snažna i sugerira da bi se globalno stanovništvo moglo početi smanjivati do 2050-ih. Već smo vidjeli da je 63 zemlje prešlo vrhunac populacije.

Trendovi u očekivanom životnom vijeku i zdravlju također nisu ohrabrujući. U studiji o deset gospodarstava s najdugovječnijim stanovništvom, uključujući Sjedinjene Države, Južnu Koreju, Japan, Australiju i Hong Kong, autori (lowyinstitute.org) zaključuju da je "radikalno produljenje ljudskog života nevjerojatno u ovom stoljeću". Iako je prosječni očekivani životni vijek od 1990. porastao, porasti su bili sporiji, a maksimalni životni vijek je prestao rasti.

Sve u svemu, posljedice trajnog pada broja svjetske populacije, ako do njega dođe, vjerojatno će biti duboke. Planiranje najgoreg je preporučljivije nego nadanje najboljem, zaključuje Yetsenga.

Kad se s globalne razine spustimo na domaći teren, u Hrvatskoj je, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS), sredinom 2023. godine živjelo 3.853.200 stanovnika, odnosno 0,06 posto manje nego sredinom 2022., ali se od kraja te godine zbog doseljenika trend preokrenuo, pa je stanovništvo poraslo za 0,06 posto. To je relativno povoljan podatak, no popis iz 2021. godine upozorava na podosta drukčiju sliku - Republika Hrvatska tada je imala 3.871.833 stanovnika, od kojih 1.865.129 muškaraca (48,17 %) i 2.006.704 žene (51,83 %). U odnosu prema popisu 2011., broj stanovnika smanjio se za 413.056 osoba, ili 9,64 %! Istina je okrutna, ali takva je kakva jest.

Akademik Anđelko Akrap u intervju za Glas Koncila početkom siječnja prošle godine između ostalog je kazao da se hrvatsko društvo do sada nije suočilo s ovako jakim demografskim padom: "Čini mi se kao da još nismo svjesni ne samo sadašnjih, nego još većih dugoročnih velikih i teških gospodarskih i demografskih posljedica zbog iseljavanja u posljednjih desetak godina. Iseljavalo se i do sada, ali nikada nije bila zabilježena nestašica radne snage. Odlijevalo se stanovništvo iz seoskih naselja i uvijek se stvarao privid o obilju radne snage. Sela su se sada ispraznila, a i Hrvati iz Bosne i Hercegovine više nisu biološki inkubator. Jednostavno su presahnuli i ti izvori. Nije preteška riječ ako kažemo da sadašnje iseljavanje ima učinke gospodarske i demografske kataklizme jer je iz ostarjele hrvatske dobne strukture u relativno kratku roku jednostavno isisano više od 300 tisuća osoba u najvitalnijoj životnoj dobi. To su, dakle, osobe najvećim dijelom u središnjoj radnoj i reproduktivnoj dobi. Iselile su se obitelji i njihova već rođena djeca ili ona koja će se roditi u zemlji u koju su se iselili. Naravno, s tim je pitanjem povezano i doseljavanje strane radne snage i uvriježeno mišljenje da će to samo po sebi jednostavno proći", navodi Akrap, te zaključuje: "Bavljenje demografskom problematikom ne nosi političke bodove, što znači ni glasove na političkoj sceni, i zato to nije među prioritetima. Jedino se donošenjem dugoročne populacijske politike koja bi obvezivala sve nositelje političke vlasti može postupno zaustaviti daljnja demografska erozija Hrvatske."

Na demografski problem u Hrvatskoj, među ostalima, godinama sustavno upozorava i demograf Stjepan Šterc, koji ističe kako demografska revitalizacija nije pitanje ideologije, nego preduvjet opstanka. U intervjuu krajem srpnja s Davorom Dijanovićem za misao.hr, Šterc na pitanje koja bi tri konkretna poteza Vlada morala hitno poduzeti kako bi bar ublažila negativne demografske trendove u Hrvatskoj navodi sljedeće mjere: "Donijeti Zakon o demografskoj obnovi kao temeljni razvojni i sigurnosni zakon hrvatske budućnosti; uključiti hrvatsko iseljeništvo u politički, razvojni, investicijski, akademski i ukupni život u Hrvatskoj; politički prihvatiti kako je demografska problematika osnova hrvatskog opstanka i budućnosti, a znanstvena utemeljenost provođenja političke volje."

Još jedan aspekt od posebne je važnosti kad se radi o demografskoj slici Hrvatske u bližoj i daljoj budućnosti. To je uvoz radne snage kako bi se nadomjestio manjak radnosposobnog stanovništva, onoga koje se posljednjih godina iselilo i još se iseljava u EU. Demograf Tado Jurić, gostujući na televiziji Večernji TV, sredinom ožujka upozorio je na promjene u Hrvatskoj do 2050. godine, kada će u Hrvatskoj živjeti 2,1 milijun Hrvata i 2,2 milijuna ljudi iz trećih zemalja, prognozira Jurić, izvanredni profesor Katoličkog sveučilišta, koji je objavio knjigu "Suvremene migracije i opstanak nacije". S tim u vezi, kako navode u DZS-u, u 2024. iz inozemstva se doselilo 18,9 posto hrvatskih državljana i 81,1 posto stranaca, a istodobno se odselilo 51,7 posto hrvatskih državljana i 48,3 posto stranaca. Najviše ljudi došlo je u Hrvatsku iz Nepala, odnosno 14,2 posto ukupnog broja doseljenih, te iz Bosne i Hercegovine (11,3 %).

HRVATSKI PRIORITETI

Podsjetimo nakon svega da Republika Hrvatska ima Strategiju demografske revitalizacije do 2033. godine, a ima i Ministarstvo demografije i useljeništva. Dakle, okvirno postoje alati da se problematici demografije i depopulacije pristupi odgovorno i sustavno, s pozicije koju je država osigurala upravo u svrhu da se zaustave negativni trendovi i, koliko je god moguće, spriječi još veća katastrofa. No demografska obnova i revitalizacija, bez obzira na sve dosad poduzete mjere, nije nimalo laka zadaća, nije plan i program koji se može realizirati preko noći. Zato je nužno strpljenje i svakodnevni rad svih uključenih u proces kako bi se prvi zapaženiji rezultati vidjeli ako ne sutra onda bar prekosutra. I to prije svega u području zaustavljanja daljnjeg odljeva stanovništva, povratka naših iseljenika i u konačnici stvaranja uvjeta da se nizom poticajnih mjera pojača natalitet hrvatskih obitelji (podrška roditeljstvu).

Useljavanje iznozemnih radnika i njihova integracija u društvo pritom treba biti dodatni način da se popravi ukupna populacijska slika Republike Hrvatske, odnosno da se poveća broj onih koji će imati hrvatsko državljanstvo i kao takvi biti na nekom budućem popisu stanovništva.