O našoj demografskoj politici sami odlučujemo, ne politika u Bangladešu

Priljev radnika migranata iz tzv. trećih zemalja u Hrvatsku, pri čemu je najviše onih iz Nepala, Indije, Filipina i Bangladeša, osim pitanja radnih uvjeta i socijalnih prava koja su vezana uz status njihova zaposlenja ili stalnog boravka, otvara i ono o njihovoj integraciji u zajednicu koja se po svojim obilježjima umnogome razlikuje od one iz koje dolaze.

Čitav je niz kulturoloških i praktičnih izazova s kojima se osobe iz ovih zemalja suočavaju u novoj sredini, od, primjerice, prehrane u skladu s njihovim običajima, do upražnjavanja religijskih običaja.

Velika fluktuacija

Glavnog riječkog imama Hidajeta Hasanovića i glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice u Osijeku Senada Heveševića pitali smo obraćaju li se neki od tih radnika, kao vjernici islamske vjeroispovijesti, Islamskoj zajednici u Rijeci i Osijeku, dolaze li na molitve, obraćaju li im se s nekim temama i problemima.

Imam Hasanović dao je puno širi odgovor, štoviše tu je temu kontekstualizirao.

- Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju i mi smo postali dio europske obitelji. Samim time otvorila su se vrata našim radnicima kako bi otišli »trbuhom za kruhom« u nadi kako će im odlazak u zemlje zapadne Europe donijeti prosperitet, u konačnici i bolju zaradu. Prema procjenama, u zadnjih desetak godina iz Lijepe Naše otišlo je oko 400.000 stanovnika u potrazi prije svega za materijalnom sigurnošću. Na taj način, naša se zemlja suočila s velikim nedostatkom radne snage.

Hidajet Hasanović (Foto Marko GRACIN)

Velik broj poslodavaca našao je rješenje, možda najbolje za sebe – uvoz radne snage iz mahom siromašnih i nerazvijenih zemalja. Procjenjuje se da je u Lijepoj Našoj danas oko 200.000 stranih radnika, što čini oko 15 posto ukupnog broja zaposlenih. Tako danas svjedočimo sve većem broju stranih radnika iz Bangladeša, Pakistana, Uzbekistana, Tadžikistana, s Filipina. Prije par godina tako nešto nije bilo uopće zamislivo. Većina njih sa sobom je donijela različitu kulturu, običaje ili vjeru. Mi u Islamskoj zajednici u Rijeci svjedočimo svakodnevnim dolascima ovih ljudi u Islamski centar u Rijeku. Oni dolaze isključivo radi molitve, a najveći broj ih je prisutan petkom kada se obavlja tjedna molitva - džuma, jer ta se molitva može odvijati isključivo u zajednici, rekao je imam Hasanović.

Osječki imam Hevešević nam je otkrio kako strani radnici muslimanske vjeroispovijesti koji trenutno borave u Osijeku, a koji velikom većinom dolaze iz Bangladeša, a manjim dijelom iz Egipta, sudjeluju u aktivnostima Islamske zajednice u tom gradu, no njihov broj varira s obzirom na činjenicu da se ne zadržavaju dugo u Slavoniji.

Senad Hevešević, (Foto Bruno JOBST)

- Vjernici dolaze na molitve petkom, no kao i u svemu fluktuacija je prilično velika, jer radnici vrlo brzo nakon dolaska u Osijek nastavljaju svoj put dalje ili bivaju terenski angažirani negdje drugdje u Hrvatskoj. Dakle, vrlo brzo idu dalje te dolaze novi, no ima i manji broj onih koji su u Osijeku duže vrijeme, otkriva glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Osijeku.

- Ako im je petak neradni dan, na tjednu molitvu dođe ih 40-50, a inače je riječ od 10-15 vjernika. U pravilu dogovore s poslodavcima sat, sat i pol slobodnog vremena kako bi mogli doći na molitvu, no imam u planu, a s nekim vjernicima već sam o tome i razgovarao, da u skorom periodu organiziramo molitve i nedjeljom, kako bi imali više vremena za razgovor, bolje upoznavanje i druženje, dodaje efendija Hevešević.

Istinski vjernici

Riječkog imama pitali smo što posjeti džamiji i vjerskoj zajednici kojoj pripadaju znače tim ljudima koji su ovdje daleko od svojih obitelji, svojih zemalja, daleko od svojih bogomolja.

- Znamo da istinski vjernik svoju vjeru prakticira u svim situacijama. Ovi ljudi ne prakticiraju samo vjeru kroz obrede, oni žive vjeru kojoj pripadaju. Na njihovim licima možemo iščitati sreću i zadovoljstvo kada nakon obavljene molitve razmijenimo poneku riječ. Jer za vjernika je življenje vjere glavni pokretač i onaj kotač koji ga pokreće u njegovom životu. Ovi ljudi u našem centru pronalaze smiraj i duhovnu oazu u kojoj hrane i napajaju svoje duše. Mi nismo iznenađeni njihovim dolascima u džamiju jer tako nas uči vjera – ma gdje god bili i što god radili, ne smijemo zaboraviti tko smo.

Tako su i oni naučeni od malih nogu, te sada kao zreli ljudi daleko od svojih domova i obitelji pronalaze ono što je potrebno njihovim dušama – to je vjera. Njihova duhovna trpeza zove se islam. Privrženost vjeri i življenje vjere njih čini i boljim ljudima jer živeći vjeru, svaki je vjernik u konačnici i bolji radnik. Sigurno je da je njima draži boravak u njihovim zemljama i njihovim džamijama, ali životne situacije nekada mijenjaju tradicionalna pravila. Na njihovim licima i kroz razgovor ne može se iščitati da pate zato što su nekoliko tisuća kilometara udaljeni od svojih najmilijih. U svemu tome dosta im pomaže praktično življenje vjere, objasnio je glavni riječki imam. Konstatirajući da odlazak u novu i nepoznatu sredinu može nositi i neke probleme, progovorio je i o kulturološkim razlikama.

- Trebamo imati u vidu da ovi strani radnici dolaze iz zemalja u kojima je kultura potpuno drukčija od ove naše, europske. Običaji su drukčiji, pa čak i vjera. Mi smo iste boje kože, iste kulture, pa ponekad možda naš odlazak, npr. u Njemačku, može izazvati neke probleme. Znamo da oni dolaze iz država koje su nama gotovo nepoznate. Mnogi od nas i ne znaju na karti naći Filipine ili Bangladeš. Te je ljude nužda natjerala da potraže posao daleko od svojih domova.

Isto kao što su iz Lijepe Naše mnogi otišli, recimo, u Njemačku. Apsolutno nema nikakve razlike. Zar i oni nisu samo ljudi, kao i svi mi? Kada znamo da su njihova kultura i tradicija drukčije od naših, mi bismo im trebali pomoći, prihvatiti ih, kako bi se što lakše integrirali u naše društvo. Čini mi se da nismo baš raspoloženi i da im nismo pružili ruku pomoći, kao što našima ruku pružaju u Irskoj ili Njemačkoj. Često čujemo i vidimo kako postoje predrasude prema onima koji nisu iste boje kože kao mi, ili ako se isto ne odijevaju, ili ne pripadaju istoj vjeri. Nerijetko vidimo da se čine napadi na strane radnike, da bivaju bukvalno pretučeni. Često možemo čuti i od nekih političara ksenofobne poruke, koje svakako pridonose napadima na strane radnike. Kako bi se osjećale majke takvih nasilnika kada bi njihovo dijete bilo napadnuto u Njemačkoj, samo zato što nije Nijemac, iznio je imam Hasanović.

Zahvalni i disciplinirani

Zanimalo nas je da li mu se neki od stranih radnika obraćaju s problemima s kojima se ovdje susreću, možda s poslodavcem, sa stanodavcem, možda zbog nepoznavanja hrvatskog jezika. Objasnio je da jezičnu barijeru u Islamskom centru rješavaju engleskim jezikom, iako neki strani radnici slabo poznaju taj jezik, a ponekad i arapskim.

Vjernici u molitvi u Islamskom centru u Rijeci (Foto Marko GRACIN)

- Koliko imamo informacije od poslodavaca, ovi strani radnici su zahvalni, disciplinirani, odgovorni i predani svojim poslovima. Prateći razne portale, nismo naišli na informaciju da je netko od ovih stranih radnika počinio kriminalno djelo, a ne zaboravimo da je njih velik broj u Lijepoj Našoj. Kada ih sretnemo na ulici ili u trgovini, a često ih susrećemo, primijetit ćemo kao da se stide, kao da im je neugodno što su ovdje. Došli su pošteno zaraditi za svoju obitelj, pa čak zarađuju i za poslodavca i državu, a onaj ksenofobni političar zaboravlja da i od poreza takvog radnika prima plaću.

Smatram da će strani radnici s vremenom početi učiti hrvatski jezik, koji je za njih izuzetno težak, iako možemo čuti kako na simpatičan način izgovaraju poneku hrvatsku riječ. Kao društvo im trebamo pomoći. Ne smijemo zaboraviti da oni svojim radom pokreću bar jedan kotačić u Hrvatskoj, a mi kao društvo u cjelini imamo od toga koristi, analizirao je naš riječki sugovornik.

Osječki imam ističe kako su strani radnici većinom zadovoljni kako su prihvaćeni u gradu.

- Tek se ponekad pojave oni koji su imali veća očekivanja u financijskom smislu, ili se nisu našli s poslodavcima vezano za poslovne odnose i slično pa su zbog toga u procesu promjene posla i odlaska kod drugog poslodavca, no riječ je o zaista rijetkim slučajevima, s takvim su mi se problemima javile svega dvije-tri osobe. Ponekad ih srećem i u gradu. Prepoznaju me, priđu, pozdrave, porazgovaramo. Uvijek ih pitam kako je što se tiče društva i posla i zaista nisam još od njih čuo pritužbe, osim, ponavljam, već spomenutih rijetkih slučajeva vezanih za posao, rekao je Hevešević. Dodaje kako mu je želja u kontaktu s tim osobama predstaviti Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, u smislu kako je organizirana i kako funkcionira, »sa svim onim pozitivnim što ju krasi, kako bi i one mogle u punini osjetiti i razumjeti situaciju u sredini u kojoj se nalaze«.

- Kako bude vrijeme protjecalo, vjerojatno će se neki od njih duže zadržati te se više uključiti u rad zajednice, no najvažnije je da dobiju taj jedan uvodni pregled o tome na koji način djelujemo, kako bi znali kamo su došli i kako funkcioniraju stvari, zaključio je Senad ef. Hevešević.

Temu stranih radnika u Hrvatskoj, imam Hidajet Hasanović povezao je i s demografskim dubiozama naše zemlje.

- Ne treba se nitko bojati da će strani radnici promijeniti strukturu stanovništva. Ako će itko mijenjati strukturu stanovništva, to ćemo učiniti mi sami – društvo u cjelini. Znamo kako je u Hrvatskoj zadnjih godina sve veći broj umrlih u odnosu na rođene. Takvi podaci nam kazuju kako će i idućih godina biti velika potražnja za radnom snagom. Sada radnu snagu uvozimo iz Indije, Nepala, Bangladeša, Pakistana, Uzbekistana, Tadžikistana, s Filipina… Za nekoliko godina možda počnemo uvoziti iz nekih drugih, nama još nepoznatijih zemalja. Sustav funkcioniranja jednog društva ne može se zaustaviti. Ako nema jednih, bit će drugi. Sami ćemo odlučiti hoćemo li uvoziti jeftinu radnu snagu, a još jeftinije izvoziti svoje sinove i kćeri. O tome sigurno ne odlučuje politika Bangladeša ili Filipina, već politika u Lijepoj Našoj, ističe.