Danas je uistinu ponekad vrlo teško ostati smiren, a najteži je osjećaj bespomoćnosti

Nekada je roditeljima i učiteljima često glavna odgojna metoda bila utjerivanje straha u kosti. Djeca su bila poslušna i radila ono što su roditelji i učitelji tražili, jer su se bojala neugodnih posljedica. Fizičkih ili psihičkih kazni. Danas su odgojne metode humanije i mudrije, shvatili smo da je odgoj utemeljen na strahu, odgoj kratkog daha - kaže dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, te dodaje:

- Neki političari, javni djelatnici i mediji očito su širenje straha prihvatili kao način svog javnog djelovanja. Strah se često temelji na neznanju i neobaviještenosti. Informacije se često friziraju, iskrivljuju da bi izazvale što veću količinu straha pa i mržnje. Nažalost, živimo u svijetu u kojem su nepoželjni, čak i opasni ljudi koji misle, koji su dobro informirani, jer je njih teško kontrolirati i zastrašivati.

Treba razlikovati strah kao posljedicu prijetnji, strahota, neizvjesnosti, od straha koji se zapravo umjetno generira. Promatramo li sulude odluke Trumpa, na primjer njegovu želju da kontrolira sveučilišta, odluku da progoni migranate..., to uistinu budi strah. Za što je sve sposoban taj čovjek? Suludo ubijanje civila u Gazi, pogotovo djece, ledi krv u žilama normalnih ljudi. Strah izazova i razmišljanje na što je sve spreman Putin. Klimatske promjene su također alarmantne. Za umjetnu inteligenciju nismo baš sigurni hoćemo li je koristiti samo kao alat ili će postati i nešto više, ne samo korisno nego i opasno.

U domaćem političkom i javnom životu oni koji upozore na prijevare i nepravilnosti strahuju od posljedica.

I, naravno, javlja se i strah koji se umjetno generira. Tu su vrlo uspješne različite teorije zavjere kao i preuveličavanje ili zanemarivanje istinitih problema. Važno je pronaći krivca za neku nevolju i lakovjernima servirati svoju istinu, obećati sigurnost kao nagradu za poslušnost. Ponekad su ta nastojanja uistinu glupava, ali ponekad i vrlo opasna. Kao na primjer anatemiziranje cijepljenja, bilo kojeg.

Stoji li teza da mnogi ljudi zapravo vole osjećaj straha, ili je ipak pretjerano tako zaključivati? Pretpostavljam da psihologinja objašnjava zašto je dobro malo se bojati, ili nije?

- Strah je emocija kao i ljubav, mržnja, tuga, radost… i kao takav sastavni je dio života svakog od nas. Neki možda vole strah zato što on može djelovati poticajno, pa i zaštićujuće. Ponekad se više trudimo, kvalitetnije obavljamo svoje dužnosti u školi, na fakultetu na radnom mjestu, ili odustajemo od opasnih avanutura zbog straha od neugodnih posljedica. Poznato je da nas ponekad strah koči, odnosno sprečava da pokažemo svoje prave sposobnosti, znanje. U nekoj opasnoj situaciji kada treba brzo reagirati može se dogoditi da se zbog straha ukočimo i postanemo potpuno nefunkcionalni.

Sarah Kollat, profesorica psihologije na američkom Sveučilištu Penn State, smatra da su emocije evolucijski alat za preživljavanje, a kontrolirani strah zapravo može biti ugodan, piše Kollat u članku za The Conversation, opisujući to kao način vježbanja za opasnosti u stvarnom životu... Vaš komentar?

- Strah nam je evolucijski bio nužan jer su naši preci zahvaljujući strahu uspijevali pobjeći od opasnosti ili su se strastvenije borili, zahvaljujući dodatnoj energiji koju je omogućio adrenalin koji je popratna pojava emocije straha.

Kako kaže Sarah Kollat, mnogi ljudi vole gledati filmove strave i užasa iako oni u njima pobuđuju strah, jer znaju da im se ne može ništa dogoditi, da su zaštićeni na trosjedu u svom stanu, a mogu i promijeniti kanal koji gledaju. Neka istraživanja sugeriraju da nas izlaganje horor-filmovima, strašnim pričama ili napetim videima, čini otpornijima na strah u svakodnevnom životu. Također se pokazalo da zajedničko proživljavanje intenzivnih iskustava straha može pozitivno utjecati na odnose među pojedincima, učvrstiti međusobnu povezanost. Naime, izloženost zajedničkoj opasnosti može poticati solidarnost, spremnost da pomažemo jedni drugima. Naravno, tako ne djeluje na sve ljude.

Ratni veterani često su međusobno povezani i mnogo godina nakon što su se vratili s nekog bojišta. Strahote koje su zajedno proživjeli djeluju poput amalgama.

Kako djelovati u situacijama panike koja nas može uhvatiti kad čitamo, gledamo i slušamo što sve i na koji način mediji prezentiraju javnosti željnoj senzacija, crnila i žutila? Drugim riječima, koji su dijelovi populacije najpodložniji negativnim utjecajima sve izraženije globalne propagande straha?

- Danas je uistinu ponekad vrlo teško ostati smiren, slušajući i gledajući što se sve događa u svijetu, u našoj bližoj i daljoj okolini. Na sreću, dio tih informacije nije uvijek točan. Ne bi trebalo uvijek sve prihvaćati zdravo za gotovo. Nažalost, mnoge strahote nisu produkt nečijeg bolesnog uma, nego se uistinu događaju. Bolje ćemo se osjećati ako u takvim situacijama možemo nešto poduzeti, pokušati umanjiti neko crnilo ili žutilo. Čovjek najteže podnosi osjećaj potpune bespomoćnosti, kada se osjeća kao lutka na koncu čiju sudbinu kreiraju drugi.

Najlošije će, slušajući strahote, proći oni koji ništa ne dovode u sumnju od pročitanog ili slušanog. Naravno i empatični ljudi ako pomoći ne mogu, a uvjereni su u istinitost informacija.

Ako je strah postao najisplativija medijska roba, kako se oduprijeti svakodnevnoj propagandi, svemu što slušamo, čitamo, gledamo, riječju "upijamo" na dnevnoj bazi? Vaš završni komentar?

- Optimistički gledam na sve ovo, ali pod jednim uvjetom! Naime, bilo bi nužno znati kritički razmišljati, učiti djecu tome, jer tada se ne potpada lako pod tuđi utjecaj. Tada filtriramo ono što gledamo, čitamo i slušamo. Važno je i znati kontrolirati emocije, kako ne bi bile dominantne pri donošenju odluka i stvaranju zaključaka, pogotovo u opasnim i zahtjevnim situacijama. Nemojmo raditi u korist vlastite štete!