PLAĆENIČKA IDEOLOGIJA: novac, okrutni, beskrupulozni, efikasni i jeftini

Eksplozija bombe koja je, pokazat će se kasnije u neformalnoj istrazi, bila smještena ispod lijevog krila, raskidala je prije točno dvije godine u komade mali poslovni mlažnjak koji se u tome trenutku nalazio na nebu iznad oblasti Tula, otprilike na pola puta između Moskve i St.Peterburga. Ubijeno je svih desetero osoba koje su se nalazile u zrakoplovu, a među njima i Jevgenij Prigožin, poznat kao Putinov kuhar. I još poznatiji kao šef zloglasnog Wagnera, njegove privatne vojske koja se, u tome trenutku, po snazi mogla mjeriti s oružanim snagama srednje velikih zemalja.

Prigožin je toga trenutka zasigurno u Putinovim očima bio omraženiji nego ijedna druga osoba na svijetu, uključujući i ukrajinskog predsjednika Zelenskog. Naime, samo dva mjeseca prije, Prigožin je predvodio svoje Wagnerovce na velikom pohodu na Moskvu, kada su tisuće njegovih boraca krenule s bojišnice u Ukrajini prema glavnom gradu Rusije kako bi skinuli s vlasti Putina i generale koji su sjedili u ruskom ministarstvu Obrane. U samo nekoliko dana došli su na stotinjak kilometara od Moskve ovladavši pri tome s nekoliko velikih ruskih gradova, a regularna ruska vojska nije ih uspjela zaustaviti. Istini za volju, nisu ni pokušavali, vojska se radije povlačila nego stupala u izravan sukob s Wagnerovcima.

Otvorene ruke

I imali su za to dobrog razloga. Wagnerovci su u tom trenutku bili brojna, dobro obučena i izvrsno opremljena privatna vojska koja je u svom arsenalu imala i oklopništvo, dok su njihove pješačke postrojbe bile poznate po krvoločnosti. Uostalom, dobar dio Wagnerovaca prispio je u postrojbu izravno iz ruskih zatvora gdje su služili kazne za silovanja i ubojstva. Prigožin je, naime, u trenutku dok je još bio s Putinom u dobrim odnosima, dobio otvorene ruke za regrutaciju najgorih, okorjelih kriminalaca jer su njegove postrojbe činile udarnu snagu u prodoru u Ukrajinu. A Prigožin im je davao vrlo jasnu ponudu - dobru plaću, ratni plijen i potpunu amnestiju od zatvorske kazne nakon šest mjeseci službe u Wagneru. Ukoliko prežive. A šanse za to nisu baš bile velike, u najboljem slučaju 50 posto.

Tijekom prve godine pune invazije na Ukrajinu, Wagner je od »sporadičnog igrača« za čije je usluge Kremlj plaćao Prigožinu, izrastao u vodeću vojnu silu na bojišnici, pa čak i u tom dijelu svijeta. Njihovi borci nisu se obazirali na pravila ratovanja, međunarodne konvencije, prava zarobljenika... Nisu se uostalom obazirali ni na svoje vlastite pripadnike jer je kazna za povlačenje ili neposluh nerijetko bila smrt. Uostalom, u to su vrijeme čak i na Youtubeu objavljivali snimke egzekucija svojih neposlušnih pripadnika, pa je svjetsku javnost zgrozila snimka smaknuća Wagnerovca koji je pokušao pobjeći s bojišta. Detaljno su snimili kako mu malim ašovom doslovno razvaljuju glavu. Što su činili s neprijateljskim vojnicima, pa čak i ukrajinskim civilima, još je gore. Kastracije zarobljenika samo su vrh brijega zločina koje su Wagnerovci ostavljali iza sebe.

Prigožin je bio svjestan koliku važnost njegov Wagner ima u ovom ratu pa je počeo od Putina zahtijevati da smijeni generale redovne vojske, držeći kako su »previše mekani«. Kada je Kremlj to odbio, Prigožin je svoje ljude pokrenuo na marš prema Moskvi. Zaustavljen je pod nejasnim okolnostima, očito kroz tajne pregovore s Kremljom, za što je zasigurno dobio, bar prividno, velike koncesije i ustupke. No bilo je jasno da neće još dugo trajati. Kako je Prigožin neprestano bio čuvan do smrti odanim ljudima, pad kroz prozor ili šalica čaja s polonijem nisu dolazili u obzir, no Prigožinov zrakoplov očito nije bio baš najbolje čuvan što ga je na kraju došlo glave.

Afrički korpus

Nedugo nakon Prigožinove smrti, za koju se Kremlj i danas kune kako s njom nema nikakve veze već je riječ o tehničkom kvaru, Wagner je transformiran. No svakako nije nestao. Iako danas više, bar ne u značajnoj mjeri, nije prisutan u Ukrajini, vrlo je aktivan. Dio postrojbi Wagnera integriran je pod rusko ministarstvo obrane, no veći dio ovih postrojbi prebačen je u Afriku. Kao privatna tvrtka i dalje rade za rusku vladu, no sada umjesto borbe s Azovom imaju potpuno druge zadatke. Preimenovani u »Afrički korpus« sada paze na ruske investicije i utjecaj Moskve u Africi, mahom u Maliju, Burkini Faso, Nigeru, Libiji i Srednjoafričkoj Republici. Ime je novo, ali metode su iste. Metode koje se više vežu za bande nego za regularne postrojbe neke države.

- Nekoliko je razloga zašto se privatne vojske poput Wagnera sve više koriste, posebice na područjima u kojima treba prikriti razinu utjecaja pojedine države. Prije svega, tu je mogućnost poricanja, odnosno vlada koja angažira privatnu vojsku uvijek može zanijekati da ima išta s tim. Jedan od dobrih primjera za to bio je upravo s Rusijom i Wagnerom u vrijeme dok su oni bili postavljeni u Siriji. U to vrijeme Wagnerove postrojbe napale su i jednu američku vojnu bazu koja se nalazila u Siriji. Washington je hitno kontaktirao Moskvu da zaustave napad, no odgovor je bio da oni nemaju ništa s tim. Wagnerova postrojba uništena je samo petnaestak minuta kasnije, zračnim udarom američkih zračnih snaga. Drugi razlog zašto se ovakve privatne postrojbe koriste je njihova okrutnost i beskrupuloznost. Upravo zbog toga ove su grupe nerijetko vrlo efikasne na bojišnici, kaže za naše novine sigurnosni analitičar i bivši član saborskog Vijeća za nadzor obavještajnih službi Zoran Grgić.

Prljavi poslovi

Naravno, ovakve privatne vojske ne koristi samo Rusija već gotovo svi značajniji »igrači« na međunarodnoj vojnoj sceni. Za SAD ovakve »prljave poslove« najčešće obavlja Constellis, do prije nekoliko godina poznat kao Blackwater. Ovu tvrtku 1997. osnovao je Erik Prince, bivši časnik američkih Sealsa i uskoro je dobio unosne poslove »čuvanja i zaštite« objekata u Afganistanu i Iraku. Četiri godine kasnije Blackwater je i službeno dobio ugovor pružanja usluga za CIA-u, iako nema sumnje kako su i prije usko surađivali s obavještajnom agencijom. I pri tome nisu štedjeli streljivo. Blackwaterovi »zaposlenici« koji su imali status civilne osobe, no ulogu specijalnih postrojbi, bili su uključeni u niz incidenata i ubijanja civila, od kojih je zasigurno najpoznatiji masakr na trgu Nisour u Bagdadu, kada su pobijene desetine nedužnih civila. Nekolicina Blackwaterovaca kasnije je osuđena na zatvorske kazne, no sve ih je, tijekom svog prvog mandata, pomilovao predsjednik Trump.

Upravo zbog negativnog publiciteta koje je Blackwater stekao ubijanjem civila, Erik Prince odlučio je prodati tvrtku koja je, između ostalog, imala i 28 kvadratnih kilometara velik trenažni centar na granici Sjeverne Caroline i Virginie. Tvrtka je promijenila ime, no njen osnivač Erik Prince nije se povukao iz ovog, očito lukrativnog posla.

Samo je promijenio glavnog poslodavca i sada više ne radi za SAD već za – Kinu. Naime, Prince je osnivač Frontier Service Group (FSG) u Hong Kongu koja sada štiti kineske interese, mahom na području Afrike. Jer možda je kineski politički sistem crven, ali njihovi dolari su i dalje zeleni, a Prince nije poznat kao čovjek koji će odbiti dobar posao, ma za kog radio. Tako je svojevremeno nudio usluge libijskim kraljevima rata, pa čak i Wagneru za njihove operacije u Africi, ali očito se na kraju skrasio kod kineskih poslodavaca.

- Velika je potražnja za uslugama privatnih vojski, posebice s tehnološkim promjenama koje se odvijaju na suvremenim bojišnicama, poput uvođenja elektroničkog ratovanja ili dronova. Jer privatne vojske, posebice one najbolje, dobro paze da u korak prate razvoj novih načina ratovanja kako bi bili što uspješniji. Ujedno, možda zvuči paradoksalno, ali angažiranje privatnih vojski jeftinije je od ratovanja s vlastitim oružanim snagama. Cijena angažmana »privatnika« nije mala, ali je još uvijek manja kada se u obzir uzmu svi troškovi regularne vojske. Počevši od njihova treniranja, obuke, održavanja, troška vojarni, logistike... A posebice u ratnim djelovanjima izvan granica vlastite domovine jer plaćenici su, kako to nerijetko kažu »potrošna roba«. Plaćenik koji pogine na zadatku naručitelja ne košta ništa. Vojnik koji pogine košta puno, jer država treba plaćati mirovinu njegovoj obitelji, kao i odštete, kaže Grgić.

Paravojno djelovanje

Iako su Wagner i Blackwater najpoznatije privatne vojske na svijetu, svakako nisu jedine. Još je cijeli niz paravojnih »tvrtki« koje djeluju diljem svijeta poput francuskog GEOS, turskog Sadat International ili britanskog Aegis Defence Services. I sve je izglednije kako će se broj ovih tvrtki s vremenom povećavati.

Procjene govore kako će privatne vojske u dogledno vrijeme preuzeti ne samo segment pješačkog ratovanja i ulogu »čizme na zemlji«, već će početi preuzimati i puno sofisticiranije uloge koje, u ovome trenutku, državne vojske prilično ljubomorno čuvaju. Procjenjuje se kako će ove tvrtke preuzeti i znatan dio poslova iz sfere obavještajnog sustava, elektroničkog i satelitskog izviđanja te analize podataka. Daleko je to odmaklo od samih početaka privatnih vojski koje su, u suvremeno vrijeme, korištene po prvi put u Angoli. Naime, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća angolska je vlada uhitila 13 plaćenika povezanih s britanskim SAS-om koji su, za svoj račun, ratovali u ovoj zemlji. Četvorica su, nakon suđenja u Luandi, osuđena na smrt i pogubljena, dok su ostali osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Suđenje je izazvalo veliku kontroverzu u Britaniji jer se privatna vojska, pa makar i s malim snagama, po prvi put pojavila na svjetskoj sceni.

Situacija je sada znatno drugačija. Privatne vojske broje desetine tisuća pripadnika, opremljene su ne samo najsuvremenijim pješačkim oružjem i artiljerijom već i oklopnim, pa i helikopterskim snagama a ne prežu ni od čega. I svima im je zajednička samo jedna stvar. Nemaju ideologiju, a njihov naručitelj može postati svatko tko ima dovoljno novaca da plati usluge kojih se normalni ljudi groze. Usluge koje se kreću od nadzora i zaštite rudnika krvavih dijamanata u Africi, do usluga okupacije i potpunog uništenja sela i gradova što je Wagner činio u Ukrajini.