Moramo prihvatiti da su resursi Zemlje ograničeni, da je hrana luksuz, ali i osnovno ljudsko pravo

Broj klimatskih skeptika u općoj populaciji kontinuirano je u padu, te ih je danas manje nego ikada prije, osobito ako promatramo područje Europe. Međutim, da bismo mogli konkretnije razgovarati o toj temi, važno je definirati pojam "klimatskog skeptika". Ako pod tim pojmom podrazumijevamo osobe koje ne vjeruju u klimatske promjene, možemo slobodno reći da je njihov broj zanemariv. Naime, klimatske promjene su u svim dijelovima svijeta postale više nego očite - kaže prof. dr. sc. Dubravka Vitali Čepo s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta (Zavod za prehranu i dijetoterapiju) Sveučilišta u Zagrebu.

Klimatski skeptici

- Međutim, pod pojmom "klimatskog skeptika" možemo podrazumijevati i osobu koja priznaje da se klimatske promjene događaju, ali ne priznaje da su te promjene posljedica ljudskog djelovanja, odnosno spaljivanja fosilnih goriva i drastičnog povećanja koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi. Takvih je u općoj populaciji nešto više, ali i oni su danas također malobrojni jer je jačina znanstvenih dokaza vrlo jaka i informiranost građana je ipak mnogo veća nego što je bila prije 10 ili 20 godina.

Ono što danas najviše zabrinjava je porast drukčijih vrsta klimatskog skepticizma koje znatno otežavaju i usporavaju sustavnu klimatsku akciju. U tom smislu najvažnije su dezinformacije koje negiraju ozbiljnost klimatskih promjena i tvrde da iste ili nisu štetne (čak su i korisne u nekim segmentima) ili su spore, čime se stvara dojam da za zaustavljanje klimatskih promjena nije nužno, odnosno da bilo kakvu mitigaciju možemo odgoditi za neka buduća vremena. Time se apsolutno ignorira prilično zastrašujuća, a znanstveno utemeljena činjenica da za zaustavljanje klimatskih promjena i postizanje net zero (nulte emisije) imamo na raspolaganju vrlo kratko i ograničeno vrijeme. U suprotnom će daljnji porast globalne srednje temperature aktivirati niz prirodnih mehanizama tzv. točaka prekretnice, čime se zatopljavanje Zemlje dodatno ubrzava i više nije pod ljudskom kontrolom.

Širenjem takvih dezinformacija stvara se dojam da su javne politike za suzbijanje klimatskih promjena (ili bilo kakav drugi oblik klimatske akcije) apsolutno nepotrebne, služe određenim političkim elitama/multinacionalnim kompanijama, a dodatan su teret za građane. Drugi vrlo opasan oblik klimatskog skepticizma javlja se upravo u krugovima "zelenih" te tvrdi da je već u ovom trenutku bitka za spas klime i opstanak čovječanstva izgubljena, stvara se dojam rezigniranosti i straha te se onemogućuje bilo kakva suvisla klimatska akcija.

U znanstvenim krugovima bilo kakav oblik klimatskog skepticizma ili ne postoji ili je iznimka - jačina znanstvenog konsenzusa oko činjenice da je čovjek uzročnih klimatskih promjena te da su klimatske promjene urgentan problem i vjerojatno najveći s kojim smo se kao civilizacija dosad susreli - izuzetno je jak.

Komunikacijski kaos

Što zapravo najviše utječe na širenje skepticizma kad se radi o klimatskim promjenama, posebno u ovom našem, 21. stoljeću, globalno premreženom koliko informacijama, toliko i dezinformacijama, tzv. alternativnim istinama, teorijama urota...?

- Razlozi zbog kojih klimatski skepticizam ne prestaje su brojni. Najvažniji razlog je namjerno širenje dezinformacija o klimi od industrije povezane s fosilnim gorivima. Primjerice, podatak sa stranice influencemap (https://influencemap.org) kaže da su vodeće naftne kompanije (Exon Mobile, Royal Dutch, Shell, Chevron, Britis Petroleum) u razdoblju od 2016. do 2022. godišnje ulagale 200 do 250 milijuna dolara u različite akcije i kampanje lobiranja kako bi blokirale ili odgodile donošenje zelenih politika, što je uključivalo i različite načine širenja dezinformacija o klimatskim promjenama.

Drugi je razlog izostanak sustavne edukacije o klimatskim promjenama i u školama i u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja i usavršavanja odraslih. Situacija u školama lagano se poboljšava, što se vidi i iz podataka nedavnog istraživanja Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru i Faktografa, koji pokazuje da su upravo mlađi ljudi (koji su se ipak bar na neki način tijekom školovanja educirali o klimatskim promjenama) te ljudi višeg stupnja obrazovanja otporniji na klimatske dezinformacije. Izostanak izobrazbe odraslih značajniji je problem jer su donošenje i učinkovita implementacija klimatskih politika nešto što se treba događati danas - dakle moramo imati informirane i educirane donositelje odluka.

Treći razlog "otpornosti" klimatskih mitova je loše komuniciranje klimatskih promjena u medijima, bilo zbog neinformiranosti, bilo namjerno. Naime, klimatske promjene su izrazito političko pitanje te je velikim brojem istraživanja, također i u Hrvatskoj, pokazano da su krajnja desnica te osobe koje tvrde da ih politika uopće ne zanima izrazito nepovjerljive prema klimatskoj znanosti.

Primjerice, ranije spomenuto istraživanje pokazalo je da deklarirani glasači Domovinskog pokreta najmanje prihvaćaju vjerodostojnost znanosti, a situacija je obratna kod glasača zelene ljevice, odnosno stranke "Možemo!". Glasači HDZ-a i SDP-a pokazali su relativno male razlike u razini prihvaćanja dezinformacijskih sadržaja o klimi. Zato je, usprkos činjenici da je klimatska akcija u svojoj biti čisto političko pitanje, izrazito važno znati zelene i klimatske teme komunicirati na politički neobojen/nepristran način s fokusom na direktne i lokalne učinke klimatskih promjena i benefite donošenja i provođenja određenih zelenih politika, koji su brojni.

Što kažu pojedina relevantna i aktualna istraživanja, uključujući i istraživanja provedena u Hrvatskoj?

- Usprkos postojanju klimatskog skepticizma u javnom prostoru, prema posljednjem istraživanju Eurobarometra (https://europa.eu/eurobarometer/surveys/detail/3472) u Hrvatskoj se više od 95 posto ispitanika izjasnilo da podupire klimatske politike i postizanje ugljične neutralnosti. Što se tiče podataka za Hrvatsku, ako gledamo dva dostupna domaća istraživanja, primjećujemo znatan pad broja klimatskih skeptika u odnosu prema razdoblju prije 15 godina. Međutim, također je važno napomenuti da relativno velik broj ispitanika u Hrvatskoj smatra da bi problem klimatskih promjena trebale rješavati druge, industrijski razvijenije države, te ne vidi nužnost i sveobuhvatnost globalne klimatske tranzicije u kojoj Hrvatska mora ravnopravno sudjelovati, ne zbog drugih, već primarno zbog jačanja vlastite otpornosti, samodostatnosti te opće dobrobiti svojih građana.

Što se tiče Donalda Trumpa, odnosno Sjedinjenih Američkih Država, tako je situacija znatno gora - prema recentnim podacima 15 posto ljudi ne vjeruje u klimatske promjene, a više od 25 posto smatra da one nisu posljedica antropogenog djelovanja. To je primarno posljedica lošeg javnog obrazovnog sustava i sustavnih nastojanja tamošnjih političkih elita da se tematika klimatskih promjena izostavi iz školskih kurikuluma te aktivnog širenje dezinformacija o klimatskim promjenama u medijima. Pretpostavljam da će se zbog trenutne političke situacije u SAD-u situacija dodatno pogoršati.

Proizvodnja hrane

Jedno od ključnih pitanja u širem kontekstu klimatskih promjena svakako je i pitanje kako nahraniti čovječanstvo bez uništavanja planeta? Kako pritom izgraditi održiviji prehrambeni sustav, poboljšati prinose usjeva diljem svijeta? Takva pitanja vjerojatno ne zabrinjavaju SAD, Kinu, a čini se ne previše ni EU, ali itekako zabrinjavaju zemlje tzv. Trećeg svijeta, zemlje u razvoju.

- To je svakako ključno pitanje. Transformacija sustava opskrbe hranom jedna je od ključnih karika zelene tranzicije, prema nekim znanstvenicima i najzahtjevnija. Proizvodnja hrane s jedne strane emitira goleme količine stakleničkih plinova, primarno metana. Ako drastično ne promijenimo način funkcioniranja tog sustava, emisije iz samo tog sektora će do 2050. premašiti ukupne dopuštene emisije nužne za postizanje ugljične neutralnosti i zaustavljanje porasta globalne temperature unutar održivih granica. Dakle, sustav opskrbe hranom treba restrukturirati u kontekstu uspješne mitigacije (ublažavanje; aktivnosti poduzete za smanjenje ili ublažavanje štetnih učinaka, nap. u.) i postizanja klimatskih ciljeva.

Ne postoji jedno magično rješenje. Ključne su stvari stabilizacija geopolitičke situacije i drastična promjena narativa o hrani - moramo prihvatiti da su nam resursi na Zemlji vrlo ograničeni, da je hrana luksuz, ali i osnovno ljudsko pravo. Prema prirodnim resursima i hrani moramo se odnositi s puno više poštovanja - na način koji je prije generaciju ili dvije bio sam po sebi razumljiv. Problem je kompleksan i ne postoj jedno magično rješenje, ali očito je da moramo drastično smanjiti bacanje hrane, znatno mijenjati prehrambene navike u industrijski razvijenim zemljama (koje su pogubne za klimu i okoliš, ali i za naše zdravlje), okrenuti se uzgoju poljoprivrednih kultura koje mogu uspijevati u izmijenjenim klimatskim uvjetima, sustavno ulagati u inovativna rješenja u smislu zaštite usjeva od štetnika, ekstremnih vremenskih uvjeta i osiguravanja dostupnosti vode, ali na način da se radi o održivim rješenjima. Moramo sustavno istraživati i uvoditi alternativne načine uzgoja hrane (npr. vertikalne farme), istraživati alternativnih izvora proteina i slično.

Velike nejednakosti

Koje još aspekte treba uzeti u obzir kad se govori o problemu hrane, gladi, pa i posljedično bolesti?

- Moramo biti svjesni i etičke komponente problema sustava opskrbe hranom - golemih nejednakosti između siromašnih i bogatih zemalja i ponovno rastuće gladi u svijetu. U posljednjih šest uzastopnih godina stope gladi u svijetu su ponovno u konstantnom porastu. U 2024. godini 295 milijuna ljudi u 53 zemlje svijeta bilo je izloženo akutnoj gladi, a gotovo 2 milijuna iskusilo je tzv. katastrofičnu glad. Bilježi se ekstreman porast malnutricije (manjak esencijalnih hranjivih tvari u ljudskom organizmu, nap. u.) među djecom, osobito u pojasu Gaze, Maliju, Sudanu i Jemenu (oko 38 milijuna djece prošle godine). To je deset puta populacija Hrvatske.

U isto to vrijeme u razvijenim zemljama 20 do 30 posto ukupno proizvedene hrane se baci. Lani je samo u EU-u bačeno 52 milijuna tona hrane, što se procjenjuje na 143 milijuna eura te pridonosi ukupnim emisijama stakleničkih plinova sa 16 posto. To je godišnja količina hrane potrebna za normalnu prehranu oko 52 milijuna ljudi.

Nadalje, dok jedni gladuju, drugi jedu previše. To je problematično ne samo u kontekstu etike i ljudskih prava nego i u javnozdravstvenom kontekstu. Strašno je kad shvatite da su u Hrvatskoj (kao i u većini europskih zemalja) ljudi normalne tjelesne mase postali manjina. Stope pretilosti već u dječjoj dobi su značajne, a Hrvatska se po tome ističe kao jedna od najugroženijih država u Europi. Prekomjerna tjelesna masa i pretilost bitno smanjuju kvalitetu života te su među tri najznačajnija čimbenika rizika za pojavu kroničnih nezaraznih bolesti (uz pušenje i zagađen zrak). Tu mislim na kardiovaskularne bolesti i dijebetes, ali i brojne druge bolesti koje ljudi ne povezuju s debljinom - velik broj karcinoma, neplodnost i upalne bolesti. Osim prevelikog unosa kalorija, i obrasci prehrane su nam izrazito loši - konzumiramo premalo povrća, voća, leguminoza i ribe, a previše procesirane hrane i mesa, što dodatno ugrožava naše zdravlje. Istovremeno, upravo takva prehrana ujedno ima i jako velik ugljični otisak te znatno pridonosi akumulaciji stakleničkih plinova u atmosferi.

Dugotrajna promjene obrazaca prehrane u smjeru mediteranske - raznovrsnije, jednostavnije i sa znatno manje mesa i šećera značajno smanjuje osobni ugljični otisak (čak više od 60 posto, ovisno o životnom stilu), a protektivni učinci u smislu prevencije niza oboljenja izrazito su veliki i klinički dokazani. Normalizacija tjelesne mase i promjena obrazaca prehrane zapravo su najbolje stvari koje osobno možete napraviti i za smanjenje vlastitog ugljičnog otiska i za očuvanje vlastitog zdravlja i jedan su od izvrsnih primjera združenih klimatsko-zdravstvenih benefita uvođenja održivijih i zelenih obrazaca ponašanja.