Od Deutschland über alles do Make America first again

Severino Dianich, rođen 1934. u Rijeci, istaknuti je svećenik nadbiskupije u Pisi (Italija) i istaknuti katolički teolog. Predavao je na Teološkom fakultetu u Firenci, na Papinskom sveučilištu Gregoriana i diljem svijeta. Bavi se pastoralom kulture, dugogodišnji je urednik časopisa Vivens homo, utemeljio je poslijediplomski studij teologije i crkvene arhitekture. Godine 1967. osnovao je Udrugu teologa Italije, kojoj je predsjedao od 1989. do 1995. Autor je brojnih znanstvenih članaka na talijanskom i stranim jezicima. Papa Franjo imenovao ga je 2023. članom Skupštine Sinode biskupa.

Siromaštvo i opresija

Severino Dianich održao je govor pred Regionalnim vijećem Toskane u Firenci 10. veljače 2025. prilikom obilježavanja Dana sjećanja na fojbe i egzodus Talijana. U njemu je opisao razloge egzodusa i teške uvjete života u siromaštvu i opresiji prvih godina nakon Drugog svjetskog rata i komunizma u Rijeci.

Severino Dianich

Dok se pita koju životnu lekciju valja naučiti iz tragedija 20. stoljeća, Dianich poziva na odbacivanje novih nacionalizama koji se bude diljem svijeta i koji su uzrokovali dva svjetska rata u 20. stoljeću. Govor prenosimo u cijelosti:

- Kao izbjeglica iz Rijeke najprije sam se u listopadu 1948. našao u centru za razmještaj izbjeglica u Udinama, odakle smo poslani u kamp za izbjeglice u Gaetu (u Laciju). Nije to bila današnja prekrasna turistička Gaeta, već jadna i siromašna Gaeta nakon Drugog svjetskog rata, 1948. Nakon toga, život je išao dalje; neki su se problemi riješili, a drugi su se pojavili.

Ja sam došao u Sjemenište u Pisu jer je riječki biskup bio imenovan nadbiskupom Pise. Naime, za razliku od danas, tada se ranije odabiralo zvanje, pa sam ja već s 15 godina znao da ću biti svećenikom. Danas sam još ovdje kao svećenik s 90 godina. Dakle, u nadbiskupiji u Pisi, koja je postala stjecište riječkih svećenika i sjemeništaraca/bogoslova, okupilo se 25 osoba koje će potom pastoralno djelovati u toj nadbiskupiji.

Godine 1958. zaređen sam za svećenika. Pastoralno sam djelovao u Pisi, a predavao teologiju na više crkvenih visokoškolskih ustanova u Italiji i inozemstvu uz stalno zaposlenje na Teološkom fakultetu u Firenci.

Najprije želim izreći molbu, koja se međutim već prekršila u praksi, a to je da nitko ne vrijeđa naše mrtve i naše trpljenje iskorištavajući ga za političku polemiku jer je to nedostojno. Mrtvi i oni koji trpe ne smiju se koristiti u stranačkim bitkama.

Pojasnio bih da, kad se govori o Danu sjećanja, misli se na fojbe koje postaju slika, istinita i efikasna jer ukazuju na strahotu zločina nad između 4.000 i 11.000 žrtava čišćenja 1943. i 1945. No ustvari nije riječ samo o fojbama. Radi se o egzilu oko 300.000 izbjeglica između 1943. i 1952. godine iz provincija gradova i zaleđa Pule, Rijeke i Zadra.

Izbjeglice su tih godina napustile vlastitu zemlju bježeći od gladi i siromaštva. Bijeg se dogodio i radi želje za životom u slobodi od opresivnog Titova režima i diktature. O tome govorim iz vlastitoga iskustva, a ne kao povjesničar. Iz Rijeke sam, pa ću govoriti iz osobnoga primjera regionalne riječke perspektive, moga iskustva i mojih dojmova.

Često se pitam koji su bili razlozi egzila. Zašto 300.000 ljudi odlazi? O tome povjesničari istražuju. Hrvatska je ušla u EU, a arhivi su otvoreni kako bi se došlo do znanstvenih i historiografskih spoznaja. Ja mogu govoriti kao svjedok, ali nisam povjesničar. Jedan sam od posljednjih svjedoka, jer sam rođen 1934. godine.

Iskustvo gladi

Glede moje obitelji, pritisak da se napusti grad Rijeku nije bio ideološke i političke prirode, već se on dogodio uslijed siromaštva koje nas je dovelo do iskustva gladi. Sjećam se načina na koji sam mazao marmeladu: malo marmelade na kruh tako da kap marmelade bude dovoljna za cijelu šnitu kruha. Još jasnije sjećam se redova za kruh: ja sam bio u redu za kruh u jednoj pekari, moj brat u drugoj, a majka u trećoj, svi u nadi da ćemo dobiti bar nešto. Onda bi nam na pultu pekar rekao: »El pan xe finido« (Kruha više nema) i vratio bih se kući prazne torbe.

To je bio prvi motiv. Prije analize misaonih strujanja, ideologija ili ideala, trebalo bi čvrsto stajati s nogama na zemlji. Siromaštvo i glad bili su uzrokovani kako krizom gospodarstva nakon rata, tako i politikom Titova režima koja je s jedne strane nacionalizirala sredstva proizvodnje, a s druge izvozila proizvode u inozemstvo. Naime, mi smo vidjeli kako se u Trst vlakovima izvoze svakakva dobra, dok smo u Rijeci gladovali. Režim je trebao stranu valutu zbog potrebe razvoja gospodarstva i osobito razvoja teške industrije, još sve pod modelom i uplivom SSSR-a, kao i proizvodnje oružja. Naš kruh je ondje odlazio.

Od gladi, još odlučniji razlog odlaska bila je opresivna i nepodnošljiva režimska politika koja je negirala najosnovnije slobode.

Tražili ste od mene svjedočanstvo, stoga mi se čini primjerenim subjektivan doprinos, više negoli objektivan sud. Naime, godinama sam hodao u probušenim tenisicama. Cipela nije bilo tijekom rata, a još manje nakon rata. Napokon se proširila vijest da su kod Bate došle tenisice. (Vjerujem da Bata postoji i danas u Firenci?) Tako smo i mi poželjeli kupiti makar jedan par, ali su nam u dućanu rekli da treba donijeti potvrdu. »Kakvu potvrdu?,« pitali smo začuđeno. »Potvrdu kvartovskog kontrolora Partije«, odgovorili su nam. Tata je brzo otišao do toga nadstojnika kako bi dobio potvrdu. No on mu nije dao potvrdu govoreći: »Vi se nikada ne pojavljujete na sastancima Partije i zato ne možete dobiti potvrdu, stoga nema cipela za dijete.« To je samo jedan primjer koji zorno pokazuje što je opresija jedne diktature.

Po mojem mišljenju, glavni razlog egzodusa nije bio ideološki, odnosno nije bilo spašavanje našeg nacionalnog talijanskog identiteta. To, međutim, ne znači da nam nije bilo stalo do toga identiteta. Ne smatram, dakle, da je očuvanje nacionalnog duha – ili ako želite nacionalističkog duha – bio glavni razlog za napuštanje našega grada. Uostalom, nacionalizam je tih godina značio filofašizam, a oni koji su bili kompromitirani s Fašističkom strankom, pobjegli su već prvih dana, ako već nisu završili u fojbama.

Corpus separatum

Treba reći da je kultura Rijeke kroz povijest uvijek bila kozmopolitska i otvorena. Rijeka je bila sastavni dio Austro-Ugarske; odnosno dio Ugarske; kao corpus separatum imala je široku autonomiju; znala je upravljati sobom kroz povijest braneći svoj talijanski jezik i kulturu u ugarskom razdoblju; znala je upravljati sobom i kao potpuno neovisan Grad-Država kada je na izborima 1921. uvelike pobijedio autonomaš Zanella. Školski sustav većinom je bio na talijanskom jeziku, ali i s nastavom na mađarskom i hrvatskom. Dakle, Rijeka je bila grad otvoren raznim mogućnostima. Opresija, manjak slobode i razaranje našega dostojanstva uzrokovali su napuštanje grada. Sve promjene tijekom povijesti nikada nisu Riječane potakle na odlazak. Rijeka je mogla ostati kozmopolitski grad i unutar Jugoslavije i njezine suverenosti, da je Jugoslavija imala demokratski sustav koji poštuje manjine i slobodu, a toga nije bilo. U većini slučajeva zbog ljubavi prema slobodi i želji za dostojanstvenim životom u ekonomskom smislu, postali smo izbjeglice.

Postali smo izbjeglice u vlastitoj domovini. Kontradikcija je bilo mnogo i nakon što smo došli u Italiju. Ovdje u Italiji smatralo nas se fašistima koji su pobjegli iz Titova komunističkoga raja. Često nismo bili dobro prihvaćeni. Italija je Jugoslaviji platila ratnu štetu, kao što je uslijed mirovnih ugovora morala, koristeći naše nekretnine koje su tamo ostale, bez da se nas obešteti. Naša dobra su za to iskorištena, nama iza leđa. Kao što vidite, dugo i složeno bi bilo o tome govoriti i u političkom smislu. Jadan je bio i način našeg prihvata u Italiji. U Gaeti, u kampu za izbjeglice, živjeli smo u prostoru 4 metra puta 4 metra, u hodniku oronule vojarne, sa slamnatim madracom, nekoliko stolica i tanjurom guste juhe za ručak.

Koju životnu lekciju iz toga izvući? Ako je povijest učiteljica života, neka svatko iz nje uči ono što mu se čini važnim. Ja ću vam reći svoje mišljenje, bez pretenzije da ono vrijedi više od onoga što znači svjedočanstvo jedne osobe. U odnosu na današnje nerazumno buđenje nacionalizama na globalnoj razini, od ove naše povijesti možemo puno toga naučiti. Iznenađeni smo da se opet vraćaju ideološke pozicije koje su uzrokovale puno štete i donijele toliko suza i krvi diljem svijeta. Zar smo od Deutschland über alles, danas došli do Make America first again? Svjestan sam da je to neugodno pitanje, ali sličnosti i analogije su očite. Preko Mileila u Argentini i hinduističkog konfesionalizma Modyja, do zabrinjavajuće revalorizacije nacizma u Njemačkoj, nacionalizmi ponovo stupaju na scenu. Nacionalizmi koji su uzrokovali dva svjetska rata. Samoveličanje vlastitih naroda, zatvaranje granica među narodima, suprotstavljanja među državama umjesto solidarnosti, čini mi se da nas vraćaju stoljećima nazad u hodu civilizacije.

Mi Talijani Rijeke, Julijske krajine i Dalmacije bili smo među posljednjim žrtvama. No na Balkanu, sjetite se samo Sarajeva, tih je žrtava bilo i poslije, u ratu od prije tridesetak godina. Nama, Talijanima iz Pule, Rijeke i Zadra, našim udrugama, čijem djelovanju pomažu i mlade generacije, ostaje zadaća da svjedočimo kako je moguće očuvati bogatstvo i tradiciju naše kulture, a to je i garancija mira i kulturnog obogaćenja. Dok živimo diljem svijeta i preko raznih granica, zahtijevamo istodobno i od vlasti Republike Italije da nas podržavaju u očuvanju toga našeg spomena kao čimbenika u jednoj viziji, pa i u politici, koja čuva i valorizira kulturne identitete tako da se ne zatvara pred drugima, već da se otvara svijetu, onkraj svih granica i u bogatstvu kultura među kojima živimo. Upravo kako kaže ime naše udruge talijanskih izbjeglica iz Rijeke Fiumani Italiani nel mondo.