Ljevica i desnica trebale bi se više baviti socioekonomskim temama, a manje prošlošću

O čemu danas govorimo kad govorimo o ljevici i desnici u Europi, da parafraziram glasovitu zbirku priča What We Talk About When We Talk About Love američkog književnika Raymonda Carvera iz 1981. godine - pitali smo izv. prof. dr. sc. Branimira Jankovića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Tema uspona desnice (odnosno krajnje desnice) i slabljenja ljevice (osobito krajnje ljevice) izaziva već duže brojne analize i tumačenja. Često se pritom kao razlog navodi to da je europska ljevica tijekom posljednjih desetljeća izdala radništvo jer je umjesto o njegovim materijalnim prilikama govorila samo o identitetskim pitanjima. Zbog toga su radnici umjesto za ljevicu počeli glasati za desnicu. Međutim, imajući u vidu povijesnu perspektivu, treba reći da se promjene nisu događale samo s političkim strankama i biračima nego i s političkim i socioekonomskim okolnostima.

O povijesnom kontekstu...

- Tijekom većine 19. i 20. stoljeća ljevica je bila vezana uz industrijsko radništvo, koje je marksizam smatrao revolucionarnim socijalnim slojem, spremnim mijenjati svijet, za razliku od seljaštva.

No od 1970-ih dolazi do nekoliko velikih i transformativnih promjena. Tada je zapadna ljevica zbog sovjetske invazije na Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. definitivno napustila vjeru u socijalizam sovjetskog tipa. Slijedit će 1970-ih i 1980-ih kriza marksizma i kriza socijalizma te pad socijalizma u Europi.

Istovremeno se u Zapadnoj Europi od 1970-ih odvijala deindustrijalizacija. Taj je proces pratilo zatvaranje starih, velikih industrija poput čeličana i željezara, gubljenje radnih mjesta u milijunima i propadanje industrijskih gradova koji su se dotad snažno razvijali. U SAD-u je primjer za to Detroit. Sličan transformativni učinak imao je 1980-ih snažan zaokret prema neoliberalnoj ekonomiji.

Posljedica svega toga bila je gubitak industrijskog radništva. Socijalni slojevi prestali su biti jasno omeđeni, a klasna problematika, pa i klasna borba, izgubila je svoje mjesto u političkom životu. Krize kapitalizma poput onih iz 1973. i 2008. nisu vodile do njegova pada, nego do preobrazbe. Kapitalizam se stoga danas rijetko dovodi u pitanje.

Zbog svih tih promjena ljevica je ostala bez industrijskog radništva (kao dotad glavnog subjekta vlastite politike), bez središnje ideologije (poput marksizma i njegovih izvedenica) i bez ideje budućnosti (npr. socijalizam).

Tzv. treći put socijaldemokracije vodio je prema centru, a ljevicu prema zastupanju srednje klase. Do danas nova ljevica nije našla središnju ideju koju bi masovno prihvatili i drugi socijalni slojevi te koja će najavljivati društvene promjene. Zbog toga djeluje defenzivno i brani postojeće institucije te uopće prosvjetiteljske temelje.

Nova desnica je ta koja želi preoblikovati svijet, koja osporava status quo, a u mnogim slučajevima i samu liberalnu demokraciju i društveni pluralizam (kao što vidimo u Trumpovu odnosu prema sveučilištima, školstvu, muzejima i znanosti). Kombinirajući nacionalizam, religijsko i populizam, u tome uspješno privlači masovnu podršku različitih socijalnih slojeva, posebno gubitnika ekonomske globalizacije, kao i drugih koji se protive migracijama, rodnim pitanjima i borbi protiv klimatskih promjena. No još uvijek bez neke ideje o budućnosti koja bi bila bitno drukčija, nego ostajući u dosadašnjim rasponima između demokracije i autoritarizma.

O sadašnjim podjelama...

- Neki pritom smatraju da se u 21. stoljeću nalazimo ne samo u postindustrijskom nego i u postideološkom dobu. U smislu da više nije nužno tako strogo pozicioniranje desno ili lijevo kao tijekom 20. stoljeća, nego političari populistički uzimaju kada im što i koliko ideološki treba, prakticirajući razna miješanja.

Primjerice, u odnosu prema prošlosti pozicioniraju se lijevo, a prema socioekonomskim pitanjima desno ili bliže centru. I suprotno. Neki se političari brane da nisu desno ili lijevo ističući da su te podjele danas napuštene.

Međutim, podjela na desnicu i ljevicu još uvijek igra ulogu. Postoji njihov povijesni razvoj koji dopire do danas, postoji kontinuitet ideoloških razlika koji, čak i kad ga odbacujete, dokazuje da postoji u našoj svijesti. Ideološke razlike i dalje se jasno vide u odnosu prema nizu pitanja, od onih starih (poput sekularnog obrazovanja, socijalne države i uopće uloge države u stvarima regulacije i deregulacije, odnosno privatizacije) do novih (poput migracija, roda i klimatskih promjena).

O stanju u Hrvatskoj..

- U Hrvatskoj je situacija slična onoj u međunarodnim okvirima, uz neke specifičnosti. Prisutna je i stara i nova desnica, kao i stara i nova ljevica. Kao i drugdje, i ovdje se ljevica približava centru i zastupa uglavnom srednju klasu u snažno deindustrijaliziranoj zemlji. Ovih je dana, primjerice, počelo rušenje Varteksa, kao simboličan kraj još jedne industrije (tekstilne), a na lokaciji na kojoj se nekad proizvodilo bit će trgovački centar.

Glavno mjesto razlikovanja desnice i ljevice u Hrvatskoj je odnos prema prošlosti - napose ratovima 20. stoljeća - uz nove teme, kao što su migracije i tzv. rodna ideologija. Tema klimatskih promjena u Hrvatskoj nema nikakvu političku i ideološku težinu, kao i goruća inflacija i teška priuštivost stanova za mlade, a da o položaju umirovljenika ne govorimo. Socijalna nejednakost i ekonomska pitanja nisu predmetom ideoloških prijepora u hrvatskom društvu, niti rezultiraju prosvjedima. Za razliku od aktualnih prosvjeda kojima je spriječeno održavanje festivala u Benkovcu zbog odnosa prema prošlosti.

Povijesne, nacionalne i druge identitetske teme i dalje će snažno dijeliti ljevicu i desnicu u Hrvatskoj, ali bilo bi važno konačno vidjeti političko-ideološke razlike i polemike i o socioekonomskim temama.