PARADOKS STRAHA I IDEJA PROGRESA

Rat u Hrvatskoj 1991. - 1995. bio je rat niskog intenziteta gleda li se prema broju žrtava, u usporedbi s prethodnim ratom, onim pola stoljeća prije, zatim u usporedbi s ratom u Bosni i Hercegovini, a osobito u usporedbi s aktualnim ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku - navodi Željko Ivanković s Prague City University, te u nastavku svog priloga za Pogled piše:

- U Hrvatskoj se računa da je u četiri godine poginulo nešto više od 22 tisuće ljudi, oko 15 tisuća s hrvatske strane i nešto više od sedam tisuća sa srpske strane, u Bosni i Hercegovini, iako je rat počeo godinu poslije - 1992., broj žrtava je šesteroznamenkasti, u Ukrajini također, a u Gazi, koja ima upola manje stanovnika nego Hrvatska, broj žrtava se već sad bliži 60.000. Ipak, velik dio stanovništva, koji i nije bio blizu bojišnici, rat je proveo u strahu, pred televizorom, na kojem su se vijesti iz rata vrtjele 24 sata na dan. S jedne je strane taj strah, koji se s televizijskih ekrana izlijevao u dnevne sobe, imao obrambenu i mobilizirajuću svrhu, kakvu strah donekle inače ima. S druge je strane bio paralizirajući, izazivao je očaj. Neku vrstu posttraumatskog stresnog sindroma iz tog rata nose i oni koji rata nisu vidjeli, čak i djeca: gledajući prestrašene oči svojih roditelja i sama djeca, danas odrasli ljudi, usvojila su na znakove bilo koje ugroze, one koja im je bliže, kao i one koja je udaljena, reagirati ekstremno - bijesom, otporom ili očajem. Velik dio populacije ostao je ovisan o vijestima, čija gledanost konkurira zabavnom programu i filmovima. Svoje je mjesto u medijskom spektru našlo nekoliko televizijskih kanala koji objavljuju samo vijesti, među kojima su nezaobilazni prilozi iz tekućih ratova, ali i onih prjetećih.

Strah može biti efikasno potaknut i drugim medijima, a ne samo elektronskim, koji su u tome toliko efikasni da izazivaju regulatore na ograničavanje "neprikladnih sadržaja". U Bruxellesu je u povodu stogodišnjice Prvog svjetskog rata bila postavljena izložba ulomaka iz novina, karikatura, napisa kojima se nekoliko godina prije početka rata stvarala atmosfera pogodna za izbijanje rata. Izazivanje straha crtežima i vijestima u kojima je buduća protivnička strana predstavljana kao opasnost koju valja suzbiti prije nego uzme maha bilo je jedna od efikasnijih metoda proratne propagande. Uostalom, dječje su bajke plašile djecu kako se ne bi opustila i izgubila u šumi, ali bi se uglavnom nekako spasila.

Te dvije strane straha omogućavaju njegovu zloupotrebu. Kako je strah s jedne strane motivirajući, a s druge paralizirajući, to se njime nastoji izazvati paralizu pod krinkom da se koristi radi budnosti. Jedan je domaći tajkun usred najžešće ekonomske krize u Hrvatskoj, kad su stotine tisuća ljudi već izgubile posao, izjavio kako želi da njegovi zaposlenici na posao dolaze s grčem u želucu. Izazivanjem straha vjerojatno je svoje zaposlenike zaista želio potaknuti na dodatni napor, ali nije pronašao najbolju metodu. Nekoliko godina poslije njegova je tvrtka ipak bankrotirala.

Strah od bolesti u javnosti je također sveprisutan. Čitatelj napisa ili gledatelj emisija o bolestima nikad nije siguran radi li se o propagandi zdravstvenih profitera ili korisnom poticaju na oprez i brigu za zdrav život.

U poplavi očaja prije nekoliko se godina probudila druga strana, "optimisti", među kojima su se isticali Steven Pinker, koji je dokazivao da se kroz povijest broj nasilnih smrti smanjuje, i Hans Rosling, koji je naglašavao statistiku da se živi sve duže, sve zdravije i sve kvalitetnije. Pinker i Rosling su krivili medije da negativnim vijestima povećavaju prihode. Iz prethodnog se vidi da stvari nisu tako jednostavne. Uostalom, kao što uzročnici bolesti otupe na antibiotik, tako zastrašujući prizori iz Gaze i patnje stanovnika Ukrajine u gledateljima s vremenom prestanu izazivati reakciju. Iza rata, straha od bolesti ili rada s grčem u želudcu stoji prilično izazovna stvarnost.

Stoga i ideja progresa, koji su Pinker i Rosling htjeli statistički dokazati, zahtijeva pažljiviji pristup. Prihvatimo li da su smanjenje nasilja i duže trajanje (zdravog) života - boljitak, korisno je vidjeti da su se "progresisti" slabo mogli složiti o uzrocima. Jedni su tvrdili da je sve to posljedica demokratizacije svijeta, drugi da je stvar u napretku znanosti i tehnologije, treći da boljitak donosi kapitalizam. Dakako, uzročno-posljedične veze izostaju. No osnažena je teza kako su demokracija, kapitalizam i znanstveni napredak zapravo jedno - Zapad. Međutim, to da je Zapad progres, a da su narodi izvan zapadnog kruga zaostali, ističe se već pola milenija. Među ostalima, zagovornik teze bio je John Locke, trgovac robovima.

Locke je, naravno, dijete svog vremena, liberalne ideje koje je formulirao trajna su baština, no problem je što se idejno jedinstvo "Zapada" počelo raspadati. U najvećoj demokraciji na svijetu vlada se izvršnim naredbama, dakle autokratski. Najveći "kapitalisti" zapravo to nisu, nego se financiraju iz proračuna, novcem svih građana, a znanost kreira koliko boljitka toliko i opasnosti. Uz stalno uvjeravanje da se upravo stvara novi svjetski poredak, a da nitko ne zna kako će izgledati, žrtve u Ukrajini i u Gazi kao da najavljuju što se lako može dogoditi i drugima, svima, i Moskovljanima i stanovnicima Los Angelesa.

Ni mediji više nisu u stanju kontrolirati stvari. Dobar strah, kome ga je Bog dao, izgleda kao utjeha, iako uvijek ostaje pitanje koliko je život u stalnom strahu uopće vrijedan življenja.