Uz Svjetski dan izbjeglica

Na inicijativu Ujedinjenih naroda, 20. lipnja obilježava se Svjetski dan izbjeglica kao jedan od načina podizanja svijesti o iznimno ranjivom položaju u kojem se nalaze. Kako je ovih dana objavio UNHCR, Agencija UN-a za izbjeglice, broj ljudi raseljenih zbog rata, nasilja i progona u svijetu dosegao je neprihvatljivo visoke razine, osobito u trenutku kada humanitarno financiranje nestaje, pri čemu je jedina svijetla točka porast povrataka, osobito u Siriju. Prema nedavno objavljenom godišnjem izvješću UNHCR-a o Globalnim trendovima, do kraja travnja 2025. bilo je 122,1 milijuna prisilno raseljenih osoba, u odnosu na 120 milijuna u isto vrijeme prošle godine, što predstavlja oko deset godina uzastopnog rasta broja izbjeglica i drugih osoba prisiljenih napustiti svoje domove. Glavni uzroci raseljavanja ostaju veliki sukobi poput onih u Sudanu, Mjanmaru i Ukrajini, te kontinuirani neuspjeh u zaustavljanju borbi.

Ovim povodom Filippo Grandi, visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, izjavio je:

»Živimo u vremenu intenzivne nestabilnosti u međunarodnim odnosima gdje suvremeno ratovanje stvara krhki i zastrašujući svijet ispunjen dubokom ljudskom patnjom. Moramo udvostručiti napore za postizanje mira i pronalazak trajnih rješenja za sve koji su prisiljeni napustiti svoje domove.«

Prisilno raseljene osobe uključuju one koje su raseljene unutar vlastite zemlje zbog sukoba, čiji je broj naglo porastao za 6,3 milijuna na ukupno 73,5 milijuna krajem 2024., te izbjeglice koje su pobjegle iz svojih zemalja (42,7 milijuna ljudi). Sudan je postao najveća situacija prisilnog raseljavanja u svijetu s 14,3 milijuna izbjeglica i interno raseljenih osoba, zamijenivši Siriju (13,5 milijuna), a slijede Afganistan (10,3 milijuna) i Ukrajina (8,8 milijuna). Suprotno široko rasprostranjenim uvjerenjima u razvijenim regijama, izvješće otkriva da 67 posto izbjeglica ostaje u susjednim zemljama, dok zemlje s niskim i srednjim prihodima primaju 73 posto svjetskih izbjeglica. Činjenica je da 60 posto prisilno raseljenih osoba nikada ne napusti vlastitu zemlju.

Iako se broj prisilno raseljenih osoba gotovo udvostručio u posljednjem desetljeću, financiranje UNHCR-a ostalo je na približno istoj razini kao 2015. godine, u kontekstu brutalnih i kontinuiranih rezova u humanitarnoj pomoći. Ova situacija je neodrživa i dodatno povećava ranjivost izbjeglica i svih koji bježe pred opasnošću.

- Čak i u uvjetima razornih rezova, u posljednjih šest mjeseci vidjeli smo tračke nade. Gotovo 2 milijuna Sirijaca uspjelo se vratiti kući nakon više od desetljeća raseljenosti. Situacija u zemlji je i dalje nestabilna, a ljudima je potrebna naša pomoć kako bi ponovo izgradili svoje živote, dodao je Filippo Grandi.

Tijekom 2024. godine u svoje domove se vratilo ukupno 9,8 milijuna prisilno raseljenih osoba – među njima 1,6 milijuna izbjeglica (najviše u više od 20 godina) i 8,2 milijuna interno raseljenih osoba (drugi najveći broj ikada zabilježen).

Mnogi od tih povrataka dogodili su se u nepovoljnim političkim i sigurnosnim okolnostima. Tako je, primjerice, velik broj Afganistanaca 2024. bio prisiljen vratiti se u domovinu, gdje su ih dočekali krajnje teški uvjeti. U zemljama poput Demokratske Republike Kongo, Mjanmara i Južnog Sudana došlo je do značajnih novih prisilnih raseljavanja istovremeno s povratkom izbjeglica i interno raseljenih osoba.

Kako je istaknuto na službenim stranicama UNHCR-a Hrvatska, izvješće o Globalnim trendovima naglašava važnost nastavka financiranja UNHCR-ovih programa koji spašavaju živote, olakšavaju povratak izbjeglica i interno raseljenih osoba te doprinose obnovi infrastrukture i društvenih usluga u zajednicama koje ih primaju, kao ključnog doprinosa regionalnoj i globalnoj sigurnosti.

Vezano uz ovu temu, podsjećamo i na važan tekst »’Izbjeglice’ ili ‘migranti’? Kako odabir riječi utječe na prava i živote ljudi« koji je prošle godine objavio UNHCR. Istaknuto je da su izbjeglice posebno definirane i zaštićene međunarodnim pravom. To su ljudi koji su pobjegli iz svojih domova kako bi izbjegli proganjanje, sukobe, nasilje, ozbiljna kršenja ljudskih prava ili druge događaje koji ozbiljno narušavaju javni red i mir, a potražili su sigurnost u drugoj zemlji.

Kao rezultat toga, potrebna im je međunarodna zaštita druge zemlje, jer ih njihova zemlja podrijetla ne može ili ne želi zaštititi. Oni ostvaruju temeljno, opće ljudsko pravo – pravo na traženje i uživanje azila. Prema međunarodnom izbjegličkom pravu, osoba je izbjeglica – i treba se prema njoj tako odnositi – čim ispunjava ovu definiciju, čak i ako još uvijek čeka službeno priznanje od strane država ili UNHCR-a.

- Migranti nisu izrijekom definirani u međunarodnom pravu, ali se izraz koristi za ljude koji odluče prijeći granice, ne zbog izravnih prijetnji proganjanjem, neposredne opasnosti ili smrti, već drugih razloga, uključujući posao, obrazovanje ili spajanje obitelji. Također postoje i drugi složeni čimbenici kao što su bijeg od poteškoća uzrokovanih prirodnim katastrofama, gladi ili ekstremnim siromaštvom. Oni koji napuste svoje zemlje iz tih razloga obično ne bi trebali imati potrebu za međunarodnom zaštitom, jer bi – za razliku od izbjeglica – u načelu i dalje uživali zaštitu vlastite države dok borave u inozemstvu i kada se vrate. Iako ne ispunjavaju kriterije definicije izbjeglice, može se dogoditi da migranti trebaju potporu, pomoć i zaštitu svojih prava u različitim fazama tijekom putovanja. Oni su zaštićeni odredbama međunarodnog prava o ljudskim pravima i, u nekim okolnostima, mogli bi imati pravo na zaštitu od povratka u zemlju podrijetla ili udaljenja iz države domaćina po osnovi zaštite njihovih ljudskih prava.

U svijetu je sve učestalija pojava »mješovitih kretanja« u kojima izbjeglice i migranti putuju istim rutama preko kopnenih i morskih granica. Iako se njihov pravni status i motivi razlikuju, na putu se često mogu susresti sa sličnim opasnostima – uključujući nasilje, zlostavljanje i iskorištavanje od strane trgovaca ljudima, krijumčara, kriminalaca, naoružanih skupina, drugih odmetnutih aktera, pa čak i graničnih ili drugih službenika. Iako takvi incidenti i iskustva koji se događaju na putovanjima izvan zemalja porijekla neće automatski transformirati »migranta« u »izbjeglicu« (jer status izbjeglice ovisi o tome da se pojedinac ne može vratiti kući zbog opasnosti, nasilja ili nepravde od koje su pobjegli), sve države moraju zauzeti human pristup temeljen na pravima kada odlučuju o prihvatu ljudi na svojim granicama. Moraju osigurati da osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita (izbjeglice) mogu brzo pristupiti sustavu azila, te da se žrtve trgovine ljudima ili kršenja ljudskih prava – bilo da su izbjeglice ili migranti – brzo identificiraju i pruži im se podrška, naglašava UNHCR.

Međunarodna zajednica odavno priznaje razliku između izbjeglica i migranata – od kodificiranog skupa pravnih dokumenata koji uređuju položaj izbjeglica, razvijen u prošlom stoljeću (Konvencija o izbjeglicama iz 1951. i njezin Protokol iz 1967. kao i drugi pravni tekstovi, kao što je Konvencija OAU-a o izbjeglicama iz 1969.), novijoj Njujorškoj deklaraciji o izbjeglicama i migrantima, i dva različita okvira koja je potaknula – Globalni kompakt o izbjeglicama i Globalni kompatk o migracijama.

UNHCR također ukazuje da postoji rastući i zabrinjavajući trend u javnom diskursu, medijima i statističkim izvješćima da se riječ »migrant« koristi kao krovni pojam i za migrante i za izbjeglice. Ovo izjednačavanje ne samo da je netočno, već može imati ozbiljne posljedice za ljude kojima je potrebna međunarodna zaštita. Zbog točnosti, jasnoće i izbjegavanja posljedica koje proizlaze iz izjednačavanja ovih pojmova, a kako bi se prepoznale specifične, kritične potrebe ljudi u situacijama mješovitog kretanja, ispravno je imenovati ih »izbjeglice i migranti«. To omogućuje izbjeglicama pristup azilu, a ranjivim migrantima prilagođenu podršku koja im je potrebna. Šire gledano, izbjeglice i migrante treba zajedno nazivati »pojedincima«, »ljudima« ili »ljudima u pokretu«.