Veliki kroje svijet iznova, a Hrvatska ne smije biti samo puki promatrač

Nakon pada Berlinskog zida živjeli smo u vremenu unipolarnosti, sa samo jednom "supersilom" - Sjedinjenim Američkim Državama. To je razdoblje kratko trajalo jer je pod Vladimirom Putinom vrlo brzo došlo do obnove ruske vojne moći i pokušaja vraćanja geopolitičke moći Ruske Federacije. Osim toga, za razliku od Hladnog rata, sada je u igri i treći geopolitički teškaš - Narodna Republika Kina, koja je pod Xi Jinpingom vrlo jasno izrazila želju za ostvarivanjem globalne nadmoći, što podrazumijeva jačanje vojne moći (nedavno je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao da je kinesko naoružavanje "zaprepašćujuće"), ali i širenje utjecaja kroz Inicijativu triju mora - navodi Davor Dijanović, novinar, geopolitički analitičar i publicist (nedavno je objavljena njegova nova knjiga "Hrvatska - država koja se samoukida"), te u nastavku svog komentara piše:

Davor Dijanović (Foto Arhiva)

- Rat u Ukrajini je u prvi plan izbacio Rusiju, no dugoročno je Kina najveći američki strateški rival. U skladu s time, Donald Trump sada želi približavanje Rusiji i neku vrstu obrnutog manevra Nixon-Kissingerove diplomacije. Ako se već ne može zabiti klin između Rusije i Kine (i tu, naime, postoje potencijalni prijepori na ruskom Dalekom istoku), onda se želi spriječiti njihov udruženi, zajednički nastup protiv SAD-a, na što je još u Velikoj šahovskoj ploči upozoravao Zbigniew Brzezinski.

Došlo je do promjene stare anglosaske geopolitičke paradigme, prema kojoj je kontrola istoka Europe značila kontrolu svijeta. Težište svjetske moći seli se u azijsko-pacifički prostor i upravo će rivalstvo Washingtona i Pekinga presudno kalibrirati međunarodne odnose u budućnosti. Vidimo da je Trump odgodio primjenu carina svima osim Kini. U toj regiji postoje i vruće teritorijalne točke kao što su Tajvan, Južnokinesko i Istočnokinesko more. Ako Trump pikira na Panamu i Grenland i vraća se postavkama klasičnog imperijalizma, onda će biti teško spriječiti Kinu da vojnim putem vrati Tajvan. Ovdje imamo klasičan primjer tzv. sigurnosne dileme, tako da možemo očekivati nova naoružavanja svih relevantnih geopolitičkih faktora današnjice. To uključuje i EU, koji je desetljećima ovisio o sigurnosnom kišobranu SAD-a.

Otprije postoje ideje europske strateške autonomije, a to bi podrazumijevalo i stvaranje europske vojske. Dok god postoji djelotvoran NATO, stvaranje te vojske je besmisleno. Međutim, vidimo da se špekulira o tome kako bi Amerika pod Trumpom mogla napustiti NATO. To bi EU-u stavilo u vrlo težak sigurnosni položaj, jer NATO golemim dijelom ovisi o američkom naoružanju.

EU kaska za SAD-om petnaest godina kad je naoružanje u pitanju. Trump možda samo želi veća ulaganja država članica, međutim, drukčiji odnos prema završetku rata u Ukrajini mogao bi dovesti do velikih mimoilaženja SAD-a i Europe. EU je dugo spavao zimski san, a sad se susreće s realnošću. S druge strane, čini se da dio medijskih i političkih krugova u EU-u pumpa ratnu retoriku kako bi se "proizveo pristanak" za nova vojna naoružavanja, od kojih će profitirati vojnoindustrijski kompleks. Nadamo se da transparentnost ovdje ne će biti kao i pri nabavi cjepiva i "marifetluka" Ursule von der Layen i Pfizera.

Nedvojbeno je da Europa mora ojačati svoju sigurnost kako bi zadržala relevantnost u međunarodnim odnosima. No ključni problem Europe je demografske naravi. Europa doslovce izumire. Bez redefiniranja vrijednosnih polazišta i odustajanja od protuzdravorazumski ideologija koje gura Bruxelles svi strateški planovi dugoročno padaju u vodu i mogu se iskoristiti kao poluga za ostvarivanje partikularnih interesa. Jedino Europa okrenuta kulturi života može doživjeti obnovu u svim područjima.

Hrvatska je dugo vremena zapuštala vojnu industriju. Čini se da je zbog eksternih šokova i faktora tome sada kraj. Hrvatsko je geopolitičko i sigurnosno okruženje takvo da postoji niz potencijalnih neuralgičnih točaka. Od neumrlih iredentističkih apetita nekoliko okolnih zemalja do problema položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je dio NATO-a i tu poziciju moramo nastojati maksimalno iskoristiti vodeći stratešku i vojno inteligentnu politiku. No moramo i samostalno jačati svoju vojsku kako bi ona bila sredstvo odvraćanja za potencijalne rizike u okruženju.

Živimo u vremenu raspada međunarodnog poretka. Novi se rađa, a stari još nije umro. To su najopasnija vremena u povijesti. U takvim vremenima najpouzdanija je ona stara narodna: U se i u svoje kljuse. Nikom drugom nije stalo do Hrvatske osim nama Hrvatima. Toga moramo biti svjesni.