Neki su strahovi nestali, no većini starih pridodani su mnogi novi

U jednom razgovoru za Magazin Glasa Slavonije prije tri godine, prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije (danas pokojni), između ostalog kazao je kako strah nije isključivo izum suvremenoga društva, iako ga mnogi povezuju upravo s nadolaskom modernoga doba. Tako nas suvremeni autori u svojim knjigama, kao npr. Ulrich Beck (Društvo rizika, 1968.), Niklas Luhmann (Sociologija rizika, 1991.) ili pak Max Dehne (Sociologija straha, 2016.) podsjećaju da živimo u društvima u kojima su društveni rizici i strahovi naša svakodnevnica. Luhmann u strahu prepoznaje "možda jedini apriori modernih društava oko kojeg se svi članovi društva mogu usuglasiti/ujediniti". Strah je, smatra Luhmann u svojoj knjizi Ekološka komunikacija (2004.), princip koji vrijedi apsolutno, jer su svi principi postali relativni. Strah, naime, ne poznaje ideološke i religijske granice, o njemu govore svi, u pojmovima straha društvo osjeća svoj puls - naglasio je Markešić, te zaključio kako je na djelu društvena konstrukcija straha, ne samo od drugih i drukčijih nego i od nas samih.

Upravo u kontekstu važnih knjiga koje se bave različitim aspektima straha, pored onih koje je navodio prof. Markešić, svakako valja istaknuti još jednog autora - Franka Furedija, profesora sociologije na Sveučilištu Kent u Velikoj Britaniji, koji se prije nekih 17 godina proslavio knjigom zlokobnog naslova - Invitation to Terror ("Poziv na teror"), u kojoj između ostalog pokazuje kako se najvećom prijetnjom (tada) smatra terorizam, a pritom dekonstruira "kulturu straha" pokazujući da su slični obrasci "strahovanja" postojali i prije: strah od ekološke katastrofe, globalnog zatopljenja, AIDS-a, SARS-a itd.

STARI I NOVI STRAHOVI

Stoje li takve teze profesora Furedija i danas, koliko su aktualne, još više osnažene novim strahovima - pitali smo dr. sc. Anu Maskalan, višu znanstvenu suradnicu u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ)?

- U spomenutoj knjizi britanski sociolog Frank Furedi tvrdi da zapadna, osobito američka, reakcija na terorizam (posebno nakon 11. rujna 2001.) nije toliko posljedica realne vanjske prijetnje, koliko izraz duboke unutarnje nesigurnosti. Riječ je o gubitku povjerenja u vlastite vrijednosti, institucije i kolektivni identitet, što dovodi do razvoja kulture straha. Spomenuta kultura, dakle, ne proizlazi iz stvarne opasnosti, te predstavlja trajni okvir kroz koji društvo interpretira rizik, sigurnost i političke odluke. Već u knjizi Culture of Fear (1997.) Furedi prepoznaje obrazac pretjerane zabrinutosti kao temeljnu oznaku suvremenih zapadnih društava. Kultura straha temelji se na uvjerenju da čovječanstvo stalno živi pod prijetnjom destruktivnih sila, iako su objektivne razine opasnosti znatno niže nego u prošlosti. Paradoksalno, upravo najrazvijenija i najsigurnija društva pokazuju najveću sklonost panici i preuveličavanju prijetnji.

Kao tada aktualne manifestacije kulture straha Furedi navodi širok spektar percipiranih prijetnji: od tehnoloških (GMO, cjepiva, 5G, umjetna inteligencija), preko zdravstvenih (AIDS, SARS, stres), do društvenih i moralnih (nasilje, kriminal, pedofilija). Kao što je već rečeno, problem ne leži toliko u samoj prijetnji (često minimalnoj ili čak nepostojećoj), koliko u načinu na koji ju društvo interpretira i emocionalno procesuira. Upravo tu, tvrdi Furedi, leži srž problema: društvo koje konstantno anticipira katastrofu gubi sposobnost racionalnog prosuđivanja, povjerenje u znanost i institucije te političku zrelost. Kultura straha svijet prikazuje kao mjesto u kojem se od drugih ljudi može i treba očekivati samo najgore.

Smatram da Furedijeve teze danas vrijede više nego ikad. Neki su strahovi nestali, no većini starih pridodani su novi. Među suvremenim strahovima ističu se oni od migranata, queer osoba (npr. "trans panika"), gubitka slobode govora (kao rezultat "cancel kulture") te tzv. woke ideologije. Zajednička im je karakteristika stvaranje moralne panike, odnosno pretjerane društvene reakcije na skupine koje se percipiraju kao prijetnja društvenom poretku. Spomenute skupine u većini slučajeva ne predstavljaju nikakvu prijetnju, štoviše, njihovo prihvaćanje čak može bitno doprinijeti razvoju demokracije, tolerancije, čovjekoljublja i humanosti u cjelini.

Kad se sve uzme u obzir, ne samo ono što su pisali Frank Furedi i drugi, u uvodu spomenuti autori, logičnim mi se čini postaviti pitanje koliko je strah temeljna karakteristika našeg vremena, naše ovodobne civilizacije, globalno umreženog i digitaliziranog svijeta u kakvom živimo i konzumiramo strahove koji nam se "serviraju" na sve strane? Naime, plaše nas svime i svačime, od Trumpa preko recesije, od klime do atomske katastrofe, od umjetnje inteligencije do neinteligentnih političara... Kako Vi to sve objašnjavate?

- Priklanjam se teoretičarima koji tvrde da je strah temeljna osobina našeg vremena i zapadne civilizacije. Štoviše, slažem se sa zaoštrenim stavom američkog sociologa Barryja Glassnera koji u tekstu The Construction of Fear (1999.) sugerira da je strah u suvremenom društvu konstruiran s ciljem odvraćanja pažnje s onoga što je doista bitno. Umjesto da odražava stvarnu opasnost, strah se zahvaljujući medijskom senzacionalizmu često potiče do neslućenih razmjera kako bi prikrio ozbiljne probleme poput siromaštva, nejednakosti ili ekološke krize. Popularne horor priče, često iznošene i s političkih govornica, služe za izbjegavanje rasprava o ključnim temama te za očuvanje postojećih političkih i ekonomskih struktura.

Strah je oruđe elita u održavanju statusa quo. Osim toga, strah od nekih društvenih skupina učvršćuje njihovu neravnopravnost često ih pretvarajući u žrtvene jarce za pražnjenje negativnih i agresivnih društvenih naboja. Primjeri su ratovi protiv droga u SAD-u tijekom Reaganove i Bushove administracije, gdje su strah i panika služili prikrivanju društvenih nepravdi i opravdanju represije nad Afroamerikancima. Među suvremenim primjerima ističu se radikalno desne stranke koje, nerijetko uz pomoć umjetne inteligencije, potenciraju strah od migranata. Posljedica je kukavičko iživljavanje na najslabijima.

MANIPULACIJA I DISKRIMINACIJA

Ako je u toj i takvoj propagandi strah postao najisplativija medijska roba, stoji li teza da u informacijskom ratu ideja, borbeno polje postaje um, s obzirom kakve sve poruke slušamo, čitamo, gledamo, riječju "upijamo" na dnevnoj bazi? Znam da zvuči pretenciozno, jednako kao i teza da bi, svemu unatoč, razum ipak mogao pobjediti bezumlje... Vaš završni komentar?

- Borbeno polje o kojem je riječ nije samo ono uma već i emocija, savjesti i vrijednosti. Strah kao emociju ne treba a priori smatrati negativnom - on je ključan za preživljavanje. Problem nastaje kada se koristi za manipulaciju i diskriminaciju. Manipulirati je najlakše neinformiranim, neobrazovanim, nekritičnim i nezadovoljnim pojedincima. Pritom doći do istine u suvremeno doba nije uvijek lagan zadatak, izvori različitih informacija su brojni i nepouzdani, a sama se istina predstavlja krhkom ili relativnom. U tom prednjače upravo mediji koji nerijetko jednaku pozornost pridaju onima koji govore istinu i onima koji lažu, predstavljajući stavove jednih i drugih ravnopravnima (primjer potonjemu su situacije u kojima je znanstvenik klimatolog o klimatskim promjenama prisiljen raspravljati s klimatskim skeptikom koji se o temi obrazovao gledajući youtube podcaste).

Možda bismo se trebali zabrinuti i oko sudbine suvremenog obrazovanja i činjenice da veću histeriju izaziva edukacija oko seksualno prenosivih bolesti nego nesposobnost obrazovnog sustava da razvija autonomno mišljenje te kritički i društveno svjesne subjekte. Potonje, čini se, izaziva najmanje straha. A trebalo bi!